Taj grad je bio rodno mjesto mog košarkaškog junaka Dragana Kićanovića. Kao klinac htio sam da budem tako dobar strijelac. Na listićima sportske prognoze u Jugoslaviji se pojavljivao i Borac iz Čačka. Virtuozni gitarista benda Smak, Radomir Mihailović Točak, rođen je u tom gradu, kao i Bora Čorba.
Tek kada je književnost postala moja opsesija, dijelom i sudbina, u raskošnim predratnim knjižarama listao sam časopis Gradac. U Njemačkoj sam potom upoznao Jovana Nikolića Jofa, čovjeka koji je svijet očevog porijekla – Dragiša Nikolić je bio čuveni romski muzičar - i maternjeg jezika, jer mu je majka bila srpska pjevačica - doveo do uspješne pjesničke sinteze. Treba li reći da je i on Čačanin? Grad u kojem je odrastao u našim razgovorima poprimao je mitske dimenzije.
KNJIŽEVNA POSLA
Pritom varoš na Zapadnoj Moravi nikada do sada nisam posjetio. Upravo stižem autobusom iz pravca Kraljeva. Pozvali su me u gradsku biblioteku da na Disovim danima držim Slovo o poeziji.
Za svega desetak minuta hoda stići ću do biblioteke. Moji prvi utisci? Autobuska stanica je vidjela i bolje dane. Zelenilo se poštuje i park naspram stanice je solidno uređen. Nad sporednim ulicama, kao i svuda po Srbiji, razapeti su strujni kablovi poput crne paučine. Ljudi na ulicama zapijevaju sa dužinama i melodijom koja može da se čuje i u Hercegovini.
Sama zgrada biblioteke, nazvane po pjesniku iz ovog kraja Vladislavu Petkoviću Disu odmah je demantovala svaku primisao o prosječnosti. Čačak ima biblioteku koja po izgledu, funkcionalnosti i predanosti zaposlenih svom pozivu, zapravo ima velegradski karakter.
U samoj zgradi smješten je i Muzej poezije.
U ovakvim prilikama možete da sretnete kolege koje rado viđate. Među njima je jedan od najznačajnijih živih pjesnika srpskog jezika Živorad Nedeljković, koji odavno živi u Čačku. Njegova supruga, Olivera, bibliotekarka i takođe vrsna pjesnikinja, objašnjava nam ideju Muzeja poezije, jedinstvenog u Srbiji. U saradnji sa porodicama pokojnih pjesnika, ili u kontaktu sa onima koji su još živi, nabavljaju se lični predmeti, rukopisi, knjige.
Zastajkivao sam pored vitrina koje su u staklu čuvale sjećanje na najbolje posvećenike ovog jezika. Razvedrili su me štap i lula Brane Petrovića, čovjeka o čijim se kafanskim lucidnim ispadima još uvijek prepričavaju anegdote.
STRACIMIROVA CRKVA
Te večeri smo poslije dodjele nagrade za životno djelo pjesniku Nebojši Vasoviću sjeli na piće u jedan od kafića na čuvenom Gradskom šetalištu.
Noćio sam u hotelu Beograd, mjestu za koje mi je Jof rekao da je bio žižno mjesto čačanske varoši. I zaista, hotel je u dobrom stanju. Ponosno pokazuje svoju patinu. To nije jedino mjesto u Srbiji gdje na švedskom stolu za doručak ima mjesta i za čvarke. Ali jedino sa trpezarijske terase ovog hotela možete da uživate u pogledu na rimske terme. Arheološko nalazište mu dođe kao kulturni dodatak na dobar doručak.
To moje prvo jutro u Čačku prošetao sam do Sabornog hrama Vaznesenja Gospodnjeg. Njegovo jezgro čini nekadašnji manastir Bogorodica Gradačka.
Brat Stefana Nemanje, župan Stracimir, ostavio je iza sebe ovu zadužbinu, ne sluteći šta je čeka kroz vjekove. Poslije dolaska Turaka pretvorena je u džamiju. Ustanici su je dva puta opet pretvarali u crkvu, a propasti ustanaka značili su svaki put i uvođenje islama među njene zidine. Tek sa uspostavljanjem Kneževine Srbije crkva se konačno vratila namjeni koju je Stracimir zavještao sedam vjekova prije toga.
Vraćam se prema Gradskom šetalištu od crkve koja se izvorno zvala Bogorodica Gradačka i koju su u 12. vijeku mudro podigli na najvišoj koti u gradu koju Morava nikada nije plavila.
PJESNIK KAO TURISTIČKI VODIČ
Kod hotela Beograd dočekaće nas Živorad Nedeljković. Spreman je da žrtvuje svoje vrijeme kako bi nam pokazao svoj Čačak.
Kada te kroz grad vodi neko ko tu živi, sigurno ga na kraju vidiš njegovim očima – očima punim ljubavi.
Već pri dolasku u grad uočio sam zgradu koja je dominirala Trgom ustanka. Radi se o nekadašnjem Domu kulture, sada Kulturnom centru, autorskom djelu zagrebačkog arhitekte Luje Šverera, iz 1970. godine.
Četiri hiljade kvadratnih metara za kulturu u gradu od sedamdesetak hiljada stanovnika - mada su aktuelne vlasti oduzele nešto kvadrata za preduzetničku start ap kulturu - to je zaista impresivan podatak.
Žika je insistirao na tome da uđemo u zgradu. Modernistička građevina odisala je avangardističkim duhom iz epohe svog nastanka. Posjetili smo izložbu u prizemlju, nekoliko zanimljivih radova mladih umjetnika pokazali su svjetsko lice Čačka.
U zgradi nastaje i časopis Gradac koji pamtim još iz studentskih dana.
Zavirili smo i u multifunkcionalnu dvoranu za koju su mi rekli da može da primi 700 ljudi.
Grad koji ima ovakvu kulturnu infrastrukturu ne može, sve i da hoće, da se preda provincijskoj učmalosti.
Na spratu nam je ogroman stakleni front prema glavnom trgu sugerisao da smo kao posmatrači zapravo sastavni dio posmatranog.
Ali nije to bila glavna atrakcija ove zgrade.
Najprije sam pomislio da se radi o nekoj vještačkoj dekoraciji. Ali ne. To bješe sobna biljka poznata pod stručnim nazivom Ficus elastica decora. Najveći balkanski fikus izrastao u zatvorenom prostoru.
Ali to ni izdaleka nije sve. Fikus kao zaštićeni spomenik prirode jeste tek jedno od čačanskih čuda.
Naša sljedeća stanica je čačanski Narodni muzej. Ideja muzeja u Čačku starija je pola vijeka od njegovog osnivanja 1952. Za razliku od mnogih drugih sličnih ustanova, ova je već na prvi pogled smještena baš gdje treba. Gospodar Jovanov konak je podignut 1835. I to je jedna od najstarijih građevina u Čačku.
Jovan je bio brat kneza Miloša Obrenovića i neko vrijeme, tačnije pet godina, stanovnik grada na Zapadnoj Moravi i načelnik oblasti.
Čačani ga pamte kao ktitora. Kada su ustavobranitelji zbacili njegovog brata sa vlasti, podigao je Jovanovu bunu, koja je propala. Umro je u Sremskim Karlovcima, u izgnanstvu. Ali iza njega je u Čačku ostao lijep konak.
Čačani su više voljeli Obrenoviće od Karađorđevića, pa je rivalstvo kumovskih dinastija određivalo i sudbinu grada. Karađorđevići su više tetošili susjedno Kraljevo. I to je jedan od razloga već legendarnih komšijskih trvenja.
Pogledali smo niz zanimljivih predmeta, od figurice boga Merkura, zaštitnika lopova i bibliotekara, preko slovenskih urni, jer su naši predhrišćanski preci spaljivali svoje mrtve, do Čačanskog četvorojevanđelja iz 1554.
Na spratu su me iznenadile originalne uniforme, portreti i oružje iz više srpskih ustanaka, uključujući i zajednički partizansko-četnički, s početka Drugog svjetskog rata, a prije izbijanja sukoba Tita i Draže.
Ipak mi je najzanimljivija bila odaja sa rozetom stare Stracimirove crkve kao i zvona koja su bila zakopana kod nje poslije osmanske invazije. Zapis na njima dokazao je kontinuitet današnje crkve sa onom manastirskom iz perioda Nemanjića.
I ovdje se moglo boraviti mnogo duže i kao pod lupom kroz istoriju grada posmatrati širu sliku, istoriju zemlje, Balkana i svih carstava koja su ovamo zalazila sa namjerom da ostanu vječno.
KRVAVI ZAVOJI
Živorad Nedeljković je ostavio zapisano u pjesmi Lični pečat:
Da je bilo sreće, i uz nju
Bar tuba obične ljudske pravde,
Nadežda Petrović bi slikala
Na zavojima i preinačila svrhu.
Potresni su to stihovi, pjesnika rođenog u Kraljevu, a po izboru Čačanina. Slavna srpska slikarka, inače igrom slučaja rođena u Čačku, kao bolničarka u balkanskim ratovima i u Prvom svjetskom ratu njegovala je ranjenike, sve dok je aprila 1915. u Valjevu nije odnio tifus. Njena međunarodna slikarska reputacija kao i njen angažman za svoju zemlju u najstrašnijim trenucima učinili su od Nadežde skoro mitsku figuru.
Zato mi je najbolji dio izložbe u čačanskoj Umetničkoj galeriji Nadežda Petrović ipak bila Nadeždina spomen-soba. U njoj veoma poznata slika – Gračanica 1913.
Kažem ipak jer je u Galeriji u toku izvrsna izložba „Heroine“ u kojoj se pored platana Nadežde Petrović mogu vidjeti fascinantni radovi Zore Petrović, Lize Križanić, Leposave Pavlović, Ljubice Sokić, Vidosave Kovačević i Milice Zorić. Svakako je svaka od ovih umjetnica zaslužila više pažnje, ali to je dio nekog drugog teksta, a ne ovog o Čačku.
Grad može da bude ponosan na Nadeždu Petrović koja je ovdje rođena, a svojom umjetnošću i svojom požrtvovanošću zaslužila i to da njen lik bude na novčanici od 200 dinara. Sjetim se da sam, dolazeći ovamo, vidio njen spomenik pred čačanskom Gimnazijom.
Figura umjetnice zadubljene u svoj rad, a iznad nje, na fasadi, transparent „Blokada“.
Bili smo taj dan i u galeriji Risim i samo ću reći da vrijedi i nju posjetiti. Čuli smo i romske trubače u dvorištu crkve, bez njih više ne može na svadbenim ceremonijama. Sve se to zgusnulo u jedno klupko doživljaja – Nadeždin kolorit, Disovi susreti i razgovori o poeziji, prizori sa čačanskih ulica, trube, odlomci razgovora prolaznika.
GRAD NA RIJECI
Upoznavanje sa Čačkom ne bi bilo zaokruženo, a da se ne prošeta Gradskim parkom, jednim od najljepših u Srbiji. Tu se prolazi pored nekada moćnog Instituta za voćarstvo. Zatim se izbije na Gradski bedem, nasip koji je nekada štitio grad od poplava. Pošto je brana zauzdala Zapadnu Moravu, sada je Bedem postao šetalište uporedivo sa onim u Pirotu. Žika mi objašnjava da je muzička škola kraj koje prolazimo jedna od najboljih u zemlji.
Nešto dalje uz rijeku su stadion, bazen, teniski teren. Izbijamo na obalu kod Gradske plaže. Bašte kafea na obali su pune ljudi. Ljeto u Čačku umije da djeluje mediteranski.
Ovaj grad nije prestao da me iznenađuje. Vjerovatno je za to zaslužan Živorad Nedeljković, jer je radoznalim posjetiocima pokazao najbolja lica grada. I na odlasku nam je poklonio jedinstveni suvenir – flašu čačanske rakije sa ručno ispisanom etiketom. Zahvalni smo i Žiki i njegovom tastu koji voće pretvara u srpsko tečno zlato.
Poslije se dopisujem sa Jovanom Nikolićem o tome šta sam doživio u Čačku. On kaže da je u onom Domu kulture, koji se sada drukčije zove, više puta imao svirku sa svojim rok bendom Moris. Da je tamo nastupao i u novogodišnjim programima. Da je pjevao u hotelu u kojem sam ja noćio. A da je njegov otac, kada nije bio na jugoslovenskoj turneji, svirao sa svojim bendom u ljetnjoj bašti hotela Morava.
Tako je tekstura mog doživljaja Čačka sada dodatno prožeta slikama pozajmljenim od čovjeka koji pamti vrijeme kada je čačanski fikus bio mlad. Kada smo svi bili mladi.
Bonus video:
