Đenova - samba od talasa

Đenova ili - kako su ljudi u Liguriji nazivali svoju republiku - Zena, ukazuje nam se najprije sa auto-puta nizom betonskih predgrađa. Autobus se onda probija kraj džinovskih lučkih postrojenja dok nam vozač na kraju ne kaže da smo stigli na odredište - Prinćipe. To je stanica metroa, nešto dalje je zapadna željeznička stanica na trgu koji se isto tako zove. Možda sam očekivao prizor koji bi bio sličniji nekom od stihova Euđenija Montalea, nobelovca rođenog u ovom gradu. Sjećam se da je on zapisao: Kukavan moj život skitača. A ja sam najsrećniji kada skitam. I sada kada stižemo u njegovu Đenovu.

Naš cilj je druga željeznička stanica na istoku grada. Ne gubimo vrijeme. Silazimo u podzemlje i jedinom linijom gradskog metroa - za još neku je Đenova odveć brdovita - stižemo na željezničku stanicu Brinjole.

Smjestimo se u lijep apartman nadomak stanice i odmah krenemo nazad metroom. Za nekoliko minuta smo na stanici San Đorđo. Jedva čekam da mi se ukaže Đenova koju je slavni pjesnik Petrarka nazvao La Superba - Vrhunska.

Izlazimo na trg i odmah se suočavamo sa razlozima zbog kojih je Đenova dobijala nadimke u superlativima. Građevinska supstanca iz slavnih vjekova Đenovljanske republike je pred nama. A luka koja je Đenovu svojedobno učinila jednim od najbogatijih i najmoćnijih gradova svijeta je iza nas.

Pomalo oklijevamo. Grad ili luka? Prvo grad.

Moramo da naučimo prvu lekciju - u Đenovi je starogradsko područje toliko veliko i nudi toliko skrivenih bisera da bi čovjek morao da zastajkuje na svakom ćošku. Nije to ona slatka ljepota čuvenih odmarališta. Moja saputnica kaže da je Đenova stara, samosvjesna gospođa, po čijem licu je pala patina vjekova. A gospođi nije važno šta ćeš da pomisliš o njoj.

I mi smo odlučili da se ponašamo u skladu sa tim. Nećemo jurcati za senzacijama. Samo hodamo gradom. Zađemo dublje u gradsko jezgro i već smo kod katedrale posvećene Svetom Lorencu - pravoslavna crkva ga takođe slavi kao Arhiđakona Lavrentija koji je stradao u Rimu pod carom Valerijanom. Crkva je započela svoj život još u 12. vijeku, završena je tek nekoliko stotina godina kasnije, pa je živi udžbenik smjene umjetničkih epoha. Mene su posebno impresionirale kombinacije crnog i bijelog materijala. I jedan baš simpatičan lav.

Imali smo dovoljno vremena da uživamo u spoljašnosti crkve jer smo već prvog jutra sjeli naspram nje i posmatrali je iz ulične bašte kafea srčući dobar makijato. Tada se počelo dešavati ono što ovakve susrete čini jedinstvenim. Ljudi su išli na posao, sa nogu pili espreso - taj italijanski običaj ima prost razlog, ako sjedneš za sto, napitak je skuplji. Ulični trgovci su sortirali svoju robu. Ligurska verzija italijanskog sa svih strana plete akustičnu mrežu. I vi osjetite da ste na pravom mjestu, da ne biste htjeli da budete nigdje osim ovdje. Šarm stare gospođe Đenove počinje da djeluje.

Ušli smo u katedralu. Mješavina strogog sklada i razigranosti. I prva asocijacija - Carska katedrala u Ahenu. Onda shvatim da su i vizantijski umjetnici upisali u ove građevine svoj smisao za sakralni red. Zabavna mi je misao da je u davnim vremenima Istanbul - tada Kostantinopolj - bio zajednički imenitelj građevina u Ahenu i Đenovi.

DUŽD I PAGANINI

Lagana šetnja nas vodi na obližnji Mateotijev trg. Tamo je smještena Duždova palata, sagrađena u 13. vijeku. Dužd je u Republici Đenovi bio neka vrsta izbornog vojvode, a biran je u uskom krugu najmoćnijih porodica. Ovo je vjekovima bila centrala najsnažnije mediteranske pomorske sile. A potom, skoro dva vijeka, i najveće evropske bankarske sile.

Danas je to kulturni centar. U blizini je i Isusova crkva. Njen oltar krasi jedna Rubensova slika. Unutrašnjost pokazuje sav sjaj barokne Đenove. Ispred crkve seljaci nude svoju robu. Kobasice, sir i - pesto đenoveze. Zeleni preliv za testeninu obično viđamo u teglicama, po samoposlugama. A ovdje je on proizvod domaće radinosti.

Sjetim se da smo na odmorištu auto-puta, negdje pola sata prije Đenove, u restoranu naručili baš ovo jelo. Nismo mogli da se strpimo, pa smo unaprijed probali slavni ukus Đenove.

Iza Duždove palate je jedan od najznačajnijih gradskih trgova, nazvan po Rafaelu de Ferariju, moćnom aristokrati iz 19. vijeka. Na trgu su berza, reprezentativne građevine, banke. Ispred pročelja opere nazvane po vladaru Karlu Feliksu od Sardinije italijanski nacionalni junak Garibaldi na konju pokazuje pravac.

Građevina je nastala prvom polovinom 19. vijeka i razvila se u jednu od najvažnijih muzičkih kuća Italije. Đenova ima moćnu muzičku tradiciju. I to ne samo onu klasičnu. Poznate su pjesme nastajale u gradskoj luci. Bez instrumentalne pratnje pjevali su ih lučki radnici, dajući oduška svojim napaćenim dušama i tijelima. Taj način pjevanja zvani tralalero do dana današnjeg postoji u lučkoj četvrti.

Ali za Đenovu je vezano i jedno od najslavnijih imena svjetske istorije muzike - violinista, gitarista, kompozitor Nikolo Paganini. Rođen je u Đenovi oktobra 1782. Još kao dijete je umio da izmami iz violine zvuke koje savremenici nikada nisu čuli. Johan Volfgang Gete je prisustvovao njegovom koncertu. Bio je svjestan da Paganinija prati glas „đavoljeg violiniste“. Gete je ostavio zapis o pozitivnom rezultatu demonske energije kod Paganinija: „To se među umjetnicima pojavljuje više među muzičarima nego među slikarima. Kod Paganinija se pokazuje u veoma velikoj mjeri, čime on i proizvodi tako veliko dejstvo“.

Stojimo pred statuom vjerovatno najčuvenijeg violiniste otkako je čovjek uzeo gudalo u ruke. Njegov rodni grad ga se sjetio i postavio ovaj spomenik naspram ulaza u operu. Ipak, ta kuća se zove po vladaru, a muzičaru je pripala samo skulptura. Kada naš svijet bude obrnuo te stvari, biće nam bolje.

Galerija Macini, nazvana po idejnom tvorcu italijanskog ujedinjenja, nalazi se samo nekoliko koraka dalje. Ulazimo u nju i preplavi nas sjaj kakav imaju pasaži u Parizu ili Milanu. To nije slučajno. Prije vijek i po Đenovljani su imali na umu upravo bogate pasaže iz tih gradova kada su odlučili da izgrade nešto slično.

Sudeći po kafeima, knjižarama, barovima i restoranima u nizu, poduhvat im se isplatio. Liberti stil, američko-italijanska varijanta secesije, ovdje sve do danas djeluje svježe.

Lik Janusa, rimskog boga početka i kraja, smjestio se sa svoja dva lica visoko iznad nas, na velike lustere. Đenova ga smatra svojim simbolom. Svi jezici svijeta koji su preuzeli latinske nazive mjeseci ovjekovječili su Janusovo ime u nazivu mjeseca januara. Primjećujem i moćne grifone od livenog gvožđa - bića sa tijelom lava, a glavom i kandžama orla. Ovom galerijom koja je bila ponos grada, prodefilovalo je ukupno građanstvo prethodnih generacija. Njeni kafei su služili kao intelektualni saloni tog vremena. Danas se tu održava godišnji sajam knjiga i niz drugih manifestacija.

KOLUMBOVA SLAVA

Udaljavamo se od Galerije. Najprije prolazimo pored moćne srednjovekovne kapije koja sa dva tornja podsjeća gdje je bila granica grada - Porta soprana. To je bila jedna od tri gradske kapije. Odmah pored nje nalazi se jedna kuća koju opsijedaju turisti. Nije od nekog arhitektonskog značaja, ali istorijski je izuzetno vrijedna. Ako je tačno ono što Đenova tvrdi - da je u toj kući odrastao čovjek koji je u ime španskog kralja, ali sa novcem đenovljanskih bankara, pronašao do tada nepoznati kontinent.

Kristifor Kolumbo je rođen 1452. u Đenovi. U ovoj kući je živio od svoje treće godine i tu proveo 15 godina života. Ranije generacije nisu imale puno smisla za istoriju, pa su od kuće, koja je bila mnogo veća, ostali prizemlje i sprat obrasli bršljenom. Sada je tu muzej koji podsjeća na najslavnijeg moreplovca kojeg je Đenova dala - a dala ih je mnogo. Kolumbo do kraja života nije znao da je otkrio novi kontinent, misleći da je pronašao vodeni put za Indiju. Čovjek koji je rođen samo dvije godine poslije njega u Firenci, a nadživio ga je šest godina, shvatio je to prvi - Amerigo Vespući. Po njemu je Amerika dobila ime. „E, moj Kolumbo“, pomislim. „Kolumbija bi bio ljepši naziv za taj kontinent“.

Odatle smo hodali ka stanici Brinjoli. I neminovno smo naišli na još jedan okamenjeni znak na licu grada, koji je žudio za slavom. Arhitekta Marčelo Pjaćentini je svoj uspon doživio za vrijeme Musolinija. Dugo je imao status prvog arhitekte fašističke Italije.

Đenovljani su još 1923. planirali spomenik Italijanima koji su pali u Prvom svjetskom ratu. Taj spomenik je po logici vremena i estetike morao da bude vrsta trijumfalne kapije.

I evo nas pred njom.

U pravu je ko pomisli da je služenje tiranima nečasno. Ali ni papinom okruženju se nisu gadili Pjaćentinijevi planovi iz 1936. o uređenju pristupne Ulice pomirenja koja vodi pravo do Petrove crkve. Sve to je u Rimu realizovano 1950, kada je Pjaćentijev pokrovitelj Duče odavno bio mrtav.

Kombinacija starorimskog i renesansnog, uz začine monumentalizma možda je htjela da učini velikim spomenik za mrtve. Ali je - namjerno ili ne - učinila žive malim i beznačajnim.

SVJETIONIK I PALATE

Sljedećeg dana odlučili smo da prepješačimo dvije značajne ulice - Via Garibaldi i Via Balbi. Renesansne palate u nizu naprosto izazivaju čuđenje. Koliko oblikotvornog sklada, iza kojeg stoje resursi - novac i estetska volja. Generacije koje su ovo gradile zadužile su potomke.

To je odmah jasno, čim stupite u Garibaldijevu. Obilazak svih palata uzeo bi dane, pa i nedjelje. U Gradskoj kući koja je smještena u renesansnu građevinu posjetioci mogu da se dive izbliza.

Samo nabrajanje svih palata bilo bi poprilično zamorno. A svaka ima svoju jedinstvenu priču. U Via Balbi zastajemo u jednom kafeu naspram univerziteta da popijemo nešto i predahnemo u hladu. Dan je vreo.

Okrepljuju nas kafa i izvrstan sok od pomorandže u zadnjem dvorištu kafea. Tu nema nikoga osim jedne studentkinje koja lista knjigu. Internet sve zna pa i koliko je star Univerzitet Đenova. Papskom bulom osnovan je 1471. Njegova istorija pratila je uspon Đenove. Ali to je samo datum kada je ozvaničeno postojeće stanje. U gradu su već u 13. vijeku postojale pravna, medicinska, teološka i umjetnička akademija.

Edoardo Sangvineti, pjesnik, poznavalac Dantea i Brehta, ljevičar koji je vodio čuvenu polemiku sa Pazolinijem o zadacima umjetnosti, čedo je ovog univerziteta. „Moja si knjiga, stara ljubav: pročitao sam ti kičmu, kožu na zglobovima: preveo sam zvuk tvog zijevanja…“, kaže Sangvineti. On od 2010. nije među nama, čovjek koji je o književnosti mnogo naučio u ovom gradu, na ovom mjestu.

Vjerovatno nije živa žena kojoj je Sangvineti posvetio pjesmu Radio-sonet. Ali evo, stihovi žive. To ostaje. I melanholija velelepnih renesansnih dvorišta.

Iscrpljeni smo od toliko palata. Vrijeme je da nešto prezalogajimo. Smjestimo se u restoran čija bašta se graniči sa liftom koji vodi na brdo. To je još jedna osobenost Đenove. Na nekoliko mjesta u gradu donje i gornje djelove povezuju liftovi ili žičare. Đenova je naprosto prevelika za teren koji joj je dat između mora i kamenitih obronaka planina. Poslije objeda uputili smo se ovim čudnim prevozom na vidikovac. Najprije kabina putuje tunelom pravo u brdo. A onda se na okretnici zakači i sajle je povuku kao lift kroz vertikalni tunel.

Na vrhu nas čeka Zamak D’Albertis. Nazvan je po moreplovcu koji je svoj imetak uložio u gradnju neogotičkog dvorca. U njega je smjestio sve zanimljive, pa i bizarne predmete koje je donio sa svojih putovanja.

Sa jednog vidikovca u odnjegovanom vrtu vidi se najprepoznatljiviji simbol Đenove - svjetionik.

Njegov prethodnik je na istom mjestu stajao još od 12. vijeka. Poslije oštećenja i rušenja u ratovima, obnovljen je u ovoj formi u 16. vijeku. Đenova ima dva fudbalska kluba. I oni imaju neku vrstu „vječitog derbija“. Njega sportski novinari u Italiji zovu „derbi pod laternom“, dakle pod svjetionikom.

PORTO ANTIKO I BESKRAJNI LAVIRINT

Tek početkom devedesetih, bivša industrijska luka pretvorena je u izletničko područje koje koriste i domicilno stanovništvo i turisti. Inače, Đenova je imala teške decenije prestrukturiranja iza sebe. Lučka industrija nije više bila konkurentna. Grad je izgubio nekoliko stotina hiljada stanovnika. Preorijentacija na uslužne djelatnosti trajala je decenijama.

Mi smo došli na gotovo. Veliki akvarijum u luci je jedan od najposjećenijih na Mediteranu. Restorani su na sve strane. Ali meni se najviše svidjela staklena kugla koja po obliku i materijalu odudara od svega oko nje.

Autor objekta koji je nazvan Biosfera je svjetski poznati arhitekta Renco Pjano - inače rođen u Đenovi. Sjećam se njegovih građevina, Centra Pompidu u Parizu, Muzeja nauke Nemo u Amsterdamu, robne kuće u Kelnu ili poslovne zgrade na Postdamskom trgu u Berlinu. Dodajem tom nizu građevina i ovu u obliku staklene kugle koja pluta na vodi, a zavičaj je tropskim biljkama i životinjama.

Svakoga ko želi da je opiše, stara šarmantna gospođa Đenova stavlja na velike muke. Ima bezbroj lica. Crkvice koje ćute u vrevi. Niz prodavnica sa đakonijama, piljare sa crnoputim prodavcima. Trešnje jeftinije od onih u Srbiji. Pričljivi konobar koji nam uz vino donosi meze - salamu, sir, hljeb. To je uračunato u cijenu čaše vina. Ili drugi konobar koji pred nas iznosi kafu upola jeftiniju od one u Beogradu. Šetnja niz ulicu Galata, koja se kao tobogan spušta ka Kolumbovom trgu. Tu smo proveli dvije večeri. I zavoljeli taj kraj.

Pa se sjetim kule Galata u Istanbulu, gdje je stotinama godina bila četvrt đenovljanskih trgovaca. „Kalata“ na ligurskom jeziku znači - basamaci. Uspon do kule u Istanbulu je sličan onom u nekim djelovima Đenove.

Mnogo je ulica koje nisu mogle biti opisane, a zaslužile su to. Đenova posjeduje magiju Palerma i Lisabona. Nešto protoitalijansko. I nešto samo svoje.

Nisam spomenuo ni izložbu jednog umjetnika u baroknoj crkvi nadomak stanice Prinćipe. Ili srećne jutarnje trenutke u kafeteriji nadomak luke. Božanski tiramizu u jednom lokalu u ulici Raveka. Pecivo i kafa u lijepom staničnom lokalu prije odlaska iz Đenove za Sanremo. Barokna tavanica davala je željezničkom bistrou uzvišen izgled.

Bilo je rano poslijepodne. Tražili smo kapućino. Šanker i konobar su razmijenili ironične primjedbe, ali su napitak napravili. Znam da se kapućino u Italiji ne naručuje kada prođe podne. Ali imamo bonus turističkih varvara.

U vozu, dok iza prozora promiču predgrađa, čitam pjesmu „Đenova Saudade & Spleen“ ovdašnjeg pjesnika Klaudija Pocanija: „Đenova biljka ljudožderka sa ždrijelom od basamaka koji gutaju majke sa cegerima“. Ovo je tačno, ovo sam vidio. Za oko mi zapadne i stih: „Đenova, samba od talasa“. Pocani kaže na kraju: „Posmatram kulu koju niko ne obilazi i ne zna, između prve i druge suze, sa mog slanog prozora“.

Ta pjesnikova đenovljanska tuga prati me u vozu sve do Sanrema.