Autobus nas vozi turskom pokrajinom Ajdin. Unaokolo su kamenite padine obrasle mediteranskim biljem i bezljudni predjeli pod jutarnjim suncem. Promičemo zapravo antičkom Karijom, zemljom koju su kolonizovali Grci a potom potčinio i pripojio moćni Rim.
Kod turskog sela Gejre autobus će skrenuti na parking iza kojeg je ulaz u glavni grad rimske provincije Karije. Upravo je ime te zemlje sačuvano u imenu turskog sela. Grad je osnovan oko jednog ruralnog svetilišta posvećen grčkoj boginji ljepote, ljubavi i požude Afroditi.
Grad je uživao privilegije jer se u mitridatskim ratovima u kojima je pontski kralj Mitridat Veliki osporio rimsku prevlast u Maloj Aziji, na vrijeme opredijelili za pobjednika – za Rim. Osim toga, u građanskom ratu unutar Rima opet su se pametno kladili na pobjednika – na cara Avgusta. On je umio to da cijeni.
Već na ulazu, u blizini muzeja koji ne radi zbog toga jer je nedavni zemljotres možda poremetio statiku, nalazi se niz sarkofaga. Na njima je Meduzina glava koja pokojnika čuva od zla.
Inače, grčki mit nam pripovijeda o nekada lijepoj djevojci Meduzi koju je obljubio Posejdon – jedni kažu da je pristala na tu ljubav, drugi da se sve desilo protiv njene volje. Boginja Atina, kojoj je Meduza zavjetovala svoju nevinost, pretvorila ju je po kazni u čudovište. Zmije u kosi, užasan pogled koji svakoga pretvara u kamen. Meduzu je ubio Persej i njenu glavu donio Atini.
Tokom vremena Meduzine glave postale su glavni čuvari pokojnika od zla. Tako su ih ovdje u kamen uklesali majstori iz antičke Afrodizije.
GRAD MAJSTORA
U antička vremena oko grada su bili kamenolomi, velika nalazišta mermera. To je grad učinilo poznatim i – bogatim. Kipovi iz Afrodizije kupovani su i u dalekim pokrajinama carstva. Doda li se ovome i proizvodnja vune i pamuka, već može da se zamisli život na ulici kojom idemo: iz majstorskih radionica dopiru oštro kljucanje dleta i udari čekića. Mermerna prašina se miješa sa vonjem urina koji je upotrebljavan za štavljenje kože. Ispred radnji su ćilimi i tkanine. Metropola živi.
Vjerovatno bi tadašnji stanovnici grada bili veoma začuđeni kada bi ugledali bijeli zid na kojem su prepoznatljiva lica sa različitim ekspresijama. Arheolozi su zapravo pažljivo naslagali friz na friz. Prvobitno su ove mermerne trake bile na kolonadama jonskih stubova koji su okruživali glavne trgove. Ovako naslagani, spojeni ukrasnim vijencima, ovi likovi izgledaju kao bizarna galerija sa različitim maskama i karakterima.
Neko vrijeme ostajemo pred tim licima starim dva milenijuma. Zastrašujuće je i dirljivo da u njihovim crtama prepoznajemo emocije savremenika. Odavno je ruka koja ih je isklesala postala prah. Ali u mermeru zamrznut izraz dopire kroz vrijeme do nas. I mi razumijemo poruku.
Turisti širom svijeta prije ili kasnije u prospektima koji reklamiraju Tursku naiđe na neku fotografiju iz Efesa. Ovo arheološko nalazište je u sjenci te glavne atrakcije. Ali se stotinak kilometara puta od Egejskog mora u Anadoliju svakako isplati. Jer je geografska zabačenost antičkog grada doprinijela tome da njegove ruševine budu odlično očuvane.
Taj utisak se pojačava kada se čovjek približi jednoj građevini koja stoji nasred livade. Radi se o kapiji koja se u rimskoj arhitekturi zove tetrapilon. Kroz nju se išlo do glavnog svetilišta, Afroditinog hrama.
Kada se posjetioci dive ovoj građevini obično ne obraćaju pažnju na skroman grob u njenoj blizini. Tu je sahranjen profesor Kenan Tevfik Erim. Rođen je 1929. u Istanbulu, a umro je 1990. u Ankari. U zagradama tih brojki ne stoji njegovo životno djelo, ali je on njime okružen. Sin turskog diplomate koji je studirao u Švajcarskoj i Sjedinjenim Državama od 1961. je bio na čelu arheoloških iskopavanja u Afrodiziji. Već godinu dana poslije smrti profesora koji je tri decenije života uložio u rekonstrukciju ovdašnjih monumentalnih građevina, završeno je obnavljanje i ove monumentalne kapije.
Posljednja želja profesora Erima je bila da ga sahrane u Afrodiziji. Želja mu je ispunjena. Rijedak je primjer ovakve zagrobne pravde – arheolog ima vječnu kuću usred svog životnog djela.
Sljedeća građevina koju ćemo posjetiti bila je posvećena kultu tijela. Radilo se o stadionu.
Njegove dimenzije su nas zaista iznenadile. Širok 60 metara, dužinom od 270 metara, sa trideset redova za sjedjenje mogao je da primi 30 000 ljudi. Atletska nadmetanja su u antičkom svijetu bila izuzetno važna. Penjem se do posljednjeg reda da obuhvatim pogledom cijelu građevinu. Isti osjećaj kao u današnjim velikim sportskim arenama svijeta. Samo što je ova stara dva milenijuma.
Stadion je jedan od najbolje očuvanih na prostorima bivšeg Rimskog carstva. Zatvorenih očiju čovjek može da prizove huk gomile, da čuje povike takmičara. Ali to je samo dovikivanje turskog vodiča koji doziva članove njemačke grupe turista kako bi pošli dalje.
HRAM I POZORIŠTE
Za razliku od Efesa, kultnog mjesta Artemide, Afrodizija je nastala oko Afroditinog kulta. Njoj je bio posvećen i glavni gradski hram, prema čijim ostacima koračamo kroz vreli anadolijski dan.
Afroditin kult je nejasnog porijekla. Ima nekoliko tumačenja njenog imena i porijekla. Jedni je vide kako se uzdiže sa feničanskog istoka, drugi kako kod Kipra izranja iz morske pjene. Ova druga priča, koju dugujemo Hesiodu, ima svoj surovi tok. Urana je sin Hron kastrirao i njegov ud preko glave bacio u more. Ono se zapjenilo i porodilo Afroditu, boginju čulne požude, ljepote i tjelesne ljubavi.
U ranom 1. vijeku pre nove ere počela je gradnja hrama. Istorijski izvori navode da je na istom mjestu postojao stariji hram. Novi hram je obrazovao jezgro oko kojeg se razvilo gradsko naselje. U potpunosti je bio izgrađen od mermera. Sačuvano je svega petnaest jonskih stubova. Teško načeti zemljotresima, zubom vremena i nebrigom, oni su propadali sve do pedesetih godina prošlog vijeka, kada su učvršćeni gvozdenim nosačima. Ali i njih je počelo da razjeda vrijeme, pa su 2004. obnovljeni svi nosači.
Valja reći da je pobjeda hrišćanstva u Rimskom carstvu značila i uspostavljanje netrpeljivog odnosa prema paganskim božanstvima. Hram je pretvoren u baziliku.
Grad je imao čak dvije agore – glavna pijačna trga. Nije smjelo da nedostaje ni rimsko kupatilo nazvano po caru Hadrijanu. Što smo duže boravili ovdje, to smo se više divili bivšem sjaju grada. Ali tu je bila i zebnja koja kaže da i ovakva ljudska djela mogu da se uruše, da iz njih iščezne život.
Krenuli smo desno pored ostataka hrama uz jedno uzvišenje. Na njegovom vrhu se oku ponudio lijep prizor. Jednom ovakvom gradu nije smjelo nedostajati pozorište.
Vodič nam objašnjava gdje je bila počasna loža, gdje su glumci čekali na nastup i kako je publika ulazila u pozorište. Iza pozorišta postojao je još jedno rimsko kupatilo.
Fascinira me pomisao da su u vrijeme nastanka ove građevine, prije 18 vjekova, isti zakon, ista kultura, isti način života vladali odavde do Lisabona, skoro 5 000 kilometra kopnenim putem. Nije čudo što se carstvo raspalo, već je čudo što je tako dugo postojalo.
KROZ STRMU ZEMLJU
Odmah iza pozorišta nalazi se Sebastion, velelepna građevina posvećena caru Avgustu. Specijalne veze sa dalekim Rimom bile su stanovnicima grada veoma važne.
Prije izlaska iz arheološkog kompleksa, svratili smo na izložbu fotografija jednog od najznačajnijih turskih fotografa prošlog vijeka, koji je umro 2018. u devedesetoj godini života, a zvao se Ara Guler.
On je fotografisao selo Gejre prije nego što je ponovo postalo jedan od najvažnijih turskih arheoloških lokaliteta. Prizori seljaka koji sjede među antičkim ruševinama i puše ili napasaju stoku djeluju nestvarno u odnosu na današnje stanje.
Odlazimo iz Afrodizije sa utiskom da smo bili na važnom mjestu antičkog svijeta. Ono je zapustjelo još od 7. vijeka, zemljotresi i osvajači su učinili svoje. Nije bilo povratka na stari sjaj. Vozimo se prema Bodrumu, nekadašnjem karijskom Halikarnasu, gdje je kažu rođen Herodot, otac istorije. Tamo je jednom stajala grobnica kralja Mauzola po kojoj su svi kasniji monumentalni grobovi dobili ime – mauzolej. Iza autobuskog stakla promiče Karija – ime joj u prevodu znači „strma zemlja“.
Sjetim se da je u gradu čiju smo kamenu sjenku upravo posjetili rođen Aleksandar Afrodizijski, filozof koji je dogurao do šefa peripatetičke filozofske škole u Atini. Zvali su ga Egzegeta, jer je u tančine poznavao Aristotelovo djelo. Ovdje, među ovim brdima, na ovim ulicama, začela se njegova misao o „djelatnom umu“, kako je filozof, prvi put u istoriji, nazvao Tvorca. Sve što mislimo i pišemo, sve što govorimo, pa i ove riječi, pretvara se u pojmove kada naš prirodni um upije forme iz božanskog djelatnog uma. Sviđa mi se ta misao. Onda i ovo putovanje, tek pošto sam nešto zabilježio o njemu, postaje dio sveukupnog djelatnog uma.
Bonus video:
