Zabluda je da je revizija naše prošlosti počela 30. avgusta 2020. godine i da su spomenici revizionističkome popu i četničkome komandantu baš one visibabe što najavljuju “proljećnju svježinu”, jer sve ovo čemu danas svjedočimo u Crnoj Gori počelo je davno, u prvim godinama slobode nakon Drugoga svjetskog rata, prvim ponižavanjima crnogorskih partizanskih kuća.
I da se razumijemo, nijesu tome bili krivi popovi.
Evo dva argumenta, koji se temelje u iskustvu jednako koliko i u literaturi.
Prvi. U kući u selu Vojinovići, đe su svi naši preci rođeni, u selu koje je podno Durmitora “ušuškano” na 1.400 metara nadmorske visine – nikad nijesmo viđeli popa. Oni do prije desetak godina nijesu svraćali ni u seosku crkvu na Pišču, nedaleko od Vojinovića. To je ona građevina što u temeljima ima nekoliko stećaka, i koju su podigli seljaci a ne popovi (i to na svojoj a ne državnoj ili crkvenoj zemlji, krajem 19. vijeka, dakle u eri kralja Nikole). U crkvi sve do prije jedne decenije nije bilo ni fresaka ni ikonostasa, i služila je kao kapela u koju su do ukopa seljaci sklanjali preminule od jakoga nevremena, da ga po narodnim običajima dostojanstveno isprate. Prema tome, i o popovima i o četnicima u našoj je kući vazda govoreno hladno, s rutinom kojom se svršavaju poslovi na polju, recimo oni oko sijena. Dakle, ne kroz ove ili one istorijske prizme, ne kroz politiku, jer nam u kuću nam nijesu svraćali ni partijski sekretari da nam o bilo čemu propovijedaju. O četnicima smo, naime, znali zahvaljujući iskustvu. A kakvo je to iskustvo? Pa to je iskustvo u zalječivanju ožiljaka na prsima, veličine dlana, ili iskustvo u traganju za kostima najbližih, koji su gubili mlade živote u nastojanju da oslobode zemlju od okupatora. O tom iskustvu, dakako, govore i spomenice na zidovima ili monografije o herojskoj borbi partizana. Eto, recimo, oba moja đeda (po ocu i po majci) izgubili su rođenu braću – golobradi mladići partizani pali su dok su s drugovima oslobađali Bijelo Polje… E pa, nijedan o đedova učesnika rata nikad nije rekao ništa lijepo ni o popovima ni o četnicima. Valjda zato što su svojim očima gledali kako fašizam dospijeva pod crne rize, kako se odomaćuje u pojedinim bratstvima, i to za ne više od jedne šake makaronskoga sljedovanja. Ima stvari koje se ne mijenjaju. Muka je čoek bit i danas kao i tada.
Vojislav Vojinović je, dakle, poginuo oslobađajući Bijelo Polje. Tragom glasa o mjestu đe je navodno sahranjen tokom bitke, njegova porodica je u metežu poratnih godina uspjela s porodicama od još dva pala druga da pronađe posmrtne ostatke. Tri partizana položena su u novu humku. Plan je bio – sačekati stabilnije vrijeme, a Vojislava onda vratiti u tvrdu pivsku zemlju. A kad su se vratili, grobove nijesu pronašli. Od informatora su saznali ovo: preko humki za slobodu palih boraca, neko je lopatama zagrtao i leševe četnika.
Vojislav nema grob. Nema mramora s njegovim imenom. Umjesto da leži u porodičnoj grobnici piščanskoga groblja, kosti su mu istrulile s kostima onih koji su se borili protiv slobode te varoši na śevero-istoku Crne Gore. Za njim je ostala Spomenica, Titova zahvalnost palom borcu…
Drugi argument.
U selu Brskut, na oko 1.100 metara nadmorske visine, preko koga danas prelijeće jedina dionica crnogorskoga auto-puta, bila je i kuća sinova Mira Đurića. U monografiji “Revolucionarni pokret u Opštini Titograd 1919–1945”, uz biografske podatke Bogića Đurića, koji je kao desetar 4. bataljona Osme crnogorske brigade poginuo dok je oslobađao Bijelo Polje, zapisano je o toj familiji ovo: “Porodica mu se čitava opredijelila za ciljeve NOB-a, zbog čega su je četnici nemilosrdno proganjali.” Bogićev brat (moj đed po majci) iz rata je izišao kao dokazani borac, ordenisan dva puta, pa je do 1950. bio zadužen da u uniformi komandira milicije stacionirane na Breznima s kolegama čuva crnogorska sela od domaćih izdajnika. U sobu su mu te 1950, pred jednu majsku zoru upali ratni drugovi. Svezali su ga i odvezli na Cetinje. Potom je proveo neko vrijeme u Bileći, do presude. A onda je upućen na Goli otok, da izdrži 20 godina robije. Logor je šest godina kasnije ugašen a Luku su zatekli u samici živa, s kožom u fazi raspadanja.
Desetine autora bave se odgovaranjem na pitanje kako je to zaboga (sic!) došlo do revitalizacije kolaboracionističkog četničkog pokreta, koji je fašističkom okupatoru služio kao metla za brda i doline Crne Gore, kojom su pokušali da istrijebe cijela bratstva ili sela. Ima ljevičara koji smatraju da su konstantne diobe na ljevici doprinijele tome. Stipe Mesić je prije par godina jednom skupu u Podgorici saopštio kao je desnica iskoristila lijepu priliku u eri krize ljevice i preuzela ljevičarsku argumentaciju da omasovi svoju ideju.
I da, mnoge od tih teza zvuče kao da su tačne. Ali, ne mislim da pogađaju metu. To su zapravo dijagnoze koje ne liječe, jer procese tretiraju s tačke posljedičnosti a ne uzroka.
Tu sklonost da konstantno preispitujemo istine i “istine”, odnosno tu sklonost da konstantno dan pretvaramo u noć i mjesečinu u avgustovsko sunce, nije moguće preciznije definisati nego što je to činio Milovan Đilas. “Sudbina je moja bila”, pisao je Đido, “da doživim obe Crne Gore – i herojsku i trivijalnu. U prvu sam verovao i za nju se borio. U tu Crnu Goru i sad verujem. Za nju su mi rođena braća poginula, a mog oca su nedužnog ubili njeni neprijatelji. Druga Crna Gora me darivala i još me daruje poniženjima i zaboravljanjem. Držim da ta druga Crna Gora nije kadra da me dotuče, i to zbog toga što ne sumnjam da ću s prvom umreti. Presitila me ta druga Crna Gora gorčinama: doživeo sam da njene vođe i vojskovođe – drugovi s kojima sam plivao u krvi i sanjao iste snove – doživeo sam da oni okreću glavu od mene i pljuju po meni…”
U rijetkim prilikama, kad se iskupimo na ognjištu naših đedova, ispod Vojislavove Spomenice i đedovih gusala s urezanom petokrakom, u tom svojevrsnom muzeju što svjedoči o nekim dalekim vremenima, obično jedno unuče ili praunuče, ne skidajući pogled s displeja, upita, poluzainteresovano, a ko su bili partizani.
I ćutimo. S televizora čujemo kako spikeri govore o novim spomenicima popovima i četničkim komandantima. I neko uspije da procijedi: Partizani!? To su ti, srećo, bili oni što slobodi nikad nijesu okrenuli debelo meso…
Bonus video:
