Zbog činjenice da Nica zimi nije poznavala mraz, postala je u 19. vijeku omiljena destinacija bogatih Engleza i Rusa, među kojima je bila i porodica ruskog cara. Mislim na sve te mondenske običaje, rukoljube i dodirivanje šešira na šetalištu kraj mora. Nije loše bilo biti bogat i zimovati u Nici. Iz tih vremena ostale su raskošne vile i pravoslavna crkva.
Mi, međutim, dolazimo u junu. Već je poprilično toplo. Sa aerodroma se lako stiže u Nicu. Ukrcate se u tramvaj – prve dvije stanice vožnja je besplatna. Potom presjednete na voz – karta košta svega 3,5 eura. I poslije pet minuta vožnje silazite na glavnoj stanici.
Inače, francuski automati za karte ovdje imaju jednu bizarnu osobenost. Željenu kartu na ekranu birate vrteći jedan mali točak. Meni je uz smijeh pomogla jedna Francuskinja koja je čekala iza mene.
Kažu da su grad osnovali starogrčki kolonisti iz maloazijske Fokeje, koji su stigli iz okoline Marseja. Protjerali su Ligure. Bilo je to sredinom četvrtog vijeka prije naše ere. Naselje su nazvali Nikaia – pobjedonosna. Starogrčka boginja pobjede Nika tako će se zauvijek upisati u ime grada. Zabavlja me činjenica da su američke patike „najke“ zapravo imenjakinje slavnog grada na Azurnoj obali.
Smještamo se u hotelčić nadomak stanice, i izlazimo u toplo predvečerje.
VELEGRADSKI ŠARM
Ko nije barem jednom prošao Avenijom Žan Medesen kao da nije bio u Nici. To shvatamo vrlo brzo. Najprije, tu su sve glavne radnje u gradu uključujući Galeriju Lafajet. Niz kafea, drvoredi, okrugle kamene klupe. Tu je onaj velegradski duh Nice. Iako ima nešto više od 350 000 stanovnika, Nica djeluje moćnije. Avenijom zvrndaju i moderni tramvaji – zvučni začin svakog uzbudljivog grada. Hodamo prema moru. Ali ništa oko nas ne upućuje na morsku idilu. Ovo je pravi francuski grad. Tu je i katedrala posvećena Bogorodici – neogotička sestra bliznakinja katedrale u Parizu. Podignuta je 1868.
U kafeima u blizini ove crkve narednih dana ćemo ispijati svoje jutarnje kafe. Cijena će nas podsjećati na to gdje smo – pet eura za kapućino. Ali vrijedjelo je. Ti minuti kada se avenija budi – komunalci podsijecaju lišće na palmama u crkvenom dvorištu, zvono tramvaja nam obećava lijep dan, zvuk francuskog jezika sa susjednog stola uljuljkuje nas u neku vrstu meditativnog mira. Galeb se oglasi tek da nas podsjeti da smo na Mediteranu.
PROVANSALSKA MELODIJA
Kad smo već kod jezika – u ovim krajevima još uvijek se govori provansalski, jedan od šest dijalekata okcitanskog jezika. A taj jezik je svoj književni sjaj i slavu dosegao prije osam vjekova, kao jezik trubadura. Oni su, vjerovatno pod uticajem dvorskog hispano-arapskog pjesništva Andaluzije, stvorili jedinstvenu umjetnost.
Sjeverno od rijeke Loare keltsko-latinski se pod starofranačkim uticajem zgusnuo u jezik koji danas znamo kao francuski. Isti etnički supstrat proizveo je na jugu drugi jezički rezultat. Dvije i po hiljade pjesama provansalskih trubadura preživjelo je potiskivanje ovog jezika. Region je bio bliži Kataloniji nego sjeveru Francuske. Ali je početkom 13. vijeka papa pozvao na Katarski krstaški rat, jer je na jugu Francuske tada bilo rasprostranjeno katarsko učenje. U tom ratu je cijelo područje teško stradalo, a iskorjenjivanje albižana, kako su katari sebe zvali, imalo je stravične razmjere. Hiljade ljudi je gorjelo na lomačama. Francuski kralj je kao katolik proširio svoju vlast na jug.
Istorijske posljedice su pred nama. Živopisni kafe u ime je udjenuo Francusku, dok se Okcitanija preselila u manjinske odbore i univerzitetske biblioteke.
Kulturna i ekonomska nadmoć selila se na sjever. Ostale su trubadurske balade da svjedoče o nekadašnjem sjaju. Uprkos svemu tome, do sredine 19. vijeka skoro 40 odsto Francuske je govorilo okcitanskim jezikom. Danas ih je svega sedam odsto.
Dobro se sjećam D’Artanjana, četvrtog musketara iz Diminog klasičnog djela „Tri musketara“. On je bio Gaskonjac. Njega su ostali musketari zadirkivali zbog južnjačkog, gaskonjskog naglaska. A gaskonjski je, kao i provansalski, dijalekt okcistanskog jezika. Kad smo već kod Aleksandra Dime, on je, viđajući mase Engleza na zimovanju u Nici, još 1851. ironično rekao da je Nica zapravo engleski grad.
TRG MASENA
Andre Masena, sin italijansko-jevrejskog trgovca koji se doselio u Nicu, mornar, vojnik, sposoban zapovjednik, Napoleonov maršal koji je nekoliko puta bio smjenjivan zbog pljačke i surovih mjera prema civilima, ali ga je Napoleon stalno vraćao pod zastavu, u Nici je svojim imenom zaposjeo glavni trg.
A taj trg je jedan od prepoznatljivih motiva na svim fotografijama Nice. Najprije jer je crno-bijelo popločan, a i zato jer su crvenkaste fasade zgrada, karakteristične za ove krajeve u kombinaciji sa šahovskom mustrom, naprosto neodoljive.
Tramvaji prolaze trgom, inače on spada u pješačku zonu koja se pruža lijevo i desno od njega. On je granica Novog i Starog grada.
Već nas privlači miris iz kuhinja restorančića koji su načičkani duž ulica koje izlaze na aveniju. Skrećemo u jednu od njih. Nica živi, sve vrvi od svijeta. Shvatamo da nismo nigdje rezervisali, pa nas obraduje stočić u bašti jedne picerije. Ni petnaest minuta nakon što smo tamo sjeli, više nije bilo slobodnog stola.
Ostali smo tu da uživamo u ljetnjoj večeri skoro dva sata. Žagor iz baštica na desetinama jezika uplitao se u tamu koja je sporo osvajala uličice.
U povratku smo morali, kao i svi savjesni turisti, da se slikamo pred Apolonom, velikom statuom oko koje je žuborila fontana. Grčki bog streličarstva, muzike, igre, istine i proročanstva, iscjeljenja i bolesti, Sunca i svjetlosti, poezije i još ponečega bio je poznat kao ljepotan. Vjerovatno bi boginja pobjede Nika bila bliža grčkim korijenima grada, ali i ovako je dobro.
To prvo veče u Nici je bilo puno one magije prvog susreta sa lijepim mjestom. Nica je gizdava, ali nije opterećena fenserajem. Njen prirodni, samosvjesni šarm opstaje bez kompleksa.
Iznad glavne avenije se već skuplja sumrak. Na brda pada sredozemno mastilo. U Nici se na kraju ulice skoro uvijek vide terase zgrada koje se u više redova uzdižu jedne iznad drugih.
Riješili smo da ponovo prođemo Avenijom Žan Medesen u suprotnom pravcu. Na ulicama je sve više ljudi. Nica je prava košnica. Osvrćem se prema Trgu Masena.
U dolasku sam primijetio visoke stubove na čijim vrhovima su bile instalirane sjedeće figure. Ali tek sada, kada je veče napravilo od neba plašt boje indiga, vidio sam da su te statue osvijetljene iznutra.
Radi se o 7 figura koje su tu od 2007. One su simboli sedam kontinenata. Katalonski umjetnik Đaume Plensa je iz svoje rodne Barselone prenio nešto duha koji spaja individualnu ekscentričnost i životnu radost. Ansambl skulptura se zove „Razgovor u Nici“.
PLETENI JEŽ
Pješačimo Engleskom promenadom prema staroj luci. Sa uzvišenja iznad mora se vide i promenada sa zapadne strane i luka sa istočne. Kamena plaža je posuta šljunkom. Čuvena promenada se kilometrima proteže uz obalu Zaliva anđela. Već prepoznajem pojedine tačke na gradskoj panorami.
Tu u starogradskom jezgru je opera u kojoj se daje Bizeova Karmen. Nešto dalje Spomenik Niki koji simbolizuje ujedinjenje sa Francuskom. Zvonici crkava. Suncobrani restorana uz plaže. Hoteli sa pet zvjezdica.
Mi smo krenuli na suprotnu stranu.
Uz liticu koja dijeli grad na dva dijela, a na čijem vrhu je sada park, priljubila se kula Bejonda. Podignuta na mjestu gdje su Grci izgradili akropolj. Utvrđenje na stijeni je u posljednja dva milenijuma razarano u ratovima, da bi 1825. gore bio uređen vidikovac. Ljubitelje klasične muzike zanimaće podatak da je na tom vidikovcu veliki kompozitor Ektor Berlioz za vrijeme boravka u Nici 1831. komponovao orkestarsku uvertiru za Kralja Lira.
Na ovom mjestu, gdje je između obale i litice ostalo prostora samo za put i jednu platformu iznad mora, dugo je glavna atrakcija bio sunčani sat urezan u tlo. Onda su pored njega postavili standardni vizuelni mamac: „I love Nice“.
Nama ipak pažnju najviše privlači skulptura koja me podsjeća na starinski abažur stone lampe. Internet nam kaže da je postavljena tek u aprilu ove godine. Već je zasjenila i Berliozovu kulu i sunčani sat.
Riječ je o džinovskom umjetničkom djelu na otvorenom „Pleteni morski jež“ – deset metara u prečniku, pet u visinu. Ime umjetnice bi Francuzi svakako izgovorili kao Žan Šoa, mada bi prema njenoj biografiji – ona je južnokorejskog porijekla i živi u Holandiji – Đan Čoi vjerovatno bilo bliže istini. Najavljeno je da će u gradu biti postavljeno još pet takvih djela.
Umjetnica je o svom djelu rekla za francuske novine: „Ideja je bila da se oslika poredak prirode – u ovom slučaju ispod mora. Znate li morskog ježa? Smatram da je ta životinja i dramatična i matematička, stvarno je fascinantna“.
Povod za postavljanje morskog ježa od poliesterskih vlakana jeste novo izdanje Bijenala umjetnosti u Nici čiji će se glavni dio održati u novembru. Izabrana tema je ovaj put more i okean. Tako se pravi veza između umjetnosti i Konferencije Ujedinjenih nacija o okeanima koja se održava u Nici baš kada u njoj boravimo.
LUKA LIMPIJA
Od Pletenog morskog ježa blagim nagibom silazimo prema staroj luci. S lijeve strane iskrsavaju zanimljivosti kao što je spomenik legendarnom italijanskom automobilu Fiat 750 – kod nas je poznat kao „fića“. Odmah potom, uklesan u stijenu, monumentalni spomenik svim Francuzima palim u Prvom svjetskom ratu. Dio luke je nepristupačan jer se tu održava konferencija.
Pogled na luku zaista ispunjava očekivanja. Nica je ovdje mediteranska ljepotica.
Junska vrućina se već razgoropadila. Hvatamo hlad moćnog drveća. Ljudi se povlače u bašte kafea i uključuju rashladne uređaje u kancelarijama. Ma koliko bila lijepa luka Limpija, moraćemo da se zavučemo u sporedne sjenovite ulice.
Bulevar Staljingrad je jedna od tih ulica blagoslovenih hladom. U njoj je smješteno nekoliko kafea i restorana. Ali većina je zatvorena. Francuska poslijepodnevna pauza je nešto na što se valja navikavati. U jednom lokalu imamo sreće. Iznad ulaza piše „VersLibre“. Ulazimo i zatičemo lijep kafe koji je zapravo prostrana knjižara. Na trenutak oklijevamo jer je nekoliko ljudi u razgovoru – na ruskom. Da nismo upali na privatnu žurku? Pretpostavljam da je vlasnica knjižare bila ta koja nam je prišla i sa osmijehom pitala šta želimo. Kafu i hladnu vodu.
Osvrnuo sam se i vidio da su naslovi na policama izmiješani. Engleski, francuski, ruski. Samo što smo srknuli topli napitak, žena i muškarac sa instrumentima u rukama počeli su da sviraju. Najprije brazilski džez standard. Njen glas je bio lijep. Prekidali su, dogovarali se. Nismo upali na žurku, ali jesmo na probu. Žena koja je pila bijelo vino pokušala je da nam objasni šta se dešava. Rekao sam joj da može i na ruskom. Objasnila je da knjižara večeras slavi rođendan, a umjetnici probaju.
Onda je žena sa gitarom počela da pjeva ruske balade. Prišla je vlasnica kafea držeći joj tercu. Prišla je i žena sa čašom vina, takođe hvatajući melodiju.
Bulevarom Staljingrad u Nici je kroz odškrinuta vrata provijavala lijepa ruska sjeta, čineći trenutke magičnim i neponovljivim. Slučaj koji nas je doveo ovamo, imao je plan da nam sa nekoliko gorko-slatkih ruskih balada pomiluje dušu. Da sam imao votku, nazdravio bih pjesmi i svim mrtvima u jednom besmislenom ratu. U svim ratovima.
GARIBALDI NA AZURNOJ OBALI
Dobro su nas okrijepili pjesma, hladna voda i kafa. Vrućina kao da je popustila. Šetamo živopisnim krajem oko luke. Divimo se neoklasičnoj lučkoj Bogorodičinoj crkvi iz 1853.
Potom ulicom Kasini, nazvanoj po francusko-italijanskim astronomu iz ovih krajeva, izlazimo na Garibaldijev trg. Tek kada sam zavirio u Garibaldijevu biografiju shvatio sam da je tvorac moderne Italije rođen – u Nici.
Zapravo, previše smo zarobljeni u svom vremenu. Nica je jako dugo bila dio Kraljevine Pijemont-Savoja. Tek kada se stanovništvo sa 90 odsto glasova izjasnilo za Francusku, a to je bilo šezdesetih godina 19. vijeka, uspostavilo se današnje stanje.
Garibaldi je bio sin mornara iz Ligurije. Krenuo je na očevim stopama. Na svjetskim morima je u dugim razgovorima sa italijanskim mornarima i oficirima došao u dodir sa idejama koje je u italijanske duše i srca usadio Đuzepe Macini, idejni otac italijanskog nacionalizma i sna o ujedinjenu.
Ponesen tim idejama Garibaldi je učestvovao u ustancima, u Đenovi bio osuđen na smrt, pobjegao je u Marsej. Potom u Južnu Ameriku. Tamo stiče slavu neustrašivog borca u Urugvaju. Vraća se u Italiju revolucionarne 1848. i stiče slavu borca za republikanske ideale. Ratna sreća mu okreće leđa, ovaj put bježi u Njujork. Ponovni povratak u Evropu za njega je značio trijumf. Osvojio je jug Italije i Siciliju. Iako je bio prijatelj Francuske, smatrao je da je Nica italijanska. Taj stav nije promijenio do kraja života. Njegov veliki poštovalac bio je Aleksandar Dima.
Sjedimo na Garibaldijevom trgu i gledamo sve te vjekove, kako lakonogi kao sjenke mačaka jurcaju u svim pravcima. Odavde je italijanska granica udaljena tridesetak kilometara. A u Nici, čuvenom francuskom odmaralištu, na jednom od glavnih gradskih trgova na pijedestalu je statua čovjeka koji je htio da njegov rodni grad bude dio Italije.
Nica nije idealno mjesto za melanholične istorijske refleksije. Previše slatke mediteranske ljepote, previše pjenušavog života. Još jednom ćemo sa Garibaldijevog trga otići u Stari grad, u mrežu sokaka oko katedrale.
Tamo sjedimo na jednoj kamenoj ogradi i uživamo u sladoledu. Opraštamo se od grada u kojem smo rado boravili nekoliko dana. U ovom zapisu nije bilo mjesta za mnoge detalje. Za jedno bajkovito popodne u baru nadomak obale, uz meze i bijelo vino. Buđenje sa prvim uličnim zvucima koji dopiru kroz otvoreni prozor. Francuska harmonika kao zvono na nečijem mobilnom. Nismo stigli da odemo do Šagalovog muzeja i ruske crkve. Nismo dovoljno dugo hodali Engleskim šetalištem i gradskim bulevarima.
Sve su to razlozi da se ne kaže zbogom nego – do ponovnog viđenja.
Bonus video:
