Novi rat, sada između Izraela i Irana koji ima dalekosežne posljedice i to ne samo za zapaljivi Bliski istok, potvrđuje najmanje tri konstatacije.
Prvo, da se svakog jutra možemo probuditi s viješću o početku nekog novog rata.
Drugo, da je zato papa Franjo bio prilično u pravu kada je prije nekoliko godina, u proročanskom stilu, saopštio da je u toku “Treći svjetski rat na djelove” (“a pezzi”).
I treće, možda najporaznije - da živimo u epohi u kojoj se ne samo zaobilaze međunarodna pravila, već se takve norme više i ne pominju u uslovima ovako teških i dramatičnih kriza. Proizvodi se utisak da je u tom smislu svijet vraćen nazad jer se njegove geopolitičke dinamike odvijaju isključivo prema zakonu, neko će reći džungli, jačeg.
Istina, pravila nisu nikada pobijedila do kraja, jer je u međunarodnom životu ostao važan pojam odnosa snaga, ali dogovorene norme, mehanizmi multilateralizma, pa i međunarodno pravo jesu imale svoj razvoj, osvajajući u opštem dobru određeni prostor regulisanja odnosa u svjetskoj zajednici.
Objašnjenje ove regresije u međunarodnim odnosima zahtijevalo bi dosta prostora, ali recimo, za ovu priliku, da ovakav pravac međunarodnog bezakonja nije započeo juče. Paradoksalno, u novijoj istoriji to je krenulo kada se najmanje očekivalo. Negdje završetkom Hladnog rata koji je praćen trijumfalizmom pobjednika, objašnjenjima velikih istorijskih pobjeda, demokratskim osvajanjima, novim pravilima, sve to čak viđeno i kao “kraj istorije”- kako je glasio naslov jedne knjige bestselera iz tog perioda.
Tokom trajanja izraelsko iranskog rata ne postoji mehanizam upozorenja na kršenje međunarodnih pravila na osnovu kojih bi trebalo da proističe odgovornost, zatim pravac nekog rješenja. Kao da se nemoć pokušava kompenzirati međusobnim i učestalim telefoniranjem “velikih”. Nešto o sadržajima tih razgovora znamo, traži se “deeskalacija”, ne znamo baš sve, a ima onih koji se nadaju da će to donijeti neki rezultat.
Svijet prisustvuje i eklatantnim, ne mnogo i skrivenim, oblicima licemjerstva, kada određene države sa zvaničnih mjesta oštro osuđuju brutalnost izraelskog bombardovanja civila u Gazi nazivajući to zločinima i pritom nastavljaju da šalju ekonomsku i vojnu pomoć izraelskoj vladi.
Znamo da u izraelsko-iranskom konfliktu ratuju dvije regionalne sile, i koje nisu susjedi. Ratuju dvije države - jedna koja posjeduje atomsku bombu i druga koja bi takvu bombu htjela da posjeduje. Ratuju dva naroda, velike istorijske tradicije i dalekog pamćenja.
Što su ciljevi, pored onih proklamovanih, ovog rata? Preoblikovanje Bliskog istoka po sopstvenim interesima i željama?
Takvi ciljevi i akcije su i do sada postojali. Bilo je tu više, možda i previše aktera, pa i onih neregionalnih. Dobijane su tim povodom i Nobelove nagrade za mir. Ali mira nije bilo.
U najkraćem, dosadašnji rezultati su vidljivi; proizvodnja nestabilnosti, ratova, haosa, tragedija i patnji stanovništva, onog civilnog najviše.
Što krije lav u naslovu izraelske vojne operacije
Vojnu operaciju protiv Irana izraelski premijer Netanjahu nazvao je “Uspon lava”, što bi moglo imati nekoliko značenja.
Lav i njegova mitologizacija prisutni su u mnogim kulturama naroda. U sve tri monoteističke religije riječ je o simbolu snage, moći, dostojanstva pobjede. Uostalom, lav je zvaničan simbol Jerusalima, svetog grada jevreja, hrišćana i muslimana.
Kod Jevreja je taj kult nešto veći. Lav je, u svetim knjigama, i vođa jevrejskog plemena. Takođe se u Bibliji, koju komponente savremene političke elite u Izraelu uzimaju i kao neku vrstu geopolitičkog priručnika, na više mjesta govori o Arielu “božijem lavu”, “altaru” sa značenjem “božijeg ognjišta”.
Prelazeći na ovozemaljsku misiju konstituisanja Izraela kao države prije 77 godina, treba se podsjetiti i na njegovog osnivača i prvog premijera, Ben Guriona (“mladunče lava”- prevod tog imena na hebrejski.)
Prošlo je više od dvije hiljade godina od postojanja, pa i kraja stare jevrejske državne zajednice, zatim vjekovnog trajanje tog naroda “bez države, ali sa sviješću o sebi”, kada je 14. maja 1948. godine Ben Gurion proklamovao nastanak nove države Izrael. Od Ben Gurionovog svečanog proglasa prošlo samo nekoliko sati kada su šest arapskih država - Egipat, Jordan, Liban, Sirija, Irak i Sudijska Arabija zajedno započele rat protiv Izraela. Cilj je bio - odmah uništiti novu državu. Ili “baciti Izrael u more”, kako je glasila formulacija i doktrina određenih političkih snaga u arapskom i muslimanskom svijetu, ne od svih odbačena do današnjeg dana.
Svijet je bio zadivljen hrabrošću i vojno-strateškom sposobnostima mladih stanovnika tek nastale izraelske države da se odupru napadu arapskih zemlja i da do jula 1949. izvojuju pobjedu u tom ratu.
Od tada do danas se proizvelo mnogo, vjerovatno i premnogo istorije, teško predvidljive na samom početku. To pokazuje podatak iz naših dana, dakle 2025. godine. Naime, Izrael je sada otvorio mnoge ratne frontove, napadima na Palestinu (Gazu permanentno, Zapadnu Obalu povremeno), djelove Libana, Sirije i Jemena, Iraka.
Prije nekoliko dana Izrael je napao Iran.
Iako se Izrael smatra vojno jačim, Iran uzvraća svojim snagama. Otvoreno je novo opasno poglavlje istorije koja, vidjeli smo, brzo mijenja svoje tokove.
Zvanično izraelsko objašnjenje ovog rata se zasniva na cilju uništavanja nuklearnih postrojenja u Iranu. Međutim po mnogim indikacijama, posebno rezultatima fizičke eliminacije vojno političkog vrha iranske države, radi se i o operaciji regime change, dakle smjene vlasti u Teheranu.
To se, na neki način, može otkriti i porukom iz naslova izraelske vojne operacije o usponu lava, zapravo njegovom povratku.
Lav se nalazio u grbu i zastavi Irana prije islamske revolucije 1979. Zatim je nestao iz simbola novog Irana.
Izrael sada vodi rat izvozeći demokratiju, možda i s ciljem povratak na vlast profila nekadašnjeg Irana?
Iran sa lavom i bez njega - od šaha do ajatolaha
Jedna od najkontroverznijih revolucija 20. vijeka, nazvana Islamska, odigrala se 1979. u Iranu. Ako bismo parafrazirali poznatog američkog novinara Džona Rida, koji je pratio Oktobarsku revoluciju 1917, onda bismo mogli reći da su februarski dani u Teheranu 1979. potresli, ako ne cijeli svijet, onda sasvim sigurno Srednji i Bliski istok.
Treba podsjetiti da Iran nije kolonijalna tvorevina, crtana na stolovima velikih sila koje su krajem 19. i početkom 20. vijeka geopolitički uobličavale Srednji i Bliski istok. U pitanju je stara država, jakog istorijskog identiteta, velikih dinastija, tradicije dvora, nacionalne aristokratije, vojne elite, dugog institucionalnog kontinuiteta, s kojom se u muslimanskom svijetu jedino mogu upoređivati Egipat i turska država iz vremena Otomanske imperije.
Islamska ili kako je još zovu Homeinijevska revolucija se rasplamsala napuštanjem zemlje iranskog suverena šaha Muhameda Reza Pahlavija i odmah zatim trijumfalnim povratkom iz Pariza u Teheran ajatolaha Homeinija. I ovdje nastaje prva kontroverza jedne revolucije u kojoj je šah Pahlavi, "modernizator" i veliki prijatelj zapada, posebno Amerike, narodnom voljom bio prinuđen da neslavno napusti zemlju, da bi zatim uz euforično nacionalno oduševljenje državu preuzeo ajatolah s kojim počinje period teokratske vlasti u Iranu.
Ma koliko takva promjena vlasti izgledala istorijski anahrona, nešto bolji poznavaoci istorije i stvarnosti Irana podsjećaju da su veliki protesti 1979. u Teheranu bili inspirisani i jakim patriotskim nabojima. Nesporna je činjenica da je šah Reza Pahlavi, iako iz istorijske porodice, instaliran na vlast državnim udarom 1953. koji su organizovale dvije velike zapadne zemlje. Pahlavi je bio je najveći satelit Amerike u regionu, a naftne profite su dijelile i međunarodne kompanije, zapravo zajednički vlasnici postrojenja u Iranu.
Šah Pahvali je želio da bude reformator u stilu Ataturka, pritom nemajući ni blizu format turskog reformatora i oca nacije. Stvorio je u Iranu ogromne kontraste - bogatstvo i bijedu, represivni režim za političke neistomišljenike, korupciju. Protiv njegovog režima se vremenom ujedinjuju različiti djelovi društva - siromašni slojevi, klasa tradicionalnih bazarskih trgovaca i preduzetnika, intelektualci, politički disidenti, islamski kler. Kada počinju nemiri, revolucija još nije imala svoju ideologiju, ni vođu. Politički, socijalno, ideološki veoma heterogenu opoziciju ujedinjuje ličnost širokog autoriteta, ajatolah Homeini, koji povratkom u zemlju spontano postaje lider revolucije, što i opredjeljuje dalju sudbinu zemlje.
Jedna od konstanti višedecenijske islamske vlasti bilo je jako antiameričko i antiizraelsko raspoloženje. Po povratku u zemlju, ajatolah Homeini je nazivao Ameriku “velikom satanom”, dodajući da “da je takva i ona u Moskvi”, dok je za Izrael rezervisana formula “male satane”.
Iako nije mali broj onih koji smatraju da je zemlja nakon islamske revolucije u nekim elementima vraćena u srednji vijek, s druge strane nemoguće je negirati postojanje i jednog drugog lica Irana. Naime, paraleno s teokratskim karakterom zemlje, u Iranu postoje elementi specifične demokratije, između ostalog i vitalnošću civilnog sektora društva.
Tako iranska pravnica Sirin Ebadi dobila Nobelovu nagradu za mir 2003. godine, upravo kada je svijet očekivao da će ona pripasti papi Vojtili ili češkom piscu i predsjedniku Havelu. Ebadi nije disident, već angažovani borac za ljudska prava i veoma je bliska ajatolahu Katamiju, bivšem iranskom predsjedniku koga su mnogi u svijetu vidjeli i kao reformistu.
Na svjetskim filmskim festivalima višestruki pobjednik, pa i osvajač dva Oskara, je veliki iranski filmski režiser i scenarista Asgar Fahadi. Jedna od metafora kontradiktornosti Irana jesu žene koje nose veo i praktikuju kikboks, a jedna od njih je bila i nacionalni šampionka u automobilskom reliju.
Izgrađen je do te mjere osoben politički sistem, sasvim nepoznat u teoriji i praksi drugih zemljama koji, između ostalog, zadaje mnoge glavobolje stranim analitičarima, i to već pred osnovnim pitanjem - "Ko zapravo komanduje u Iranu"?
Naime, u iranskom insitucionalnom lavirintu postoje: parlament (290 delegata), predsjednik države (sa 5 potpredsjednika i 20 ministara), savjet čuvara revolucije (12 članova, koji neke podsjeća na politbiro centralnog komiteta bivših komunističkih zemalja), savjet eksperata (86 članova) i konačno vrhovni vjerski lider, ajatolah, nasljednik oca revolucije, Homeinija.
Uprkos konstanti zategnutih odnosa sa zapadnim zemljama vremenom su uočeni i periodi nešto pragmatičnije iranske spoljne politike otvaranjem prema svijetu, pa i samom Vašingtonu. I obratno.
Iran između “osovine zla” i međunarodnog partnera
Dok su Buš mlađi i njegova administracija definisali Iran, i tako se odnosili prema njemu, kao jednu od tri zemlje "osovine zla" na ovoj planeti, u periodu predsjednika Obame došlo je do dijaloga i početka određene saradnje. I tada i sada iranska pretenzija posjedovanja nuklearnih kapaciteta bila je glavna tema između Irana i zapadnih saveznika. Povodom ovog pitanja treba reći da je Iran sarađivao sa Agencijom za atomsku energiju, istina uz periodična nepovjerenja s obje strane.
Jedna od mnogih misterija o ovom ratu i njegovim uzrocima vezuje se i za činjenicu da je on započeo dva dana prije zvaničnog i novog sastanka američke i iranske delegacije upravo na temu kontrole iranskog nuklearnog naoružanja.
Iz svega proističe da treba biti oprezan pred davanjem suda o izraelsko-iranskom ratu, njegovim enigmama oko ciljeva, ratnog toka, metoda i ishoda.
Neki zapadni novinari, dobri poznavaoci Bliskog istoka, postavljaju i ovo pitanje, koje implicira mnoga druga prožeta i različitim sumnjama: kako su izraelske tajne službe već prvog dana rata tako uspješno likvidirale dobar dio vrha iranske vojne, političke, pa i naučne elite, pritom djelujući na teritoriji Irana, a da ista služba nije uspjela 7. oktobra 2023. otkriti namjere i terorističke akcije Hamasa protiv stanovnika jednog izraelskog kibuca.
Puno je rebusa i u otkrivanju savremenog Irana i njegove dogmatske vlasti. U svakom slučaju, prije suda o svemu neophodno je dobro poznavati ovu veliku zemlju.
Politički poražene mnoge vojne pobjede Izraela
O Izraelu znamo prilično, između ostalog da je demokratska zemlja, što ne “demokratizuje” ili umanjuje razornu moć bombi koje obilato usmjerava ka mnogim ciljevima. Jedan dio stanovništva se otvoreno protivi politici vlade, drugi teži da napusti zemlju.
Poznati izraelski general Udi Dekel je na prvu godišnjicu Hamasovog terorističkog čina 7. oktobra javno ocijenio rukovodstvo zemlje i ovim riječima: “Očigledno je da izraelski lideri u svom horizontu vide samo permanentan rat”. (U. Dekel, “The Risk of Sliding into a Perpetual Multi-Arena War - It Can Still Be Blocked”, Institute for National Security Studies, n. 1898, 10/10/2024.)
Izraelski pisac Asaf Gavron u jučerašnjem intervju rimskoj “Republici” kaže: “Napali smo iznenada, početni uspjesi ne treba da zavaraju, cijena je visoka, kreću i kritike. Pravo pitanje je - da li je ovo uopšte trebalo početi?”
Javno govoriti ovako u vremenu rata jeste obilježje slobodne i demokratske zemlje. Ali, uprkos svemu, vlada opstaje, što ipak može govoriti o postojanju nekog konsenzusa u zemlji, makar među političkim snagama. Redovni politički izbori su predviđeni za iduću godinu, što govori da bi toliko kritikovani Netanjahu mogao da zaokruži svoj planirani mandat.
U međuvremenu, ostaje neizvjesno ko će se tamo suočiti sa tako vidljivom činjenicom - da vojne pobjede izraelskih vojnih snaga na raznim frontovima ne donose i političke pobjede. Naprotiv, u mnogim slučajevima poslije vojnih pobjeda situacije na terenu ostaju još teže, pa i za sami Izrael.
Sasvim izvjesno, neke izraelske vojne pobjede iz novijeg perioda nisu na međunarodnom planu donijele ugled državi jednog istorijskog naroda. Naprotiv.
Posebno nakon zločina, koji nažalost traju, u Gazi.
Teško da će uspjeti i operacija izvoza demokratije uz bombe. Ti modeli su donijeli katastrofalne rezultate u Iraku, Avganistanu, Libiji, Siriji… Istina, “izvoznici” demokratije su bili drugi.
Zato je i u Iranu moguć bumerang, zapravo homogenizovanje iranskog naroda oko nedemokratske vlasti.
Po svemu sudeći, teško da će se dogoditi vaskrsenje lava u Teheranu.
Rat je na početku.
Bonus video:
