Porođaj

Nesvakidašnja ljetnja priča iz Podgorice: u jednom supermarketu žena se porodila uz asistenciju snalažljive i pribrane radnice supermarketa.

U sjenci ratova koji započinju (ili se nastavljaju) iz dana u dan, u vrijeme tupih autokrata koji svijet zamišljaju po svojoj mjeri, nesposobni da proniknu i razumiju svu komplikovanost i nesvodivost svijeta, u epohi u kojoj su najveće istine toliko izlizane i devalvirane da im se sprdaju i najnedostojniji, u vremenu prevaranata i opsjenara, ovo je jedina od istina koja opstaje. I koja je i dalje u stanju kod ljudi probuditi solidarnost. Jedan tako jednostavno suprotan čin svemu što se okolo dešava. Rađanje.

Ako pogledamo globalni politički kontekst, mogli bismo reći - uprkos svemu.

Mnoga mjesta su bila pozornica za veličanstveni čin rađanja. Novi ljudi su izlazili na svjetsku pozornicu i u taksi vozilima, na parkinzima, u liftovima, među ruševinama, sportskim halama, u ratnim zbjegovima, na rok koncertima, u avionima, u kafanama, na ulici...

U ovom slučaju imamo supermarket, što čitavu stvar dodatno semantizuje na zanimljiv način - neko bi rekao prije svega ciničan - budući da je “supermarket” najvažniji hram, sveto mjesto kapitalizma. Tu stanuje kapitalistička duhovnost, drugim riječima.

Mistika i svojevrsna prirodna magija toga čina kreirala je ništa manje nego - religije, književnost, istoriju... Jer, tu moć nad moćima, muškarci nemaju, ali zato su maštoviti u njenom mističkom interpretiranju, svojevrsnoj simboličkoj “nadgradnji”. Ali i mitskom maskiranju.

Jedna takva poučna pričica iz istorije je i ona o famoznom “lovu na vještice”. Ozbiljna istoriografija je utvrdila da je pozadina, zapravo djelatni povod za cijelu priču o vješticama u poznom srednjem vijeku, te surovi progon u režiji crkve, bio ustvari u preuzimanju posljednjeg bastiona izvan crkvene, čitaj muške kontrole - babičluka. Ispostavio se da su gotovo sve “osuđene” i spaljene vještice bile - lokalne babice. Tako muškarci kroz istoriju “sređuju” stvari. Maštovita priča koja oblikuje politiku. A politika prozvodi žrtve. Pakao, drugim riječima. U nekim javnim sferama vidite da je to i danas djelatan model.

Porođaji i rađanja su nesumnjivo najznačajniji biološki činovi našega postojanja, zato izazivaju neku vrstu saglasja kod ljudi kakvih god da su uvjerenja i iskustava. Svima je prvi i prirodni impuls - da pomognu.

Kao stilsku figuru porođaj (i rađanje) koristimo kada govorimo o novim pojavama, događajima koji su jasno odijeljeni od onoga što je bilo, kada se završavaju istorijski (i politički) procesi koji rezultiraju nekim “novim” stanjem, odnosno rađanjem nečega što do juče nije postojalo.

Podgorički porođaj u radnji na svu sreću prošao je lako, “porođajne muke” su takođe relativno česta metafora. One, uostalom, ponekad traju - decenijama. Kao u slučaju Crne Gore gdje se očekuje rađanje normalne i demokratske države duže nego što je Real čekao sedmu titulu prvaka Evrope.

Neočekivanim gostima današnje kolumne, majci i kćerci, želim zdravlja i da predano uživaju u novim ulogama, u dobijenoj šansi... Jer ovaj svijet uvijek je šansa. Uprkos svemu, kako rekosmo.

Zahvalan sam im i na drugačijem tonu koji su poklonile ovim neveselim danima.

Simpatična i razborita Olivera pokazala je snalažljivost i demonstrirala da smo svi najbolji - kada jednostavno znamo što nam je činiti. I to činimo bez odlaganja. I izgovora.

Siguran sam da je gospođa imala sreću što se sve to desilo u jednom običnom podgoričkom supermarketu. Među ljudima koji znaju cijelim bićem - što treba činiti. Bez kalkulacija, bez analiza rizika, bez prevare.

Zamislite, daleko bilo, da joj se to desilo u Vladi. Sa toliko stručnjaka okolo ko zna kako bi se završilo...