Ulazimo li u eru u kojoj Amerika gubi na značaju? Pitanje može djelovati čudno, jer je Amerika i dalje vodeća sila svijeta u vojnom i tehnološkom pogledu, izdavalac rezervne valute i sidro svjetskog finansijskog sistema. Ipak, ona je odlučila da se odrekne svoje globalne uloge, i zato će postepeno gubiti moć i uticaj koje trenutno smatra nečim što se podrazumijeva.
Moć i uticaj Amerike, međutim, već opadaju. U prvim decenijama poslije Drugog svjetskog rata, Sjedinjene Države su uspjele da oblikuju globalni sistem koji je služio njihovim interesima, a tokom kratkog perioda „unipolarnosti“ (nakon raspada SSSR-a), njihov status bio je praktično nesporan. Ali, s vremenom je počela da raste uloga drugih sila sa globalnim ambicijama. Iako je Kina najočigledniji primjer, i Evropa teži jedinstvu koje je neophodno kako bi se nametnula kao ozbiljan globalni akter, a postoji i mnogo „srednjih sila“ koje žele da postanu vidljivije.
Upravo u takvoj situaciji predsjednik SAD Donald Tramp odlučuje da ubrza američko povlačenje. Nikoga ne iznenađuje to što administracija vođena principom „Amerika na prvom mjestu“ odbacuje globalne obaveze, ali zapanjuje brzina promjena. U svjetskom poretku već su se otvorile zjapeće praznine.
Da, u Trampovim mislima trgovina zauzima centralno mjesto. Ali on ne razumije da trgovina može donijeti korist svima koji u njoj učestvuju i vidi je isključivo kao igru s nulom, u kojoj Sjedinjene Države gube. Nije mu važno što su takvi stavovi u suprotnosti s osnovama ekonomske nauke (i zdravim razumom). Tramp jednostavno ne može da prihvati činjenicu da SAD uvoze više robe nego što izvoze.
Niko - pa ni sam Tramp - ne zna kako će se završiti globalni trgovinski rat koji je Amerika započela na „Dan oslobođenja“ (2. aprila). Ali jedno je sigurno: uloga Amerike u svjetskoj ekonomiji će opasti, zato što trgovati s njom (a još manje joj vjerovati) postaje sve teže.
Uz to, iako je Amerika velika trgovačka sila, udio trgovine u njenom BDP-u ne dostiže nivo Kine ili Evropske unije. Kina je glavni trgovinski partner za otprilike 120 zemalja, EU za oko 80, dok je Amerika na prvom mjestu kod svega oko 20 zemalja. Budući da Tramp i prijateljima i neprijateljima uvodi sveobuhvatne carine, ili prijeti prijeti da će to učuniti, uloga SAD je osuđena na dalje opadanje.
Odsustvo Amerike biće još očiglednije u oblasti međunarodne saradnje, kako unutar, tako i izvan sistema Ujedinjenih nacija. Tramp je povukao SAD iz Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), i sada se Kina istakla kao njen glavni finansijski sponzor. Države će morati da preuzmu veću odgovornost za međunarodni humanitarni rad (koji je dugo zavisio od američkog finansiranja, a sada brzo opada) i za borbu protiv klimatskih promjena.
Dok Tramp prijeti zauzimanjem Panamskog kanala, Kanade i Grenlanda, američka diplomatija aktivno gubi na pozicijama. Predstavnici administracije tvrde da je potpuna invazija Rusije na Ukrajinu „rat Džoa Bajdena“, a na opasno pogoršanje odnosa između Indije i Pakistana, njihova prva reakcija bila je da sve to nije stvar Amerike. Nedavna Trampova posjeta Bliskom istoku bila je gotovo isključivo posvećena sklapanju poslovnih, investicionih i trgovinskih ugovora. Osim neobičnih izjava o pretvaranju Pojasa Gaze u ljetovalište, Tramp je, u suštini, ignorisao pitanje izraelsko-palestinskog konflikta, dajući premijeru Izraela Benjaminu Netanjahu potpuno pravo da vodi bilo koju politiku koja mu odgovara.
Međutim, takvo povlačenje može biti opasno. Šta bi bilo da je Amerika nastavila da ne preduzima ništa kako bi obustavila sukob između Indije i Pakistana? Izgleda da čak i Tramp, koji, što mu ide u prilog, ne voli ratove, uviđa razumnost pregovora o novom nuklearnom sporazumu s Iranom - kako bi spriječio Netanjahua da postigne rat kojem već dugo teži. Ipak, ti pojedinačni slučajevi diplomatije ostaju izuzeci koji potvrđuju pravilo (a Tramp i dalje može da promijeni mišljenje). Povlačenje SAD je već u punom zamahu, i dok druge odgovorne sile ne preuzmu razne uloge koje je Amerika igrala, različiti državni i nedržavni akteri će pokušavati da iskoriste situaciju u svoju korist, što će dodatno povećati globalnu nestabilnost.
Evropska unija je očigledan kandidat za popunjavanje prostora koji ostavljaju Sjedinjene Države. Uniji se pruža jedinstvena prilika da ojača svoju poziciju u trgovinskom sistemu koji će biti sve manje usmjeren ka Americi. Na primjer, značajnu korist može donijeti pristupanje „Sveobuhvatnom i progresivnom sporazumu o transpacifičkom partnerstvu“, kao i novo trgovinsko partnerstvo sa Indijom.
Kina će, sa svoje strane, vjerovatno postati aktivnija unutar sistema Ujedinjenih nacija. Rebalans snaga u UN je neophodan (i vjerovatno neizbježan), a može se ubrzati pod zastavom rasta uticaja globalnog juga. Ipak, s obzirom na težinu Kine u svjetskoj ekonomiji, njena sopstvena uloga u rješavanju različitih globalnih izazova nesumnjivo će rasti.
Dakle, izuzetno je važno kako će se tačno razvijati odnosi između Kine i Evrope. Da predsjednik Kine Si Đinping nije pružao političku i ekonomsku podršku Rusiji tokom posljednje tri godine, put naprijed bio bi mnogo jasniji. Međutim, iako je situacija složena, Kina i dalje može da promijeni kurs - ako to bude željela.
Postoji i još jedan ključni faktor neizvjesnosti: kako će se NATO prilagoditi povratku američkih vojnih resursa kući iz Evrope i sa Bliskog istoka (ili njihovom premještanju u istočnu Aziju). Trampov predlog o izgradnji „Zlatne kupole“ od višeslojnih sistema unutrašnje odbrane postao je savršen simbol američkog izolacionizma. A izvan te kupole - u postameričkom svijetu - budućnost ostaje prepuštena sama sebi.
Autor je bio premijer i ministar inostranih poslova Švedske, specijalni izaslanik EU za bivšu Jugoslaviju i kopredsjedavajući Dejtonske mirovne konferencije
Copyright: Project Syndicate, 2025. (prevod: N. R.)
Bonus video:
