Ruski ambasadori u Beogradu se već decenijama ponašaju kao da su namesnici Srbije, dok za ruske kompanije, kao i za kineske uostalom, ne važe srbijanski zakoni, bilo da se radi o pravima radnika, poštovanju standarda, kvalitetu proizvoda, plaćanju poreza a da ne govorimo da Moskva i Peking, preko “investicija”, generišu korupciju i zloupotrebu položaja u Srbiji.
Predsednici, premijeri, ministri, šefovi bezbednosnih službi, od 2004. godine pa do danas, redovno podnose raporte u Deligradskoj 32, pogotovo kada Srbija uradi nešto što bi moglo da zasmeta Kremlju ili nije na liniji sa interesima Ruske Federacije. Moskva čak stavlja i veto na izbor ministara koji joj nisu po volji ili predstavljaju problem za realizaciju interesa i poslova.
Ponižavanje Srbije od strane ruskog ambasadora Aleksandra Konuzina na Beogradskom bezbednosnom forumu 2011. godine i čuveno retoričko pitanje “Ima li ovde Srba” klasičan su primer kako Moskva vidi Srbe: ako nisu spremni da se žrtvuju za ruske interese, naravno, pod plaštom sprskog “patriotizma”, nisu Srbi nego sluge zapada.
Prethodno rečeno se još bolje moglo uočiti kroz pripremljenu zamku ruskog predsednika Vladimira Putina Vučiću i patrijarhu Srpske pravoslavne crkve Porfiriju: nisu bili samo “namešteni” da se posipaju pepelom, zahvaljuju i, metaforički rečeno, klanjaju do poda neproglašenom ruskom caru, već je snimak tih sumornih performansa plasiran u medije, urbi et orbi. Moskva ne toleriše dvostruku igru svojih vazala i udvarača, zato ih izlaže ruglu i podsmehu, baš kako je to u svojim alegorijskim romanima opisao Vladimir Sorokin.
Rusofilstvo u Srbiji je uvek bilo više pitanje imaginacije a manje razuma. Srpski zanos prema Rusiji je bio obrnuto proporcionalan ruskom zanimanju za Srbiju i njen usud. U Beogradu se, već vekovima, slovenofilstvo i panslavizam u pojedinim delovima ruskog društva tumače kao posebna naklonjenost prema Srbima, što je duboko pogrešno. Ko god je vladao Rusijom, od careva preko komunističkih diktatora do Putina, imao je uvek druge favorite na Balkanu, nikada Srbe, oni su u najboljem slučaju “polezny pridurok”, kako bi rekao Putin.
Rusija je, sa izuzetkom Prvog svetskog rata, sve vreme koristila Srbiju u njenom raskusurivanju sa zapadom i Turskom. Moskva/Sankt Peterburg su bili jednako veliki, ako ne i veći, protivnici nezavisnosti Srbije nego što su to bile Austrougarska imperija, Osmanlijsko carstvo ili Velika Britanija, tokom većeg dela 19. veka.
Prvi diplomatski susret između predstavnika rađajuće srpske države i zvaničnog Sankt Peterburga se odigrao u tajnosti 1804. godine, kada je srpska delegacija došla da traži vojnu i političku podršku od Rusije protiv Osmanlija. Protu Mateju Nenadovića, izaslanika vožda Karađorđa Petrovića, i još tri člana delegacije, primio je inkognito, posle ponoći, ministar spoljnih poslova Adam Čartorijski a ispratio ih je rečima:”Srbija je toliko daleko od Rusije, a Turci su nam prijatelji”.
Ruski car Aleksandar I je pritekao u pomoć Srbiji tek kada je Osmanlijsko carstvo napalo rusku imperiju, uvereno da može da iskoristi pobedu Napoleona kod Austrelica u svoju korist protiv Rusije, 1806. godine. Treba li reći da su Rusi gonili Napoleona do Pariza, ali nisu imali ni interes a ni volju da zbog Srba i drugih pravoslavnih naroda, teraju Turke sa Balkana, sve do Konstantinopolja.
Odnos tadašnjeg Sankt Peterburga prema Srbiji se najbolje video u Sanstefanskom sporazumu iz 1878. godine koji su pisali, od prve do poslednje reči, ruske diplomate i izaslanici. Taj mirovni ugovor je favorizovao Bugarsku i Crnu Goru, nije čak predviđao ni granicu između Srbije i Crne Gore, već je, kao neku vrstu zemljouza, ostavljao deo Raške oblasti i dalje u posedu Porte, kako bi se preventivno sprečilo ujedinjenje Beograda i Cetinja.
Na Berlinskom kongresu, par meseci kasnije, čak je i nemački kancelar Oto fon Bizmark - kome Srbi svakako nisu bili simpatični - zajedno sa Đulom Andrašijem, ministrom spoljnih poslova Austrougarske, dao više Srbiji nego “majka Rusija” par meseci ranije Sanstefanskim sporazumom.
Odnos između Srbije i Rusije se možda najbolje ogleda kroz slučaj generala Mihaila Černjajeva koji je u Beogradu bio dočekan kao mesija-spasilac, data mu je komanda nad vojskom, a zatim je bukvalno najuren zbog poraza na bojnom polju u srpsko-turskom ratu 1876/1877.
Čak i kad je bila formalno na strani Beograda, kao u srpsko-bugarskom ratu - ne zato što su se opredelili za Srbe već zato što su poteze Sofije doživeli kao izdaju i nezahvalnost za sve što su uradili za Bugarsku - Srbiju od totalnog debakla nije spasila Rusija već Austrougarska, primoravajući Bugarsku, nakon okupacije Pirota, da pristane na primirje.
O nepoverenju koje je je ruska vlast imala prema Beogradu eksplicitno svedoči aneksija Bosne i Hercegovine 1908. godine. Nju nije predložio ni Beč, ni Berlin, ni London, već ruski ministar spoljnih poslova Aleksandar Izvoljski. Njegova namera je bila da dobije slobodan prolaz za rusku flotu kroz Dardanele i Bosfor i zato je napravio pakt sa ministrom spoljnih poslova Austrougarske Alojzom fon Erentalom koji je predviđao da Beč uzme BiH a Rusija da dobije neograničeni pristup Mediteranskom moru.
Izvoljski je prevideo dve činjenice. Prvo, nije računao na snagu panslavističkih pokreta u Rusiji i potcenio je raspoloženje Srba u BiH i u Srbiji. Drugo, nije shvatio da u Istanbulu ne komanduje Beč, već London i Berlin, tako da njegov dogovor sa Erentalom nije mnogo vredeo ruskoj strani za dobijanje sigurnog prolaza kroz turske moreuze.
Kriza oko aneksije BiH je okončana tako što je nemački kancelar Bernhard fon Bilov zapretio caru Nikolaju II da će obelodaniti tajni sporazum Beča i Sankt Peterburga. Rusi su, da bi spasli obraz, morali da priznaju aneksiju BiH. Ironija sudbine je da je carska Rusija platila nestankom sa istorijske pozornice kada je prvi put, odmah i bez oklevanja, stala uz Srbiju po objavi rata Beča Beogradu u leto 1914. godine.
Kontinuitet ruske politike prema Srbiji je evidentan i po raspadu SSSR-a i SFRJ. Moskva je glasala za sve rezolucije protiv Beograda u prvoj polovini devedesetih godina i naoružavala je Zagreb tokom sukoba sa etničkim Srbima u Hrvatskoj. Uzgred budi rečeno, do uvođenja sankcija zbog invazije na Ukrajinu, Rusija je više investirala u Hrvatsku nego u Srbiju.
Moskva nije uzela u razmatranje preklinjanje Slobodana Miloševića a ni jednostrano usvojenu odluku Savezne Republike Jugoslavije, na predlog premijer Momira Bulatovića, da pristupi savezu Rusije i Belorusije 1999. godine. Od ruske pomoći, a kamoli zaštite, tokom dvoipomesečenog bombardovanja Srbije nije bilo ništa. Svi oni koji se danas zaklinju u Putina, pre 26 godina su ubeđivali Srbe kako će Rusija spasiti Srbiju slanjem “tajnog oružja”. Ako je suditi po besedi patrijarha Porfirija i dalje čekaju da to oružje stigne.
Ruski predsednik Putin je još tokom prvog mandata u Kremlju povukao ruske snage iz KFOR-a. Srpske manastire na Kosovu štite NATO vojnici, uglavnom italijanski karabinjeri, ali su zato ruskim ambasadorima puna usta odbrane srpstva na Kosovu. U međuvremenu, videli smo kako su prošli Jermeni u Nagorno-Karabahu koje su Rusi štitili.
Moskva je odigrala i veoma važnu ulogu u izlasku Crne Gore iz državne zajednice sa Srbijom. Moskva nije pomogla samo verbalno i diplomatski, već i logistički a i finansijski obnovu nezavisnosti Crne Gore. Od okupacije Krima, ruska diplomatija i propaganda koriste slučaj Kosova kao presedan s kojim opravdavaju i legitimizuju okupacije teritorija susednih država.
Rusija ne predstavlja validnu alternativu ni u jednom vitalnom sektoru za Srbiju, dok Beograd za Moskvu nema geostrateški, ekonomski ili bezbednosni značaj, pogotovo posle ruske invazije na Ukrajinu. U Srbiju ne može da dođe ni kap nafte a ni kubik gasa bez odobrenja država Severnoatlantske alijanse, a kao što smo videli čak ni ministar spoljnih poslova Sergej Lavrov ne može da doleti u posetu Beogradu. Ostaje nedokučeno da li je predsednik Vučić pozivom Putinu da dođe u Beogradu hteo lukavo da uzvrati na poniženja kojima je bio izložen ili veruje da će Putin zaista moći da doleti na aerodrom u Surčinu?
Srbija može samo da bude ruski “žrtveni jarac” ili sredstvo za destabilizaciju jugoistočne Evrope, računajući da postoji dovoljno veliki broj Srba da budu evropska verzija japanskih vojnika na Filipinima i na Pacifiku posle Drugog svetskog rata.
Iz geografskih razloga, a geografija za razliku od istorije ne može da se menja, bilo kakvo vojno savezništvo sa Rusijom je nemoguće. To su čak shvatali i salonski rusofili u Beogradu kada su lansirali politiku vojne neutralnosti koja je samo drugo ime za ulogu “ruske pete kolone” u Evropi.
Imajući u vidu sve prethodno rečeno logično je da će Moskva “trgovati” do kraja sa Beogradom u odnosima sa SAD i EU. I to nije iznenađenje, tako rade sve velike sile, bez obzira da li imaju demokratsko, autokratsko ili kleptokratsko uređenje. Kockaju se rado sa tuđim životima i sudbinom naroda i država pogotovo kada sem propagande i korumpiranja malog broja političara nemaju drugih troškova, kao što je slučaj Rusije i Srbije.
Moskva nikada nije i ne veruje ni danas Beogradu. Ruku na srce, dvoličnost i dvostruke igre nisu dolazile samo sa ruske strane. I Srbija je, od Krimskog rata pa do danas, par puta birala suprotnu stranu ili sklapala tajne dogovore u kontrastu sa ruskim interesima.
Kao nekada Nikola Pašić, otac modernog političkog rusofilstva i diplomatije sedenja na više stolica, i današnja vlast kipti na rečima od ljubavi prema majci Rusiji. Međutim, kao i Baja, trguju i posluju sa zapadom, tamo šalju decu na školovanje, idu na lečenje, čuvaju pare, kupuju nekretnine i provode godišnje odmore.
Nihil sub sole novum!
Bonus video:
