Nisam bio nimalo iznenađen kada sam pročitao besjedu arhiepiskopa i mitropolita budimljansko-nikšićkog koju je izrekao 7. juna u manastiru Podmalinsko, a povodom služenja parastosa pripadnicima Prve i Druge durmitorske četničke brigade i „žrtvama komunističkog terora“.
U služenju parastosa bilo kojem hrišćaninu nema ničega problematičnog, već, u konkretnom i mnogim sličnim slučajevima, u njegovom svođenju na paravan političkog mitinga, u kojem episkop više nije starješina eshatološke zajednice, nego političar koji govori na skupu pod šatorom i čiji primarni cilj nije tačnost izrečenog, već željeni efekat, odnosno kako će izrečeno, pa bila to i najblatantnija laž, ojačati poziciju i moć govornika. Umjesto da parastos u Podmalinskom bude čin tihe molitve za duše postradalih, ma ko oni bili i ma pod kojim okolnostima poginuli, bez ikakvih političkih obilježja i namjerno politizovanih najava, on, očekivano, postaje platforma za falsifikovanje istorijskih činjenica, u okviru koje se parastos pretvara u politički kapital za produbljivanje tragičnih podjela u crnogorskom društvu.
Upravo zbog ideologizacije i sistematske zloupotrebe Crkve u političke svrhe, neophodno je, ma koliko to apsurdno izgledalo, osvrnuti se na sve sporne elemente besjede episkopa Metodija. Iako bi se u normalnim okolnostima takve konstrukcije – zasnovane na poluistinama, eufemizmima i otvorenim falsifikatima – odbacile kao nedostojne bilo kakve ozbiljne analize, sadašnji trenutak zahtijeva da se ukaže na opasnost koju one nose. Ćutanje na ovakve izjave, čak i kada su lišene elementarne logike i istorijske utemeljenosti, značilo bi prećutno slaganje sa zloupotrebom crkvene misije i podršku formiranju jedne nove, pseudoreligiozne ideologije, koja se hrani mitskim konstrukcijama, selektivnim sjećanjem i prevashodno političkim interesom.
"Dragoljub Draža Mihailović i Pavle Đurišić bili su prvi gerilci koji su ustali protiv fašista u Evropi, ali su istine o njima kasnije prikrivene lažima. Od kraja Drugog svjetskog rata ovim prostorima caruje titoističko-ustaška koalicija koja gazi i ubija, i najveći genocid vrši nad srpskim narodom."
Nije jasno da li je mitropolit Metodije žrtva manipulacije svojih savjetnika ili je riječ o njegovoj vlastitoj izmišljotini u manipulativne svrhe, ali antifašistički oružani otpor u više zemalja Evrope prethodi napadu Vermahta na Kraljevinu Jugoslaviju za gotovo dvije godine – u Španiji (gerilski otpor poznat kao „maquis“ protiv Frankove fašističke diktature, 1939), poljska Armia Krajowa, najveći podzemni pokret otpora u okupiranoj Evropi (septembar 1939), češka Obrana naroda (mart 1939), francuski La Résistance (jun 1940), norveški građanski i sabotažni otpor (april 1940), čemu treba pridodati otpor grčke vojske italijanskoj invaziji još 1940. i početak grčkog gerilskog otpora njemačkom okupatoru u junu 1941, kada je Mihailović na Ravnoj Gori tek počinjao s organizovanjem svojih snaga, za koje je smatrao da trebaju izbjegavati direktan okršaj s okupatorom do neodređenog datuma iskrcavanja savezničkih trupa u Jugoslaviji.
Dok su oficiri vojske Kraljevine Jugoslavije – pukovnik Bajo Stanišić, major Đorđije Lašić i kapetan Pavle Đurišić – svoje ustaničke dane započeli 13. jula 1941, dakle u isto vrijeme kada i komunisti: Milovan Đilas, Božo Ljumović, Blažo Jovanović, Radoje Dakić, Savo Brković, Budo Tomović, Vido Uskoković, Krsto Popivoda i Periša Vujošević.
U tom smislu, čak i ako zanemarimo kasnije u ravnogorskim, njemačkim, italijanskim, engleskim i američkim arhivima dokumentovanu kolaboraciju s njemačkim i italijanskim okupatorom, ni Draža Mihailović ni Pavle Đurišić ne mogu biti opisani kao prvi gerilci koji su ustali protiv fašista u Evropi, kao što nas uvjerava mitropolit Metodije.
Dok za takvu tvrdnju mitropolit možda ima izgovor u nedovoljnoj stručnoj osposobljenosti kada su u pitanju istorijske činjenice, budući da je završio ekonomiju, a teologiju diplomirao na temu „Vaspitni značaj monaštva“, teško je naći objašnjenje za potpuno somnabulnu tvrdnju da je nakon Drugog svjetskog rata „titoističko-ustaška koalicija“ izvršila najveći genocid nad srpskim narodom.
Istorijski dokumenti ipak kažu da se genocid nad srpskim narodom dogodio u NDH, a da je tu NDH uništila upravo NOVJ, što implicira da je na taj način okončana genocidno-asimilatorska politika hrvatskih fašista nad srpskim narodom u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Nepoznato je na osnovu kojih dokumenata je vladika Metodije došao do podataka o „najvećem genocidu“ nad Srbima u FNRJ i SFRJ, ali to već ulazi u domen medijske karikature Jovanke Jolić i njenih tvrdnji o tome kako su Srbi najprije izgubili Egipat i kako su Kinezi nad njima izvršili genocid, iako su prethodno izgradili tzv. Kineski zid.
Naravno da nam mitropolit neće reći ništa o koketiranju dijela hrvatskih ljevičara s lijevim spektrom pravaške ideologije u SFRJ, koja će iznjedriti Franju Tuđmana kao jednog od glavnih ideologa disolucije Jugoslavije, odnosno o ulozi nove faze hrvatskog nacionalizma u nestanku zajedničke države. Neće, jer je korisnije suludim tvrdnjama nabacivati loptu Tompsonovoj publici – 500.000 njih koji će se na ljeto okupiti u Zagrebu da, između ostalog, slušaju stihove napisane metodijevskom pameću, o stotinama tisuća nevinih Hrvata koje su likvidirali “Srbo-komunisti”.
„Iako su bili u jednom trenutku od svih ostavljeni, istrajali su na tom krstonoškom i krstovaskrsnom putu Hristovom do kraja – čista obraza i svijetla lika – i general Dragoljub, i Pavle komandant, i Ivan Ružić, i Nikola, i svi borci, ratnici i vojnici koji su čista obraza branili najveću svetinju – svoju dušu, svoju vjeru i svoju porodicu i narod – od one mračne pošasti koja se nadvila i koja je i dalje nad nama... Najveći iz našeg roda – nemaju grobova. Nema groba Sveti Sava, spalili su ga oni čiji su nasljednici poslije njega spaljivali i Dragoljuba – ni njemu groba nema. Njegošu su sedam puta grob preturali, i danas ono što stoji nad njegovim grobom – to nije grob, to je sramota, to je paganski mauzolej pravoslavnom mitropolitu i vladici i svetitelju – znak našeg poniženja i ropstva koje je i dalje aktuelno i traje. Nemojte se zavaravati – ako vam budu malo veće plate, nećete biti slobodniji“, poručio je Metodije.
Ovdje mitropolitu Metodiju opet ne možemo zamjeriti, jer nema dovoljno znanja o istorijskim činjenicama, budući da Ravnogorci 1944. i 1945. nisu bili ostavljeni od strane svojih konačnih saveznika – Nijemaca – već su se zajedno s njima i Hrvatskim oružanim snagama povlačili, i tako mnogi dospjeli do Blajburga, gdje ih je čekala tužna sudbina u nastupajućim odmazdama koje su brojčano najviše snašle ustaše i domobrane. Čudno je, doduše, da ne zna za izvještaje koji su izlazili čak i u emigrantskoj štampi, o tome kako je 1945. Pavle Đurišić, pod njemačkim pokroviteljstvom, nastojao da sklopi sporazum s albanskim balistima protiv NOVJ – istim balistima odgovornima za pokolj u Velici, koja je bila partizansko selo – ili za depeše Mihailovićevih oficira koji ga otvoreno upozoravaju da je, zbog razmjera antikomunističkog terora u Srbiji, odnosno paranoičnog klanja svakoga ko bi bio optužen da je komunistički simpatizer, u narodu duboko omražen.
Međutim, da kao diplomirani teolog ne zna, ili zaboravlja, da je mučenik (grč. μάρτυς – svjedok) u pravoslavlju onaj ko: strada dobrovoljno ili neizbježno za Hrista i vjeru u Njega, ne odrekne se vjere čak ni pod prijetnjom smrti, umire u duhu ljubavi, praštanja i nepokolebivog svjedočenja – i da tvrdi da su Mihailović i Đurišić, od kojih niko nije tražio da se odreknu svoje vjere i čija se smrt može povezati isključivo s razlozima političke i pravne prirode, istrajavali na hristonosnom i krstovaskrsnom putu – to je već savršen primjer profanizacije sakralnog u političke svrhe.
Ako je Pavle Đurišić pregovarao o savezu sa snagama odgovornima za masakre u partizanskim selima, Pivi i Velici – danas kada Crkva propovijeda da su ubijeni iz tih sela hrišćanski mučenici – o kakvoj krstonosnosti saveznika njihovih ubica možemo govoriti? I kakve sve to onda ima veze s posthumnim odnosom ljudi raznih epoha prema Svetom Savi i Njegošu? I koliku platu čovjek treba imati da bi bio sretan? Čekaj – otkud sad ta tema? Autoru ovih redova to nije jasno. Moraćemo pitati vladiku Metodija.
„A ja sam vas, ne slučajno, pozdravio sa: Hristos vaskrse, ovdje, jer vaskrsava to pamćenje, vaskrsava prisustvo i život i duh tih heroja koje smo pominjali danas. U onoj mjeri u kojoj se vratimo sebi i Bogu, vratićemo se istini i njima. A onda, od tih saveznika 1944. godine, više su nas pobili nego nacisti i fašisti protiv kojih smo se borili – i u Podgorici, i u Nikšiću, i u Nišu, i u Leskovcu, i u Beogradu, i u svim mjestima i krajevima gdje srpski narod živi.“
Da opet stavimo po strani mogućnost da vladika Metodije nikada nije pročitao nijedno istorijsko djelo, pa je u stanju tvrditi da su saveznici 1944. godine poubijali veći broj Srba „u svim krajevima gdje srpski narod živi“, dakle i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, nego Nijemci, Italijani i ustaše – ne potkrijepivši svoju somnabulnu tvrdnju bilo kakvim podacima – postavlja se pitanje: na šta uopšte aludira mitropolit?
Ako je riječ o savezničkim bombardovanjima jugoslovenskih gradova (uključujući tu i Zadar i Slavonski Brod i Šibenik i Maribor), koja se u nastupima revizionističkih istoričara pripisuju isključivo direktivama Josipa Broza Tita, i koja su nesumnjivo odnijela mnoge žrtve, ali ni približno onoliko koliko ustaški genocid (više stotina hiljada) – valjalo bi da konsultuje naučni rad „Jugoslovenska kraljevska vlada, general Dragoljub Mihailović i savezničko bombardovanje ciljeva u Jugoslaviji 1942–1944. godine“ Velimira Terzića, o čitavom nizu jugoslovenskih gradova, uključujući Beograd, čije je bombardovanje od strane zapadnih saveznika, dok je još sjedio na dvije stolice – savezničkoj i njemačkoj – zahtijevao i lično general Jugoslovenske vojske u otadžbini, Draža Mihailović.
Dakle, ako je „vaskrsavanje pamćenja“ nešto što je mitropolitu od izuzetne važnosti, onda neka ono zaista vaskrsne u cjelini, a ne samo u djelićima kojima se blasfemično izjednačava vraćanje Bogu sa onima koji su, ako ćemo mitropolitovim aršinima, takođe izvršili „genocid“ nad srpskim narodom – kada već neće da spomene i njihove zločine nad drugima, posebno muslimanima, koji u tim projekcijama, izgleda, ionako ne zaslužuju status ljudskih bića. Zato se na „tričarije“ poput Đurišićevog masakra pet hiljada nedužnih ljudi “pogrešne vjere” u Pljevljima i Priboju, izgleda, nije vrijedno ni osvrnuti.
Šta dalje reći o tvrdnjama da „kad su ustaše izlazile iz Zagreba, samo 200 metara iza njih ulazile su partizanske jedinice, niko nije zuba obijeljio, a ne izašao iz stroja“, nego da vladika Metodije nikada nije čuo za retorzije nad ustaškom i domobranskom vojskom u Blajburgu 1945. godine i za ono što je hrvatska desnica prozvala „križnim putevima“? Možda bi trebalo da kupi VIP ulaznicu za nastupajući Tompsonov koncert u Zagrebu da se o tome informiše? Ko zna, možda će se onda zapitati kako je moguće da su se zajedno s tom masom zatekli i ljotićevci i (uglavnom) crnogorski četnici, i koliko pseudoreligiozno naklapanje o mitskoj krstonosnosti tih ljudi vodi u isti tabor sa ustaškim revizionizmom, koji retorziju nad ustašama i domobranima nastoji da uporedi sa Hristovim „križnim putem“.
Ono što za sada imamo od mitropolita Metodija jeste isključivo nevješt pokušaj relativizacije:
„Svi ti koji su ginuli, čak i na ovoj drugoj strani – a nema druge, jedna je bila oslobodilačka – oni su bili izdati od toga monstruma (Josipa Broza Tita, op. a.) kome su digli spomenik u glavnom gradu Crne Gore. Izdani, poslani na najmonstruozniji način na Goli otok da ih muče, da ubiju u njima ono ljudsko dostojanstvo, na najsvirepiji, životinjski način uništavani – ljudi koji su se s njima u istim redovima borili.“
Nema nikakve sumnje da je mučenje ljudi, dojučerašnjih saboraca na Golom otoku bilo monstruozno. Ali na koji način to poništava, odnosno opravdava zločine i kolaboraciju Ravnogoraca? Na koji način oni, u poređenju sa Golim otokom, postaju krstonosni svetitelji? Na koji način je mučenje vlastitih saboraca strašnije od ravnogorskih represalija nad muslimanima i svirepih klanja ljudi, često samo potkazanih da su komunisti ili komunistički simpatizeri u Srbiji? Po kojim aršinima je Josip Broz Tito „monstrum“, a Pavle Đurišić figura gotovo dostojna kanonizacije?
Na koji način se u sve to uklapa kraj mitropolitove propovijedi, u kojoj otkriva da mu se otac oženio od partizana Milićevića, od kojih je „jedan Milićević“ dvojicu maloljetnih Ostojića, očigledno ubijeđenih da je povlačenje sa ustaškom vojskom čin srpskog patriotizma, „vratio sa Zidanog mosta“ i da su se stoga u njemu, mitropolitu Metodiju, „sjedinile obje strane koje su se borile protiv fašista“?
Kako sada “obje strane”, ako je druga bila „pošast mračna“ u tolikoj mjeri da je mogla poslužiti kao izgovor za saradnju sa italijanskim i njemačkim okupatorom, ljotićevcima, nedićevcima, ustašama, SS Handžar divizijom i albanskim balistima? Odgovora, naravno, nema i ne može biti.
Slučaj besjede mitropolita Metodija nije tek običan propust ili lični stav, već ozbiljan simptom duboko uznemirujuće pojave – kombinacije potpunog ideološkog raslojavanja i šizofrenog cijepanja svijesti, kao i bezobzirne zloupotrebe duhovnog autoriteta. Logička inkonzistentnost koja izvire iz mitropolitovih tvrdnji toliko je očigledna da bi je moglo uočiti i dijete iz osnovne škole, a kamoli teolog, da ne govorimo o čovjeku koji stoji na čelu jedne drevne eparhije.
Zato je krajnje vrijeme da se prekine s tolerisanjem prakse u kojoj crkvena odora postaje oklop protiv kritike, a insignije duhovnog autoriteta legitimacija za izgovaranje najvećih gluposti. Istina, ma koliko bila neprijatna, mora biti veća od bilo čije mantije ili ahmedije. U suprotnom, neće stradati samo istorijska nauka, već – na prvom mjestu – sama vjera, koja u svojoj suštini mora biti lišena politikanstva, partijskih intriga i ostrašćenih falsifikata. Zaista, s kojim moralnim integritetom se kritikuje revizionizam DPS-u bliskih “istoričara” koji nam nastoje oprati biografije Sekule Drljevića, Savića Markovića Štedimlije, ili Krsta Zrnova-Popovića, odnosno izbrisati sve “neugodne” dijelove istorije crnogorske istorije, ukoliko se nastupa sa identičnih pozicija?
Ako se Srpska pravoslavna crkva već želi predstaviti kao moralni stub društva pogotovo po uzoru na Svetog Petra Cetinjskog i njegovo nasljeđe praštanja i mirenja, onda mora napustiti praksu u kojoj je njen glas sinonim za revizionističku halucinaciju. Jer, kad se laži počnu propovijedati u hagiografskom obliku, onda ne možemo kriviti one koji Crkvu ne percipiraju kao eshatološku i evharistijsku zajednicu, već kao puki ideološki instrument određenih političkih krugova. U ovom slučaju, očigledno onih u Crnoj Gori i izvan nje kojima odgovara učvršćivanje postojećih rovovskih pozicija i, u konačnici, konačni raspad crnogorskog društva na lako kontrolisane mikrozajednice.
Autor je istoričar; urednik je portala Žurnal.me
Bonus video:
