Pamučno krilo Velike majke

Već se neko vrijeme vozimo autobusom između sve strmijih brda. Prije dva sata smo krenuli iz Kušadasija. To znači da je egejska obala dvjesta kilometara iza nas. Polako ulazimo u pravu Anadoliju, u područje gdje je – kako kažu najnovije naučne hipoteze – možda nastalo čovječanstvo. Svakako njegov evropski supstrat.

Zapravo, vozimo se Frigijom, davno iščezlom zemljom. Herodot je smatrao da su Frigijci došli iz Makedonije i Trakije kao saveznici Troje. I da su tu ostali. Dakle, na neki način naši prabalkanski zemljaci naselili su prije četiri milenijuma ove krajeve. Tada su se – vjerovatno – zvali Brigijci ili Brigi.

Autobus stiže na parking koji je okružen ogromnim blokovima stijena, očito obrađenih ljudskom rukom. Kao da su se džinovi igrali ogromnim kockama.

Stigli smo u Hijerapolis, Sveti grad. Nastao je oko jednog Kibelinog svetilišta još u frigijska vremena. U starorimsko doba ovdje je živjelo 100 000 ljudi.

U stvari, mamac za turiste je Pamučna tvrđava – Pamukale. U podnožju ruševina Hijerapolisa nalaze se čuvene termalne terase koje su grad učinile poznatim još prije dva milenijuma. Bijele sedimentacije koje je hiljadama godina ostavljala voda iz čak 17 termalnih izvora bogatih kalcijum-karbonatom prekrile su cijelo brdo sve do doline. Padaju mi na pamet početni stihovi Hasanaginice: Šta se b'jeli u gori zelenoj? Al' je snijeg, al' su labudovi?

Brdo koje usred sunčane Anadolije imitira sniježni vrh izgleda fascinantno. Ali o tome poslije.

SVETI GRAD NA MOSTU KA ISTOKU

Najprije se posvećujemo još jednom mjestu koje je doživjelo zenit u vrijeme rimske vladavine, a potom su ga zemljotresi i osvajači sveli na hrpu kamenja i sjećanje.

Hijerapolis je bio bogat. Topli izvori su privlačili goste sa svih strana carstva. Bijela voda je upotrebljavana za bojenje vune i ona je bila nadaleko čuvena. Zastanemo pred tablom koja prikazuje grad kakav je bio na vrhuncu moći.

Kažu da je glavna boginja u Frigiji bila Kibela. Postoji zapis na jednom staroanadolskom dijalektu – najstarijem ogranku indoevropske grupe jezika – matar kubileya. Urezan je u jedno frigijsko svetilište u stijeni, prvom polovinom 6. vijeka prije nove ere. Preveli su ga kao „Majka planine“. Tako je i prikazuju, kao kamenu boginju na prestolu okruženu lavovima.

Muzej na ulazu u arheološko područje omogućava da se izbliza osmotre bogati reljefi na sarkofazima, rimski kipovi i svakodnevni predmeti. U Efesu je gospodarila Artemida, u Afrodiziji – Afrodita. Ovdje zastajemo pred kipom sveštenice staroegipatske boginje Izide, čiji se kult docnije proširio grčko-rimskim svijetom.

Naravno, ne smijemo da zaboravimo da se nalazimo u gradu kojim je vladala Kibela, koju su Rimljani slavili pod imenom Magna Mater – Velika Majka.

Očito su boginje istočnog porijekla vodile glavnu riječ u antičkoj Maloj Aziji.

Nešto dalje je kip Atine, boginja mudrosti. Daleko je odavde atinski Akropolj. Ne mogu a da ne osjetim divljenje za kulturnu snagu tadašnjeg grčkog svijeta koja je pokorila sve osvajače, pa i Rimljane, utisnuvši carstvu svoj žig. A ta kultura, koja je u našim temeljima, još od antičkih vremena bila je most između Azije i Evrope.

Hijerapolis je bio značajan stub na tom mostu.

O KRALJEVIMA I VOLOVIMA

U vrijeme persijskih gospodara ovdje se razvila trgovina, da bi potpuni procvat doživjela u Rimskom carstvu. O tome svjedoče raskošni spomenici na ovdašnjoj nekropoli koja broji 1 200 grobova. Jedan bogati trgovac je zavještao potomcima da se na njegovom grobu zapiše kako je za života 72 puta putovao u Italiju. Frigija je i u rimsko doba kovala svoj novac, a jezik je očuvan sve do 6. vijeka nove ere.

Kada su Frigijci zanijemili, o njima su govorili srodni, grčki izvori. Ostalo je zabilježeno da je prvi veliki vladar Gordije zapravo bio seljak koji je imao dva vola. Frigijci su pitali proročište koga da izaberu za vladara. Proročište je odgovorilo – prvog čovjeka kojeg sretnu kada izađu iz hrama. Sreli su Gordija. Bio je dobar vladar. Izgleda, ako čovjek umije sa volovima – umije i sa ljudima.

Ostala je legenda i o Gordijevom čvoru koji je Aleksandar Veliki presjekao mačem. I o kralju Midi. On je sve što dotakne pretvarao u zlato. U legendi postoji zlatno zrnce istine, jer je Frigija bila poznata po nalazištima zlata. Mida se, kažu, ubio pijući bikovu krv poslije poraza koji ga je koštao kraljevine.

Stanovnika ovog grada više nema. Ostali su natpisi na grobovima i legende. Ovdašnje pozorište, zapravo odeon koji je, za razliku od antičkog pozorišta, bio pokriven, okupljalo je 10 000 ljudi. Prema konstrukciji – tribine su bile izdignute metar iznad podijuma da bi se publika zaštitila od divljih zvijeri – vidi se da su se tu pored pjesničkih i muzičkih svetkovina održavale i gladijatorske borbe.

Zanimljivo je da je „frigijska kapa“, simbol Francuske revolucije i slobode, zapravo u Frigiju stigla sa nekim od osvajača, ali su je ovdašnji ljudi usvojili. Nosio ju je perzijski bog Mitra, pa Orfej i sin trojanskog kralja Prijama Paris – onaj koji je oteo lijepu Jelenu i tako izazvao rat. Nosili su je oslobođeni robovi, da bi je Francuzi pretvorili u simbol borbe za slobodu. A Dizni u Djeda Mrazovu kapu.

BRDO OD VATE

Iz antike za nekoliko koraka stižemo do bijelih termalnih terasa.

Ovaj kalcijum-karbonat je odlučio da se najprije rastvori u toploj vodi, a da se potom sedimentacijom pretvori u sniježne terase čiji se okamenjeni slapovi pružaju sve do podnožja brda. Hemičari kažu da ista tvar može biti krečnjak, kreda ili mermer. Priroda je čudo. Ta misao mora da se mota po glavama ljudi koji, kao mi, prvi put vide terase Pamučne tvrđave – Pamukale.

Mora da su stanovnici Hijerapolisa smatrali da su nagrađeni životom u gradu koji je seo na krilo brda, kao na pamučno krilo Velike Majke. Iako je antički velegrad bio priljubljen uz terase, tadašnjim ljudima nije padalo na pamet ono što su u prošlom vijeku sproveli turski turistički radnici. Prosjekli su put kroz terase i na arheološkom području podigli hotel. Vremena su se promijenila. Hotel je uklonjen, put je pretvoren u niz plitkih bazena. Tako su i antički grad i termalne terase od 1988. dio svjetske baštine.

Linija bivšeg puta jedino je mjesto gdje posjetioci mogu da zagaze u banjsku vodu. I oni to čine bez pardona. Neki tako i zasjednu da popričaju.

Priznajem da sam i sam imao djetinjastu želju da se izujem i zagazim u vodu koja liči na surutku. Ali pomisao da ću da se guram sa bakama i dječurlijom odvratila me od te namjere. Odlučio sam da obilježenim stazama prošetam područjem. Tek kada se čovjek udalji od kafea u čijem hladu posjetioci traže okrepljenje po vrelom danu, i gdje sam ostavio saputnike, može da okom upije svu ljepotu mjesta.

Rijetko je priroda na ovaj način bila izdašna. Termalni izvori su bili pogodni za kupatila. Jedno od njih se u Hijerapolisu nalazilo na kapijama grada. Posjetioci su bili obavezni da se okupaju kako bi u grad ušli čisti.

Ovo je jedino mjesto na svijetu gdje rimski grobovi vire preko ivice bijelih krečnjačkih terasa. Okolni predjeli su puni istorije, prema kojoj je gizdava priroda potpuno ravnodušna. Tako je jedno usamljeno drvo, iza čije se krošnje nazire sniježni vrh planine, zapravo svojom ljepotom objasnilo možda i glavni razlog zašto su ljudi ovdje zastali. I sazidali grad. I zašto su ga obnavljali više puta poslije zemljotresa za Trajanove i Neronove vladavine.

U dugoj šetnji mogu da se srede utisci. Dobro je da smo vidjeli ruševine velegrada na bijelom brdu. Mnogi dolaze ovamo samo zbog pamučne bjeline terasa, zbog travertina koji kao plašt prekriva okolinu. Arheološki muzej i sve tačke bivšeg velegrada – agora, hram, kupatila, kapije, ostaci ranohrišćanskih bogomolja – govore nam muklim jezikom prolaznosti.

Ovdje je mučeničkom smrću na krstu umro jedan od apostola – Filip. Naši crkveni izvori kažu da je umro u „frigijskom gradu Jeropolju“, razapet naopako na drvo. Zamišljam biblijske likove kako propovijedaju Isusovo učenje na ulicama grada, navlačeći na sebe gnjev pristalica starih kultova.

Odavde do Egeja rasijane su ruševine gradova koje drevni izvori – Homer ili biblijski spisi – spominju kao značajne. Ako želimo da razumijemo temelje sopstvene kulture, dobro je da dođemo ovamo, da oslušnemo tišinu na izvoru.

Čeka nas noć u hotelu ispod terasa. Kratka vožnja do hotela pokazuje nam kroz autobuske prozore bijelo brdo u narandžastom svjetlu kasnog poslijepodneva. Čim smo se smjestili u hotel, u kojem domaćini nude trbušni ples, odlazimo u šetnju. Nismo se nagledali ove bjeline.

JEZIK NAJSTARIJI

Dok je ovakav hotel bio gore, na brdu, iznad terasa, crpio je vodu iz termalnih izvora. Prečišćavao ju je za goste. Time je ona bila neupotrebljiva za stalno obnavljanje terasa. Kada je turska država odlučila da interveniše i ograniči masovni turizam, uklonila je taj hotel. Voda iz izvora se ponovo počela slivati niz brdo. Terase, koje su pomalo kopnile, brzo su se obnovile.

Ispod brda je jezero koje sakuplja vodu iz izvora. Rekli su nam da ovamo sve češće dolaze budući bračni parovi. Fotografija u vjenčanici pred bijelim zidom Pamukalea spada, vjerovatno, u veoma tražene proizvode na društvenim mrežama i naslovnim stranama porodičnih albuma.

To je svakako nesvakidašnji prizor. Gledam prema vrhu brda i platou na kojem se nalazio grad. Pokušavam da zamislim njegove ulice dok sunce tone negdje u nevidljivo Egejsko more. Pokušavam da zamislim i jezik kojim ljudi razgovaraju na ulici.

Herodot nam je ostavio zapis prema kojem moramo da priznamo da je frigijski jezik najstariji na svijetu. U tom zapisu se opisuje neka vrsta eksperimenta koji je u 7. vijeku prije nove ere sproveo egipatski faraon Psamtik I. On je želio da sazna koji je jezik najstariji na svijetu. Izdvojio je dvije tek rođene bebe, zabranio podanicima da govore u njihovom prisustvu. Htio je da čuje prvu riječ tih beba. Jedna od njih je poslije dvije godine izgovorila „bekos“. Faraon je riječ našao u frigijskom jeziku. Bila je to riječ za hljeb.

Sljedećeg jutra vidim iza hotela balone koji će u korpama ponijeti turiste da vide bijele kamene slapove iz vazduha.

U komšiluku, u Kapadokiji, jedan pilot balona je poginuo, a turisti su povrijeđeni, kada je balon pao zbog nagle promjene vremena. Turisti su sve zahtjevniji, a ponuda sve vratolomnija. Iako statističari kažu da se najveći broj nesreća odigrava kod kuće, ovakva me ptičja perspektiva baš i ne privlači. Držimo se majčice zemlje.

Ulazimo u autobus koji će nas odvesti nazad prema egejskoj obali. U prolazu mahnem Pamučnoj tvrđavi okupanoj maloazijskim suncem i pustom Jeropolju. Naučio sam jednu frigijsku riječ. Bekos. Hljeb.

Šteta što ne mogu da na tom drevnom, iščezlom jeziku kažem: Domaćini, lijep vam je bio zavičaj.