Kako seješ tako žanješ -, posprdava se toj poslovici Dragan Nikolić u genijalnom filmu “Mlad i zdrav kao ruža” iz 1971. godine. Kaže, nije ispalo onako kako ga je otac učio, kaže “gangsteri ginu u starinskim filmovima, u životu je obrnuto, rezime je: pravde ima samo u filmovima”. Zatim kao osvjedočen ološ i kriminalac kaže: “Još ćemo se videti, ja sam vaša budućnost”.
Ta rečenica “Ja sam vaša budućnost” doprinijela je da se taj film bukneriše, da bude sklonjen na nekoliko decenija, toliko da glumci i zaborave da su u njemu igrali. Preko 35 godina nije niko mogao da ga vidi, pod obrazloženjem da između ostalog i “kvari omladinu”. Možda bolje da je kvario, bolje bi ispali. Danas se citira kao remek djelo, kao propovjednički film, koji je najavio blisku saradnju države i kriminala. “Ja sam vaša budućnost” - to se u potpunosti obistinilo.
Ljudi (narod ipak zvuči pretenciozno) su glasali 30. avgusta 2020. godine ne samo da se DPS skloni sa trona, već da se procesuiraju svi koji su krali a ima ih i bilo ih je previše. Nisu ljudi glasali da bi Spajić bio Premijer, a Mandić predsjednik parlamenta i da Šaranović MUPuiše. Glasali su da se nešto promijeni, na bolje, što prije. Nije se desilo, krenulo je pa stalo. I kako vrijeme prolazi, sve se vraća na staro. Samo još on da se vrati i biće svi tu kao nekada.
Bliži se avgust, bliži se trideseti, a za pet godina pomaka skoro da nema. Gledamo samo kako se odlažu suđenja u beskonačnost, imamo tunel u sred centra grada ispod sudova i Vladi pod nos, igramo se Četnika i Partizana, a jedino što je redovno, to je redovno blokiranje saobraćajnica.
Slika nije baš lijepa, ali je realna. Ako nam se ne dopada, to ne znači da nije istinito. Gangsteri su na slobodi, velika većina. Kao ribice, uhvate ih, poljube pa puste. Niko ih ne dira. Zna se i zašto. Jer oni već dugo i predugo kontrolišu sve one koji treba da ih hapse. Iskopali su rovove, napunili džepove, podmazali koga treba, uvukli sve u kolo i igraju se sad. Jači su od sudbine, organizovaniji od policije i tužilaštva, radili su predano i pobijedili su.
Naravoučenije ove naše tridesetogodišnje priče je: isplati se baviti se kriminalom (što je parafraza jednog romana pisca Stipanića iz Hrvatske, Odlično je baviti se kriminalom).
Da, gangsteri su pobijedili. Život nije film, s toga pravda neće doći sama od sebe. Antiljudski, nehrišćanski i odvratno je očekivati da će se kriminalci sami među sobom istrijebiti. To je nekad bio sistem stare komunističke službe, puste ih da rade, pa kad ojačaju, upere jedne na druge i dovlače novu ekipu na scenu koju će lakše da pomjeraju kao pione. Sve u krug.
I ne zna se više ko sa kim sjedi, inspektori, kriminalci, tužioci, advokati, biznismeni i političari. Crna Gora je jedan veliki sto, svi se diraju laktovima, svi su u talu. Onaj koji je taj sistem postavio je nedodirljiv, kao Tano Karidi, baci ponekad izjavu da se sve oko nje zavrti. Zeza se, može mu biti.
I dalje mu se klanjaju, i dalje ga slijepo vole, dokazujući kompleks potrebe za gazdom i batinom. I dalje ga imitiraju, kotrljaju r, dižu glavu i obrvu. Lože se na moć, ispoljavajući nemoć i nesvijest. Domaštavaju o njemu priče, postuju ode na mrežama.
Untouchables, bio je to strašan naslov. Nedodirljivi. Ali taj film je san o borbi za pravdu, izgaranju, pobjedi dobrih nad lošima. Gotovo biblijska priča dobra i zla. Naša priča je prekratka, ni malo filmska ni poetična, a glasi: Gangsteri nedodirljivi, gangsteri su pobijedili. Tačka. The end.
Bonus video:
