Četvrtak, 26. jun - Bio je to vidovdanski proglas u parlamentu dostojan Gazimestana 1989... Kako ono reče Andrija Mandić...
Mi smo Skupština!
Mi smo stariji i od Vlade i od Ministarstva i od Agencije!
Mi smo predstavnici naroda i ne zavisimo ni od agencija, ni od ministarstava!
Mi se izjašnjavamo onako kako mi želimo jer su nam građani dali to pravo!
I neka im ga je rekao, da se zna ko je gazda u Crnoj Gori... Ili Crne Gore, isto nam dođe...
Falila je samo ona antologijska završnica pokojnog vanparlamentarnog gazde vaskolikog srpstva: Ako ne umemo da radimo, umemo da se bijemo...
Za lidera Nove srpske demokratije bio je to još jedan mali korak ka njegovom svetom cilju. I nadam se da su ga svi dobro razumjeli, jer je u iste opanke to bio veliki korak ka upokojenju ionako teke živih crnogorskih institucija.
Za već upokojene demokratske procedure, bez kojih postojanje institucija - uključujući i Skupštinu i Vladu - nema nikakvog smisla, bio je to glogov kolac...
Ali, Andrija Mandić je govorio o prostornom planu?
Nije, nego o Crnoj Gori... I to kao državi, a ne samo kao prostoru...
* * *
Petak, 27. jun - O čemu je dan ranije govorio Mandićev koalicioni partner Vladimir Joković nijesam baš razumjela. Mogu samo da prepišem dio saopštenja u kojem piše da je riječ o:
- značajnoj infrastrukturi, institucionalnoj investiciji i strateškom projektu...
- ulaganju u znanje, stručnost i dostupnost usluga svakom poljoprivredniku...
- jačanju kapaciteta za korišćenje fondova Evropske unije i konkurentnost proizvoda na tržištu...
- projektu koji je dio šire strategije uspostavljanja mreže regionalnih kancelarija, u skladu sa obavezama iz procesa pristupanja EU...
- unapređenju koordinacije institucija, ubrzanju pristupa servisima itd. i sl...
U prevodu na naški, sve to zajedno zvaće se Kuća poljoprivrede, zapošljavaće 46 radnika, imaće 664 kvadratna metra plus 23 parking mjesta.
I koštaće nas 1.300.000 eura... I slovima: milion i trista hiljada...
Na zajam!
Koji ćemo vraćati svi, a koristi će imati jedino partije zbog udomljavanja aktivista vladajućih koalicija po sistemu jedan zaposleni četiri glasa...
Otkud znam? Pa od bivše vlasti, još otkako je prije deceniju onaj pritvoreni ministar poljoprivrede otvorio prvu predizbornu Kuću meda...
Ali ovo neće biti Kuća za samo jednu opštinu, nego za pet - Berane, Andrijevicu, Plav, Rožaje i Gusinje...
Svejedno, učinak će biti isti...
Zato što Beranama, Andrijevici, Plavu, Rožaju i Gusinju ne fale kuće. Nego putevi, vodovodi, dalekovodi, traktori, kosačice...
I agronomi i veterinari...
I, prije svega i svih, ratari i stočari jer su - u odsustvu gorepomenutih (pred)uslova za bavljenje poljoprivredom - iz tih krajeva odavno pobjegli svi koji su mogli...
I neće ih nazad vratiti nikakva kuća, sve i da bude veća od Bjelasice i Visitora zajedno...
* * *
Subota, 28. jun - Nema nade ni u povratak Andrije Mandića na fabrička podešavanja, iz doba kad su mu reforme posljednjeg premijera SFRJ Anta Markovića i počeci socijaldemokratije bili pri srcu mnogo više od srpskog sveta i nacionalizma.
Mada, s tim unutrašnjim prevratima se nikad ne zna...
Ko bi rekao da će njegov omiljeni lider iz Beograda, uprkos poštovanju kulta zajedničkog lidera u Moskvi, otići u Kijev na noge svoj trojici omraženom lideru i još mu ponuditi obnovu gradova koje je urnisao upravo miljenik prve dvojice...
Uprkos tome, krhka je nada u Mandićevu političku reverzibilnost, posvjedočio je to lično Aleksandar Vučić. Nagrađujući ga za "izuzetan doprinos jačanju prijateljskih odnosa Crne Gore i Republike Srbije i posvećenost očuvanju srpskog identiteta, kulture i tradicije u Crnoj Gori".
I to drugi put, takođe povodom Vidovdana, da pritvrdi...
Zna Vučić koliko su kroz istoriju bile krhke i te crnogorsko-srpske političke empatije.
A zna i za jadac, svojevremeno je i Milo Đukanović govorio da je "Slobodan Milošević nešto najljepše što nam se moglo dogoditi" pa bi što bi...
Ipak, sve bi tu bilo kako valja i trebuje da se Mandić nije oglasio ponovnim ali jednako zaludnjim pokušajem da u crnogorsku realnost utjera vidovdansku mitologiju...
Srbija jeste tim mitom zarobljena još od 1389. godine i biće najmanje još 89, ali to je njen izbor i njen problem.
Izbor države Zete i njenog tadašnjeg vladara Đurađa Drugog Balšića bio je da se ne miješaju u sukob kneza Lazara i sultana Murata.
Prvo miješanje crnogorske realnosti sa vidovdanskim mitom dogodilo se pet vjekova kasnije.
I to u literaturi...
I ne čak ni u samom djelu, nego u posveti...
Zbog koje bi se i njen autor Petar Drugi - ali kao državnik a ne pjesnik - u grobu obrtao da može da vidi o kakvom nas jadu ta posveta zabavlja (i) nakon dvjesta godina...
* * *
Nedjelja, 29. jun - Za razliku od mitskih, realne istorijske veze Crne Gore s Vidovdanom počinju tek 1914. godine.
I to Sarajevskim atentatom, zbog kojeg je kralj Nikola proglasio petodnevnu žalost i osudio ga kao "bezumni teroristički čin".
Ipak, nakon Bečkog ultimatuma Srbiji, Crna Gora je stala uz svog susjeda i objavila rat Austrougarskoj.
Iz tog rata izašla je i bez države i bez imena i bez dinastije. Da tragedija bude veća, glave su joj došli oni na čijoj se strani borila - Srbija i velike sile...
I to je prvo što Vidovdan dođe Crnoj Gori...
Druga veza datira iz 1921. godine. Kad je, ni kriva ni dužna, sa mape evropskih država izbrisana takođe 28. juna, na dan donošenja Ustava Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
Treća katastrofa dogodila se na Vidovdan 1948. u obliku Rezolucije IB-a. Ipak, za to što je Titovo NE Staljinu platila skuplje nego sve ostale države članice FNRJ zajedno najviše je bila kriva sama Crna Gora.
Četvrti poraz uslijedio je na Vidovdan 1989, kad su Momir Bulatović i Milo Đukanović na Gazimestanu umjesto crnogorske države odabrali srpskog vožda Slobodana Miloševića.
Ta odluka koštala je Crnu Goru više od dvjesta života, vječite sramote, tri decenije propadanja i ko zna koliko milijardi duga koji će susjedi tek da nam naplate.
A je li nam ijedan Vidovdan ikad donio išta lijepo?
Jeste, 28. juna 2006. Crna Gora je postala 192. članica Ujedinjenih nacija.
I to je jedini Vidovdan koji zaslužuje njeno poštovanje...
* * *
Ponedjeljak, 30. jun - Moje poštovanje, evo već deset godina, zaslužuje jedna mala, relativno mlada ali apsolutno hrabra partija.
Najbolja, uprkos malim greškama koje prate svaku mladost.
Da nje nije bilo, još bismo pravdu tražili (k)od Vesne Medenice.
I uživali u borbi Milivoja Katnića protiv korupcije i kriminala.
I živjeli javne učinke patriJotske skaj-intime državnih kriminalaca.
I jačali privredu stečajevima Blaža Jovanića.
I štitili državne institucije zastavom i štipavicama sa balkona Veselina Veljovića.
I razvijali pomorski saobraćaj punjenjem budžeta familije Ban.
I pitali diskretno strance čija je naša zemlja pod Onogoštom...
I...
I to nije sve, ali malo li je za jednu malu manjinsku Vladu...
Na tome što evo dvije godine imamo PES-ovu većinsku Vladu, najveću na svijetu, hvala EU, DPS-u, DF-u, DCG-u i SNP-u...
I da im je malo...
P. S. A za Uru, povodom jubileja i kongresa, mogu samo da prepišem poruku koju sam prije četvrt vijeka - na mitingu 'Ajmo svi za Crnu Goru - usmeno uputila Liberalnom savezu:
"Hvala vam što ste mi svih ovih godina, kad drugi nijesu htjeli ili nijesu smjeli, čuvali nadu da će Crna Gora jednog dana biti zemlja slobode, pravde i jednakosti, kao i sve druge".
Bonus video:
