Svjedočenje je uvijek rekapitulacija, svođenje računa; ponekad i lični čin hrabrosti, ne samo istinoljubivosti; nekad donosi iskupljenje a nekad otkriva najgore lice jednog vremena, nerijetko i onoga koji svjedoči, zavisno od stepena učešća u onome o čemu priča. Duh svjedočenja podrazumijeva i “ugrađivanje” sebe u sliku, odnosno svjedok istovremeno svjedoči svijet i sebe.
Naravno, različita su svedočenja - i po namjeri i po svojoj prirodi. Pisci svjedoče o svom vremenu, svjedoci na sudu pomažu da se rasvijetli događaj/zločin, imamo i tzv. “svjedoke pokajnike” koji pomažu da se sruše zatvorene kriminalne strukture - u rasponu od mafijaških organizacija do pokvarenih režima.
Svjedoči i ljudska misao, cijela umjetnost, svi mogući artefakti su i svjedoci. Kad prođe vrijeme, naše knjige, slike, sačuvane riječi i ne čine ništa drugo do li - svjedoče. O nama i našem dobu.
Svjedočenje je presudno za svijest o prošlosti. Zato je jedno od ključnih pitanja, uvijek.
Sjećate se, izvjesno, kada je Đukanović odbio da ide u Hag i svjedoči protiv Momira Bulatovića, pa je iz njegovog kabineta stiglo ushićeno pojašnjenje da Đukanović nije išao da svjedoči “iz visokomoralnih razloga”. Baš je tako objašnjeno, iako se radilo o pukoj demagogiji.
Prije svega - ne postoje visoko i nisko moralni razlozi. Postoji ono što je moralno, i ono što je nemoralno. A uvijek je nemoralno izbjeći da se kaže istina. O bilo kome i bilo čemu. Nemoralno je koliko god se to predstavljalo kao “visokomoralno”.
To se zapravo zove plitka demagogija. I od svega može napraviti karikaturu, posebno od morala.
Vidimo to i danas, na različite načine...
Postoje i svjedočenja koja su neka vrsta potvrde kraja jedne epohe, jasan znak da je “došlo vrijeme” da se kaže i ono što se, iz ovih ili onih razloga ranije - nije govorilo.
Prilično zanimanje javnosti izazvalo je svjedočenje bivšeg visokog policijskog funkcionera. Koliko god se sada neki iščuđavaju, pa i sam svjedok na momente zvuči neubjedljivo, prije svega u potrebi da naknadno i dodatno osjenči sopstveni lik - ipak je to jedini način da se osvijetle neki od zločina koji su imali pečat vlasti. A to se, prije ili kasnije, mora uraditi.
Rekao je uglavnom ono što je javnost već naslućivala, ali, kao i u nekim ranijim slučajevima - sada je ta naslućujuća javnost dobila jasnu potvrdu onoga što se dešavalo, odnosno načina na koji se dešavalo.
Riječ o jednom birokrati (policijskoj pameti, koliko god to zvuči kao oksimoron) i vjerovatno je i makar dio ovoga svjedočenja - neka vrsta trgovine - ali može otvoriti put za dalja svjedočenja i prave adrese sa kojih ta svjedočenja treba očekivati, ili, čak na njima insistirati.
Ovo svjeočenje potvrđuje visok stepen kriminalizacije jednoga režima, što se uglavnom uvijek desi kada suviše moći dobiju oni koji nisu ni prepametni a svakako nisu opterećeni moralom i moralnim dilemama. Kriminalizovani režimi nikako ne mogu prevazići moralne i spoznajne limite sopstvenih kreatora, to je aksiom.
Zapravo, očekivano je da bude ovakvih svjedočenja, i biće ih sve više.
Naravno, koliko god je to očekivano, vidljivo je i menadžerisanje, upravljanje svjedočenjem. Kod aktuelnih upravitelja svjedočenja postoji jasna težnja da se priča usmjeri samo u jednom pravcu, iako takvom namjerom samo umanjuju efekat ovakvog svjedočenja.
Trebalo bi da nam je jasno što možemo čuti od koga. Nije jedan svjedok dovoljan, jer tek kada budemo imali sastavljen mozaik valjanih svjedočenja imaćemo pravu ili punu sliku. Istinsko lice jedne vlasti. Dakle, menadžeri svjedočenja treba da tragaju za istinom, a ne liječenjem sopstvenih političkih rana i životnih frustracija.
Stara je istina da svako svjedočenje nekome dobro dođe, ali ako ne prevaziđe duh transakcije, nijedno svjeočenje nije zaista vrijedno.
Bonus video:
