Mora da se Kneževiću digla kosa na glavi a Karleuši Instagram stranica, kada su čuli Tita kako blagosilja Vidovdan. Kao “kosovsku osmatračnicu” sa koje se “suočavamo sa istorijom ali i sami sa sobom”. I u toj retrospekciji Tito je, bolje nego baba Vanga i Milja Vujanović zajedno, vidio da je poslije kosovske bitke i stradanja, najznačajnije i herojsko doba bilo, baš ovo njegovo! “Kada smo imali složenu situaciju u regionu, i kada se država Jugoslavija rastrgla”! Da bi, objašnjava nam Tito, “zahvaljujući ljudima i liderima koji su štitili pravo na postojanje, na ime i prezime srpskog čoveka“, Srbi opet uzletjeli u nebo! Zato im danas svi zavide na “veličanstvenoj istoriji”, pokušavajući da sruše državu i, još gore, Tita - preko “obojene revolucije”. A od svih lidera koji su tokom prethodne tri i po decenije, nakon što je Jugoslavija rastrgnuta, branili srpsko ime, prezime i nadimak, ili ako hoćete istinski, koji su branili čitav jedan narod od normalnosti i evropskih vrijednosti, bio je upravo on - Tito. Prethodno je u Hagu završio njegov lider i stvoritelj koji mu i danas asistira kroz kancerogeni narativ i sistem vrijednosti začet na zamišljenoj liniji Karlovac - Karlobag -Virovitica.
U takvom tragičnom i suštinski antisrpskom poretku novokomponovanog, turbo Tita, studenti su teroristi, a rektor Univerziteta pljunuti Osama Bin Laden. Samo zato što ne mogu više da podnesu decenijski teror kiča, laži, mitomanije, korupcije, kriminala i mržnje. Za sve ostale, “koji su se snašli” u mašini smrti druga Tita, preko novca, tendera, karijera, funkcija, šovinizma i netrpeljivosti - slijede ordenje i zahvalnice. Kako je veliki američki pjesnik srpskog porijekla Čarls Simić govorio za svog predsjednika (Trampa) još u njegovom prvom mandatu: “Začkoljica je u tome što su članovi njegove ekipe jednako pokvareni kao on. Svakom monstrumu u istoriji - to treba naglasiti - bila je potrebna velika pomoć da bi sproveo svoju politiku”.
Među onima koji su od 2020. na “pravoj strani istorije”, nalazi se i aktuelni spiker crnogorskog parlamenta, Andrija Mandić Rajo. Godinama Tito sastavlja spiskove “odlikaša”, ali tek je sada, na Vidovdan, došao na red AM. Poslije Milana Kneževića ali, za utjehu, prije Jelene Karleuše, ordenom druga Tita je prije neki dan čašćen Rajo. Zasluženo. Za ćutanje i podršku najvećoj korupciji i organizovanom kriminalu u istoriji Srbije, najgorim međuljudskim odnosima unutar zemlje i sa susjedima, za ćutanje i podršku najužasnijem govoru mržnje koji duže od deceniju, na dnevnom nivou i u neograničenim količinama, zapljuskuje i ubija mentalno zdravlje srpskog društva, ali i regiona. Eto zašto je Mandić dobio orden, kako vas ne bi zamajavao pričom o navodnim zaslugama za nikad bolje odnose Srbije i Crne Gore. Dosta vam se Milo sa tim hvalio, od 2011. do 2020. I vidjeli ste kako je prošao. I on i mi.
A da je Milo bio pametniji, danas bi orden srpskog imena i prezimena dobijao on a ne Andrija. Dok bi Mandić venuo u zatvoru, kao terorista iz neuspjelog puča 2016, po optužnici koju je sastavljao niko drugi do baš ovaj - njegov (i Metodijev) Tito. Eto kako istorija zna da se poigra sa ljudima. I da stvari dovede u prirodni poredak. Ovo nam je naša borba dala, Rajo je video Tita, pokupio orden i zahvalnicu, dok se po ulicama Beograda slivala rijeka unesrećenih i frustriranih građana, sto pedeset hiljada, triput manje nego 15. marta, ali više nego dovoljno da pokaže kako je zemlja privatizovana i bačena pod noge. Nakon desetine hiljada ubijenih Srba tokom ratova 90-ih, stotina hiljada raseljenih ili natjeranih na emigraciju, Tito i Rajo danas dovršavaju taj posao, tjerajući ostatke normalnosti i pristojnog svijeta da digne ruke i ode daleko od Srbije. Krv onih koji su davno i nizašta poginuli, ili suze drugih koji su raseljeni, ili su jednostavno još onda digli ruke i otišli, njihove suze i krv, natopili su orden druga Tita koji je zakačio na rever svog sljedbenika. Toliko o njihovom patriotizmu i zaslugama.
Ako je Rajo video Tita, onda je Jakov spao na Raonića. Istina, kod njih je sve prošlo bez odlikovanja. Umjesto zahvalnice i medalje, Raonić je Milatoviću dao šansu da mu otvori lokalno dopisništvo. Nije u Herceg Novom, nego u Nikšiću. I da se tako iskupi za izostanak sa nedavne proslave velikog jubileja, 80 godina RTCG, što je nejaki Jakov pravdao riječima “da bi svojim prisustvom dao legitimitet brojnim negativnim praksama Savjeta i rukovodstva Javnog servisa, o kojima je javno govorio proteklih mjeseci”. Dakle, koliko juče, JM je tvrdio da je izmjenom tenderskih uslova za izbor generalnog RTCG “omogućeno da vršilac dužnosti direktora, koji prethodno nije ispunjavao zakonske kriterijume, bude ponovo imenovan”! “Kako prije tako i sada”, nejaki je duže od godinu ukazivao “na pad kvaliteta i profesionalizma” na RTCG, pozivajući u pomoć čak i EU da mu pomogne u oslobađanju zarobljenog Javnog servisa.
I onda su nestali slika i ton. Da bi se, na seoskoj priredbi tipa “otvaranje lokalnog dopisništva RTCG”, između dvije “šubare” (Raonića i Kovačevića), ukazao isti onaj Jakov. Kojeg sam maloprije citirao, podsjećajući kako nas je, “kako prije tako i danas”, hrabrio da će nam vratiti oteti Javni servis, jer je to “servis svih građana, čiji je značaj nemjerljiv". Dugo je predsjednik u pokušaju ponavljao, “kako tada tako i danas”, sve najgore o menadžmentu i uređivačkoj politici RTCG, da bi sada ispalo da sa RTCG “danas ipak nije kao tada”. Da uz Jakova, dok je najljepšim riječima govorio o vizionaru Raoniću i istorijskoj odluci oko “decentralizacije” RTCG (“jer ne može sve biti u Podgorici”), nije stajao upravo isti onaj generalni koji ga je mjesecima ponižavao i ismijavao u korist šefova Mandića i Spajića, povjerovao bih da je došlo do promjene na čelu kuće koju plaćaju građani ove države. I da sada Jakov slavi oslobađanje Javnog servisa od partijske čizme. I šubare.
Umjesto toga Milatović je slavio “decentralizaciju”, u smislu, neće više Bastilju jahati samo Rajo i Miki, već i Jakov. Kada su u pitanju nacionalna i međunarodna pitanja i teme. Dok će u skladu sa Raonićevom decentralizacijom, koja je osvojila predsjednika, na lokalu glavni urednici biti šubare iz Nikšića, Pljevalja, Zete. Istorija se i u ovom slučaju poigrala s jednim od naših lidera. To znači i sa nama. Što bi rekao nekadašnji Milatović jednoj Raonićevoj reporterki: “Pa jesmo li se za to borili”. Ili: “Primaš li za to platu?!”
Za samo par mjeseci se, nažalost, pokazalo da smo umjesto odgovornog političara i na mjestu šefa države, dobili još jednog Mašana. Nalik “šubarama” koje su ga uokvirivale na pomenutom događaju. Ostalo je nepoznato da li je svečanost od velikog značaja za naše malo misto, zalivena himnom. I ako jeste, da li je šubara od gradonačelnika makar tokom posljednje, Sekuline strofe, držala isturen srednji prst?! Kao nekada. Ili je samo Raonić, iznad glave nejakog Jakova, držao ispružena dva prsta.
Bonus video:
