U svijetu gdje se sve što je važno mora pokazati, izreklamirati, proslaviti ili podijeliti, malo šta se zaista izgradi.
Jer ono što vrijedi ne nastaje pred očima nego u tišini.
Ne pred publikom nego u unutrašnjoj loži pojedinca.
Možda je i Crna Gora upravo to - nedovršeni nacrt, zamišljen davno, ali nikad uistinu sagrađen.
Ne država, ne nacija, ne granica nego unutrašnji zadatak.
Nečija tvorevina, ali ne u političkom, već u filozofskom, duhovno-arhitektonskom smislu.
Jer Crna Gora, ovakva kakva jeste, još nije postala ono što bi mogla biti.
Ona je, možda, samo kamen temeljac, neprepoznat, zaboravljen u magli vlastitih mitova.
A da bi nešto stajalo čvrsto, mora imati tačku oslonca u čovjeku, a ne samo u zemlji.
Postoji jedna stara, nikad otvoreno izrečena misao:
Da se pravi narod ne proklamuje nego gradi.
Ali gradi se iznutra.
Kao hram koji se ne vidi spolja.
Kao stub koji nema sjenku.
Kao svjetlost koja ne traži da bude prepoznata.
Jer prava zajednica ne nastaje na osnovu spoljašnjih simbola, već kroz unutrašnje obaveze.
Ne kroz istoriju već kroz unutrašnje pravo na budućnost.
Crna Gora danas ima sve ono što je spolja vidljivo:
Glasove, zastave, himnu, slogane.
Ali nema ono što se ne vidi:
unutrašnju arhitekturu smisla.
Nema geometriju duha.
Nema stubove na kojima se svijest može osloniti.
I zato puca. Ne tamo gdje se udara, već tamo gdje je šuplje.
Zato je ova zemlja još u nacrtu.
Ali nije nacrtana mastilom već nevidljivim kompasom volje.
Njena gradnja je moguća samo ako postoje oni koji znaju da počnu od temelja, koji razumiju šta znači oblikovati kamen u tišini, i koji znaju da se narod ne budi povikom nego radom na sebi.
To je onaj rad koji se ne vidi.
Koji traje godinama.
Koji ne donosi aplauze.
To je gradnja u kojoj se ne pita "čija je Crna Gora", nego: ko će je znati napraviti takvom da postane vlasništvo budućnosti, a ne prošlosti.
Jer ono što se gradi za pamćenje to i ostaje.
A ono što se gradi za preglasavanje, to nestane sa prvim vjetrom.
Ovo nije posao za sve.
Nije ni posao za mnoge.
Ovo je zadatak za malobrojne, ali unutrašnje slobodne.
Za one koji znaju da ne postoji narod bez ljudi koji umiju da ćute, trpe, rade, i znaju.
Za one koji razumiju da najviši oblik slobode nije u izboru nego u samonametnutoj odgovornosti.
I možda, na kraju, neće biti važno čija je Crna Gora.
Nego: ko ju je znao napraviti a da niko nije vidio da se pravi.
Autor je ekonomista
Bonus video:
