Kada razmišljamo o vojnim sukobima u budućnosti, odmah nam pada na pamet svijet u kojem dominiraju napredne tehnologije: dronovi sa vještačkom inteligencijom (AI), hipersonične rakete i sateliti koji koordinišu svaki potez. Ipak, rat u Ukrajini je pokazao da se samo uz pomoć visokih tehnologija ne može izvojevati pobjeda. Pobijediti se može i uz "niske" tehnologije i njihovu, brzu i jeftinu, integraciju s visokim tehnologijama.
Zapadne sile su dugo vjerovale da im tehnološka superiornost garantuje pobjedu u svakom budućem sukobu. Argument je jednostavan: ako je vaše oružje pametnije, brže i preciznije - pobijedićete.
Ali rat u Ukrajini je razotkrio ograničenja takvog pristupa. Sistemi visoke tehnologije mogu biti ubitačno efikasni, ali često donose samo privremenu stratešku prednost. Ništa manje važne nisu ni "glupe" tehnologije - jednostavne, jeftine i lako dostupne.
Upadljiv primjer za to su dronovi. Krstareće rakete se mogu nazvati čudom tehnologije, ali u Ukrajini glavna tema u vijestima postaju jeftini komercijalni dronovi koji se udružuju u roj. To je postalo očigledno tokom junske operacije "Paukova mreža", kada je Ukrajina pomoću niskotehnoloških FPV dronova, kojima su upravljali operateri, uništila ruske avione vrijedne milijarde dolara.
Obični kvadrokopteri su iz temelja promijenili izviđanje, navođenje, pa čak i same napade. Tajna njihove efikasnosti nisu napredne komponente, već ogroman broj, niska cijena i domišljatost hiljada inovatora koji mogu brzo da šire i prilagođavaju proizvodnju. Svaki put kada Rusija osmisli nove protivmjere, pojavljuju se nove varijante dronova. Ovaj neprekidni ciklus inovacija održava njihovu efikasnost.
Dronovi ni izbiliza nisu jedini primjer. Vojske obiju strana koriste tenkove stare po nekoliko decenija; polovne kamionete kupljene preko interneta, motocikle, skutere, pa čak i ribarske mreže. Mreže se razapinju iznad puteva radi zaštite od napada dronovima (ovo tipično niskotehnološko rješenje nazivaju "antidron tunelima"). Žičana mreža, koja se gotovo ne razlikuje od obične baštenske ograde, postavlja se na vrh tenkova, stvarajući "kavez-oklop" (ili "roštilj"), koji služi za zaštitu od protivtenkovskih vođenih raketa. Čak i tenkovima "leopard", čija cijena dostiže 6 miliona dolara, potrebne su takve improvizovane rešetke proizvedene u ukrajinskim garažama - zato što štite od dronova koji ne koštaju mnogo više od tih rešetki.
U našoj novoj realnosti najuspješnije nisu one vojske koje imaju najbolju tehniku već one koje se brzo prilagođavaju inovacijama i vješto kombinuju napredne tehnologije sa svime što se može naći u seoskim šupama, prodavnicama tipa "uradi sam" i salonima polovnih automobila.
Pogledajte Ukrajinu. Kada je Rusija počela da koristi sredstva radioelektronske borbe i ometa komunikaciju bežičnih dronova, ukrajinski vojnici su počeli da pričvršćuju optički kabl za dronove. To je niskotehnološki, nimalo glamurozan, ali vrlo efikasan način da se nadmudri neprijatelj.
Zahvaljujući skromnim unapređenjima već postojećeg oružja, vojska značajno povećava njegovu razornu moć u poređenju sa visokotehnološkim ekvivalentima. U mnogim borbama takva "modernizovana" municija nanijela je više štete nego šačica visokopreciznih krstarećih raketa. Na primjer, vođene avio-bombe su u suštini "glupe" bombe kojima su jednostavno dodali repna krilca i komplet za navođenje. Možda ne izgledaju futuristički, ali značajno mijenjaju dinamiku na frontu u korist Rusije.
Milion niskotehnoloških dronova ponekad može postići više nego hiljadu visokotehnoloških, posebno u situaciji kada naprednijih sistema nedostaje, kada su skupi i sporo se proizvode. Sposobnost da se bojno polje preplavi jednostavnim, praktičnim sredstvima omogućava da se probije čak i najsavremenija odbrana. Sovjetski tenk star 50 godina ili kamiončić marke "tojota", koji se može dopremiti na front za pet dana, nekad se pokažu korisnijim od borbenog tenka opremljenog najnovijom tehnologijom, ali koji stiže tek za dvije godine.
To ne znači da visoke tehnologije nemaju značaja, niti da bi vlade trebalo da prestanu da ulažu u istraživanje i razvoj. U borbi protiv manje vještih protivnika napredno oružje omogućava sticanje odlučujuće prednosti. Ali u borbi sa ravnopravnim neprijateljem, uspjeh zavisi od sposobnosti prilagođavanja, kreativnog razmišljanja i pouzdanih linija snabdijevanja.
Zadatak zapada, naročito u kontekstu ponovnog naoružavanja Evrope, jeste da iznova promisli šta u stvarnosti znači inovativna djelatnost. Umjesto puke jurnjave za najnaprednijim, vlasti su dužne da pronalaze rješenja koja se mogu masovno proizvoditi, brzo uvoditi i prilagođavati u hodu. Za to su potrebni prilagodljivost i velike zalihe provjerene, pouzdane tehnike, uz paralelni razvoj sistema nove generacije. Podjednako je važno pružiti inicijativu vojnicima na terenu. To je odlika efikasnih armija - od SAD do Izraela i Ukrajine.
U svjetlu predstojećeg rasta budžeta za odbranu u Evropi, važno je mijenjati strukturu rashoda. Investicije u naprednu vojnu tehniku treba da budu praćene povećanjem fleksibilnosti i ubrzanjem donošenja odluka. Pored ulaganja u istraživanje i razvoj, vladama su potrebni i postupci nabavke koji omogućavaju brzo reagovanje na inovacije na bojištima.
U tu svrhu evropske vlade treba da izdvajaju 10-15% odbrambenog budžeta za nove tehnologije. To znači da bi trebalo obuzdati želju da se unaprijed isplanira gdje će otići svaki euro. Umjesto toga, potrebna je finansijska fleksibilnost koja podržava kreativno razmišljanje na bojištu i van njega.
Osim pametnijeg budžetiranja, potrebno je i preispitati postupke nabavke kako bi se obezbijedilo brže uvođenje novih tehnologija. Tradicionalni, tromi sistemi u zapadnim armijama nisu prikladni za doba u kojem pobjeda može zavisiti od brzine prilagođavanja.
Evropske vlade treba da razmotre odobravanje alternativnih procedura za zaključivanje ugovora koje bi značajno skratile vrijeme nabavke. Na primjer, Odeljenje za odbrambene inovacije SAD ubrzalo je proces kupovine od netradicionalnih dobavljača: ugovori o prototipima sklapaju se za svega 60 dana, dok se projekti završavaju u roku od 12 do 24 mjeseci.
Na kraju, zapadne armije treba da prodube saradnju sa tehnološkim startapima. Otpornost Ukrajine se u velikoj mjeri objašnjava time što stotine malih kompanija pomažu njenoj vojsci da se prilagodi i proizvode sve - od zaštitnih mreža za tenkove do sistema veze na bojištu. Ukrajinski projekat za testiranje novih tehnologija "Gvozdeni poligon", stvoren da bi pomogao dovođenje tehnike do nivoa borbene gotovosti, predstavlja vrijedan model za ubrzavanje odbrambenih inovacija.
Zapadni odbrambeni establišment treba da iskoristi iskustvo Ukrajine i, pored tradicionalnih, započne aktivnu saradnju sa partnerima iz privatnog sektora. U uslovima brzo promjenljivih borbenih okolnosti, evropske armije moraju da zamijene strogo birokratsko planiranje i nefleksibilne višegodišnje budžete pokretnim sistemima sposobnim da reaguju u realnom vremenu.
N. Popescu je saradnik Evropskog savjeta za spoljne odnose; bio je zamjenik premijera i ministar spoljnih poslova Moldavije
G. Verdi je saradnik za politiku u Evropskom savjetu za spoljne odnose
Copyright: Project Syndicate, 2025. (prevod: N. R.)
Bonus video:
