Efes čovjeka najprije impresionira dimenzijama. Prije dva milenijuma to je bio velegrad sa stotinama hiljada stanovnika. Dobar dio njih su bili robovi. Neko je morao da postavi ove kamene ploče u poredak koji će opstati kroz vrijeme. Nikada ruševine na mene nisu ostavile takav utisak.
Ali krenimo redom.
Krenuli smo rano Iz Kušadasija. Meteorolozi su upozoravali na to da će poslije nekoliko svježijih dana ovamo doprijeti vreli vazduh. Pošli smo iz hotela u proljeće, a tridesetak kilometara dalje izašli smo u ljeto.
Parking za autobuse je odavao stanje stvari. Za sada imamo sreće jer je tu parkirano svega nekoliko vozila. U punoj sezoni autobusi u redu čekaju da se oslobodi mjesto. Među turistima se odavno pročulo za čudo od ruševnog grada.
Na ulazu nas na transparentu dočekuje poznato lice Kemala Ataturka sa velikom turskom zastavom, da slučajno ne zaboravimo gdje smo. Poslije ulaska u kompleks, ulica sa drvoredom vodi nas u grad.
I tu je već kamenje. Ćuti, a priču o njemu ispričaće nam drugi. Hetiti su ga zvali Apaša. Grci Efesos. Rimljani, pod čijom vlašću je doživio slavu i veličinu, neznatno su preinačili grčku riječ u Efesus. Ali sami počeci sežu u period bez hronika. Ostaju manje ili više dokazane hipoteze.
ARTEMIDINO ČEDO
Zna se da je grad bio sklon Artemidi. Njoj je bio posvećen hram – jedno od sedam svjetskih čuda.
Artemida iz Efesa je bila sinteza grčkog i istočnog kulta. Prikazivana je sa mnogo dojki, bila je Zevsova ćerka, Apolonova sestra, zaštitnica svega slabog i nejakog. Lovila je divljač i bikove, kontinentalni Grci su je ponegdje viđali u društvu medvjeda. Za proučavaoce antičkih starina gotovo izvjesno je da je u rodu sa jednom staroiranskom boginjom.
Od cijelog čuda ostao je samo jedan jedini stub. Iza njega, na brijegu Ajasoluk. Tako su Turci čuli, pa izgovorili, grčki naziv brda po nadimku apostola Jovana, Hagios Theologos. Na vrhu je zasjela tvrđava sa vizantijskom citadelom koju su preuzeli i dogradili seldžučki Turci, ostavivši obližnjem gradu ime. Ispod nje ostaci Jovanove crkve, jedne od najvećih hrišćanskih bogomolja Istočnog Rimskog Carstva. Podignuta je na mjestu za koje se smatralo da je Jovanov grob. Tu je i Isa-begova džamija. Sve su to značajni spomenici. Ali kao da izdaleka tek pomalo ljubomorno svjedoče navali putnika koji su izgleda čuli samo za ovaj preostali stub Artemidinog hrama i u travu zarasle temelje.
Prvi hram je sagrađen mnogo ranije, rušen je, čak je i tonuo zbog močvarnog zemljišta, ali na istom mjestu je prije dvadeset i šest vjekova nastalo ono velelepno Artemidino svetilište kojem su se potom divila pokolenja. Gradnju je izdašno potpomogao lidijski kralj Krez. Mada će njegovo kraljevstvo propasti – progutaće ga ambiciozna Perzija – sve do danas će ostati upamćena izreka „bogat kao Krez“. Izgleda da je kralj zaista bio imućan jer je hram imao neobično moćne dimenzije i 106 stubova. I svaki put kada je obnavljan, broj stubova i površina koju je obuhvatao povećavali su se.
U svojim epigramima Antipater Sidonski je ostavio zapis o tadašnjim svjetskim čudima, od piramida preko Kolosa sa Rodosa do Semiramidinih visećih vrtova. „Ali kada sam konačno ugledao Artemidin hram, koji se uzdiže do oblaka, sve drugo je izbledjelo. Da li je Heliosovo oko išta slično vidjelo osim Olimpa?“
Legenda kaže da je čovjek po imenu Herostrat zapalio hram da bi ušao u istoriju. Mada je sa istorijskog stanovišta ta priča vjerovatno pogrešna, Herostratovo ime je, uprkos zabrani spominjanja, do danas ostalo simbol ludila ljudi koji žele da ostanu upamćeni po svaku cijenu.
NA UŠĆU KAISTROSA
Krećemo se nakon kontrole karata ograđenim arheološkim područjem Efesa. Još nije ni deset sati, vide se samo manje grupice turista među ruševinama. Prvo što čovjek uoči kada izađe iz sjenke drvoreda na putu koji vodi u centar Efesa jeste ogroman antički teatar koji ponekad pogrešno nazivaju amfiteatar, što bi sugerisalo zatvoreni krug. Ova građevina je bila jedna od najvećih svoje vrste u vrijeme nastanka, primala je 25 000 gledalaca. Predstave su katkad bile na život ili smrt – Efes je prvi uveo gladijatorske igre još 69. godine stare ere.
Dok se na kamenju ispod građevine sunčaju mačke teško je zamisliti okrutnu zabavu prije dva milenijuma. Sklopim oči i vidim gladijatore kako gutaju napitak pomiješan sa pepelom – kalcijum je pomagao zacjeljivanju kostiju. Čekaju negdje u podzemnim odajama da na njih dođe red. Znaju da bi to mogli da budu posljednji trenuci njihovog života.
Arheolozi su u Efesu otkrili gladijatorsko groblje. Mladići čiji su skeleti odavali povrede tipične za gladijatorske borbe imali su između 20 i 30 godina. Oni koji su doživjeli tridesetu bili su veterani.
Otvorim oči. Mačke se i dalje izležavaju na kamenju. Baš ih briga za moju istorijsku melanholiju.
Okrećem se ulici koja izbija pravo na teatar. Zvali su je Lučka ulica. Zapravo je ona po rekonstruisanoj širini bila prethodnik današnjih bulevara.
Odavde su vidljive razmjere gorke šale koju je istorija priredila Efesu. Najprije mu je omogućila da se razvije u jedan od najmoćnijih gradova tadašnjeg svijeta. Bio je glavni grad rimske provincije Azija. Luka je izgrađena na ušću Kaistrosa u more – danas se rijeka zove Mali meandar. Ali zemljotresi i naplavine krečnjakom bogate vode su luku postepeno odvajali od grada. Osvajači, od Gota do Arapa, takođe su učinili svoje. Opljačkan, srušen zemljotresom, lišen mora koje se povuklo osam kilometara na zapad, grad kojim su gospodarili i Aleksandar Veliki i rimski imperator Avgust, opustio je.
Tek ga je arheološko oduševljenje ljudi iz 19. vijeka, prije svega Austrijanaca, ponovo učinilo dostupnim. Od prije 10 godina je na listi svjetske kulturne baštine.
VIRTUELNI EFES
Sve ovo postaje skoro opipljivo kada uđete u Muzej doživljaja – Ephesus Experience Museum. Na 2 400 kvadratnih metara, ima mjesta i za lijep kafić. Zahvaljujući savremenoj tehnologiji posjetioci mogu da dožive vizuelno rekonstruisan grad. Računarski oživio iz tame vjekova uz pomoć trodimenzionalne grafike, Efes me je potpuno omađijao. Našli smo se u Lučkoj ulici, koju smo maločas vidjeli. Bila je potpuno drugačija.
Grupa Njemaca sa kojom smo ušli u ovu digitalnu pećinu prošlosti šaputala je međusobno – vidi ovo, divno, oh, ili ah. I zaista, 123 laserska projektora, moćan zvuk, mirisni efekti i vještačka magla, učinili su projekciju toliko ubjedljivom, vizuelno-zvučni atak na čula je bio toliko dosljedan, da sam pri nadrealnoj vožnji kroz ulice Efesa osjetio stvarnu vrtoglavicu.
Duga i slavna istorija grada ispričana je ubjedljivo. Od samih početaka do vrhunca, prirodnih katastrofa, hordi osvajača pa sve do neminovnog kraja.
Naposljetku, vizuelna predstava nas je odvela na sam početak. Efes je bio Artemidin grad. Među poklonima davnih posjetilaca hrama arheolozi su otkrili predmete koji potiču čak iz Indije. Artemidina slava je bila sveobuhvatna.
Posebno je interesantan mitski odgovor na pitanje, kako je jedna od najpopularnijih grčkih boginja, moćna i hirovita Artemida, dozvolila da izgori njen hram? Kako je Herostratu pošlo za rukom da joj nanese tako veliko poniženje?
Odgovor, zapravo izgovor, poprilično je uvjerljiv. Artemida je te kobne julske noći 356. godine prije Hrista morala da prisustvuje rođenju jednog kraljevskog dječaka – Aleksandra Velikog. Bila je, takoreći, opravdano odsutna.
Sada su njena slava djevice, zaštitnice divljači, djece i nejači, te popularnost boginje koja voli ples ali i umije da sa svojim nimfama zaigra kolo, pomalo zaboravljene. Međutim, uvjeren sam da se ona opet ponekad potajno pojavi kod svog svetilišta, koje je bilo dva puta veće od Panteona. Recimo, kada se mjesec zakači za onaj preostali stub hrama. Jer mjesec je – njena kruna.
KLOZET KAO TURISTIČKA ATRAKCIJA
Napolju je već vrelo. Odnekud su se pojavile rijeke turista. Penjemo se ulicom koja se u antička vremena zvala Široka, ali su je današnji ljudi nazvali po Kuretima, mitološkim demonskim čuvarima tek rođenog Zevsa, koji su kopljima udarali o štitove da Hronos, koji je Zevsu radio o glavi, ne bi čuo plač tek rođenog boga.
To je zapravo bila glavna ulica Efesa.
Niz reprezentativnih javnih građevina, ali i vile bogatih građana, s obje strane ulice predstavljali su samo srce političke, vjerske i ekonomske moći. Blaga uzbrdica vodi od Celsusove biblioteke do Herakleove kapije.
Šetamo hvatajući hlad koji ostavljaju neke od rekonstruisanih fasada. Odmaramo se u sjenci Hadrijanovog hrama. Svetilište je posvećeno rimskom caru, rođenom kod daleke Sevilje, Trajanovom štićeniku, trećem u nizu od pet „dobrih careva“. Carevi su imali božanski status i njihov kult su njegovali oni podanici koji su imali višak novca i želju da iskažu lojalnost.
Na arhitravu, nosaču iznad stubova, ispisano je da je hram podignut godine 117. ili 118. u čast Artemide Efeske, rimskog cara Hadrijana i naroda grada Efesa.
Iza hrama je ulaz u ostatke velikog termalnog kupatila. U antičkoj metropoli ih je bilo nekoliko.
Poslije predaha nastavljamo naviše.
Pred jednom građevinom, nadomak hrama vlada gužva. Prilazim tabli ispred ulaza. Da li sam dobro razumio? Tu je bio javni toalet. Ulazim za većom grupom azijskih turista. Mimohod pored vidljivih rupa u kamenu ne dopušta previše zadržavanja i divljenja. Iza leđa nadiru stalno drugi ljudi, željni da vide gdje su antički ljudi naslanjali svoje stražnjice.
Poslije sam pročitao da su ovakvi klozeti bili ujedno i mjesta za pregovore i poslovne razgovore. Ono čemu na Balkanu uglavnom služe kafane. Korišćenje je bilo besplatno, ali iza toga se krila poslovna ideja. Urin je upotrebljavan za preradu kože.
Ta nepopravljiva ljudska radoznalost, koja nas tjera da zabadamo nos čak i u klozetske rupe iščezlih civilizacija, počinje da me zabavlja.
Ličnu higijenu poslije obavljanja fiziološke potrebe stanovništvo je održavalo uz pomoć sunđera i vode. Izgleda da nije bilo obaveznog pranja ruku, ali o tome ne želim da mislim.
Gledam kako da se iskobeljam iz azijske grupe koja fascinirano zuri u nekadašnje klozete.
Jedno je jasno – Efes je prije dva milenijuma imao sve što mnoga ljudska naselja i danas smatraju nedostižnim luksuzom: javna kupatila, toalete, pozorište, biblioteke, toplu i hladnu vodu, kanalizacioni sistem, podno i zidno grijanje.
VJEČNI DIZAJN MOZAIKA
Dalje uz ulicu zastajkujem ispred pojedinih građevina. U Efesu su pronađeni neki od najočuvanijih zidnih slika i podnih mozaika istočnog dijela Carstva. Na lijevoj i desnoj strani ulice bili su veliki zasvođeni tremovi koje su pridržavali dorski stubovi. Takav tip trema zvao se stoa. Iza njih su se nalazile radnje i ulazi u privatna imanja i kuće.
Razmišljam o sjaju antičkih metropola i divim se podnim mozaicima ispred nekadašnjih radnji.
Najbolja ocjena njihove dopadljive mustre jeste komentar jednog Holanđanina koji mi je u prolazu dopro do ušiju: „Ovako nešto rado bih postavio na svom tremu“.
Razmišljam i o tamnoj strani te sjajne civilizacije. Robovski rad je bio preduslov uspona. Aristotel je sam posjedovao robove i smatrao da postoje ljudi koji su po svojoj prirodi predodređeni za ropstvo. Mada je to bilo većinsko mišljenje u robovlasničkom društvu, treba da se zna da su postojali ljudi poput stoičkog filozofa Alkidamasa koji je prije skoro tri milenijuma rekao da je Bog sve ljude oslobodio i da priroda nikoga nije učinila robom.
Elita ovakvih gradova kao što je bio Efes imala je još nekoliko stvari na raspolaganju, koje su život ispunjavale čulnim i duhovnim zadovoljstvima.
VAZA BIBLIOTEKE I JAVNE KUĆE
Julije Celsus bio je moćni prokonzul provincije Azija u Rimskom carstvu. Stolovao je u Efesu. Smatra se da je za života namjeravao da podigne biblioteku. To je ostavio u amanet sinu Tiberiju, a ovaj je to i ostvario. Ujedno je biblioteka postala i Celsusova grobnica. Kažu da je biblioteka čuvala preko 12 000 svitaka.
Skulpture koje su krasile fasadu danas su u jednom bečkom muzeju – Sofija, Arete, Episteme i Enoja. Mudrost, hrabrost, znanje i prva misao.
Kada su austrijski stručnjaci sedamdesetih komad po komad, kamen na kamen, rekonstruisali fasadu Celsusove biblioteke, vjerovatno nisu mogli da naslute da će to postati najupečatljiviji primjer antičke biblioteke i najveće turističko blago Turske.
Dok pokušavam da u objektiv svog telefona uhvatim sebe ispred biblioteke, misao mi pobjegne ka zabavnoj činjenici da je biblioteka podzemnim prolazom bila povezana sa javnom kućom. To je praktično značilo da su žene iz javne kuće zaticane kako čitaju u biblioteci, a muškarci koji su krenuli da ponešto pročitaju mogli da navrate i do javne kuće. Epoha o kojoj pričamo sa tim nije imala problema.
Odlazimo iz Efesa potpuno opčinjeni. Dok autobus upaljenim motorom označava da je vrijeme da uđemo, još jednom se osvrnem na ovaj veličanstveni, mrtvi grad kojeg živi posjećuju u masama. Sjetim se da je meni najdraži građanin Efesa bio je Heraklit. Predsokratovski filozof je rođen u ovom gradu oko 520. prije nove ere. Njegova misao je, dakle, stara više od 2 500 godina. Savremenici su mu dali nadimak „ho Skoteinos“ – Mračni. Jer je ta misao katkad umjela da bude neprozirna. Hodao sam ulicama kojima je hodao omiljeni antički filozof iz mojih studijskih dana. Govorio je da smrt za dušu znači da postaje voda. U svojim vodenim fragmentima pokušavao je da objasni savremenicima da je sve kretanje, postajanje i nestajanje. „Ko uđe u istu rijeku, njemu teče stalno druga voda“. Od toga su docniji filozofi napravili čuvenu formulu „sve teče“. Filozofija je traženje samog sebe. Kosmička vatra je prauzrok i ishodište svega. „Narod mora da se bori za zakon, kao za gradske zidine“. Ovo zvuči aktuelno. Ali i ovo: „Rat je otac svih stvari“. Hodam ulicama kojima je hodao ovaj čovjek, čija će vatra kao kosmički logos zapjevati Miljkovićevim glasom šezdesetih godina prošlog vijeka.
U ovom gradu je nastalo još jedno čudo od riječi i misli. Kažu da su ovdje umrli i Bogorodica i apostol Jovan. Apostol Pavle je, boraveći i učeći tri godine u Efesu, napisao Prvu poslanicu Korinćanima. A u njoj i najljepše mjesto Novog zavjeta: „Ako jezike čovječije i anđeoske govorim, a ljubavi nemam, onda sam kao zvono koje ječi, ili kimval koji zveči. I ako imam dar proroštva i znam sve tajne i sve znanje, i ako imam svu vjeru da i gore premještam, a ljubavi nemam, ništa sam“.
I naposljetku: „A sad ostaje vjera, nada, ljubav, ovo troje; ali od njih najveća je ljubav“.
Slažem se, Pavle. Tako mislim dok autobus već grabi ka obali Egejskog mora.
Bonus video:
