Ne može da ti puca kad se ovoliko puca. Previše se puca, da bi to sve bile puke slučajnosti. Bolje da se niko ne bavi statistikom, da napravi razmjeru broja stanovnika, policajaca i kriminalaca, pucnjava i ranjavanja. Zabrinuli bi se. Ali opet se ništa ne bi desilo, jer ne postoji mehanizam za uozbiljavanje društva. Dok se na ulici vodi rat između suprostavljenih kriminalnih grupa, frustriranih krimosa u pokušaju i političara, u restoranima se vode ratovi između partija i političara koji se grabe za procenat ugradnje. Svi se laktaju, pa ko što ponese.
I tako, u jednom predivnom dijelu Podgorice, tamo gdje prestaje divljanje betona i asfalta, gdje počinje zelenilo, stari zidovi, tamo gdje su crkva i Boćari, baš tu upucaše lika u glavu. Treba li nekome da bude lakše jer je to strani državljanin? Treba li zbog toga neko da se osjeti bezbjednijim?
Krv se opere brzo, šmrkom ili kišom, a ljudi zaborave sve što ne vide. Nismo riješili ubistvo Duška Jovanovića, pa nakon toga, da li iko misli da će se neko novo riješiti? Nekad ni kamere nisu dokaz, ni očevidac, ni oružje, otisak, ništa. Ima dokaza, nema krivca, jer je sve štelovano da ga ne bude. Da izvjetri, da nestane.
Za sad kao u nekom lošem filmu o serijskim ubicama, Podgorica djeluje kao da se neko igra. Tačke na kojima se dešavaju ubistva i pokušaji ubistva raspoređene su pažljivo, kao u Netflix seriji. Skoro nikad se ne desi da dominira nekoliko puta za redom City kvart ili Centar grada ili Zagorič. Svako naselje ima svoj red, ima svoj stubac u novinama i bude vijest u dnevniku. Svi su pošteno dobili svoju porciju ubistava i pokušaja ubistava.
Paradoks je da je grad bezbjedan. Može da se šeta, ako kome pukne guma na sred puta naći će se neko da pomogne, da da sve od sebe i riješi problem. U svakom kvartu ima finih porodica i pojedinaca, ali istovremeno su svi pogođeni ludilom. Kao točak sreće, nikad se ne zna hoćeš li se parkirati pored kola koja su predviđena da odlete u vazduh ili ćeš sjesti pored bezbjedonosno interesantnih lica na koja će neko da puca u roku od pola sata.
Stvar je u tome da toliko momaka glumi kriminalce, da se više ne zna ko je kriminalac a ko nije. Na koga će nekad da pucaju a ko je samo patološki toliko obolio da bi čak volio da pucaju na njega ali niko neće. Kao u filmu Rane kad voditeljka emisije provocira gosta krimosa kako nikad nije ranjen, pa se on upuca u nogu da bi dokazao da mu nije frka.
I kuda treba šetati ako se ljudi pucaju na putu ka Gorici, na putu ka tom raju za šetnju? Na Ćemovskom neosvijetljenom polju? U noću sablasnoj park šumi Zlatica? Građanima Podgorice ne preostaje ništa drugo osim da šetaju oko ambasada velikih sila. Tamo ima mnogo kamera, obezbjeđenja i protokola. Tamo je makar sigurno.
Ne treba šetati oko zgrade MUP-a Crne Gore, jer, ne zaboravimo, kad je ubijen Duško Jovanović, automobil koji su koristile ubice, parkiran je na par stotina metara od zgrade. Što bi rekli, glavonjama pod prozor. Osjećaj da kad izađeš iz kuće nešto može da se desi, da uz kafu možeš da popiješ i metak, to je ravno ratu koji niko neće da proglasi. Svakako, velika većina kuka da se ništa ne dešava, a onda se zapuca. Dobro došli u paradoks grad.
Bonus video:
