Gospoda Glembajevi u Beogradu, neočekivana predigra i prigušena reakcija onih koji su morali da zagrme. Ovako, kao da su igrali Nušića, a ne Krležu.
Čitav izgon, sa svim nijansama (Crnogorci dolaze da igraju Hrvata, baš u ovom trenutku? Ustaška posla, ma jasno) ipak zorno pokazuje lice Reditelja. Ne onoga koji je prognan (samo su mu uljepšali biografiju, iskreno govoreći), već onog drugog, Velikog Reditelja Svega i Svačega. Plod protivprirodnog bluda imaginacija Žaka Popovića i Džordža Orvela.
Čovjek mora pomisliti da se agenti tajne policije u Srbiji nisu ovako temeljno bavili kulturom još od Titovog vremena. I njegove tajne policije, koja je bila poznata po istančanom i osjetljivom sluhu za kulturu.
Evo pričice iz studentskih dana - otac mog dobrog druga sa Svjetske, R. P. (bio je talentovan pjesnik, poema “Treći Rim”, Vidici, kraj osamdesetih, kasnije TV karijera) bio je penzionisani udbaš, ali nižeg ranga. Predani operativac. Ponekad nas je zabavljao svojim dogodovštinama. Jednom je pričao kako je od partizana - seljačeta postao najobrazovaniji mogući čovjek: bio je zadužen da prati reprize pozorišnih predstava. Premijeru bi odradio neki ugledniju udbaš, više njih, izvjesno, publika je bila probrana... Kada bismo mi upitali - zašto su “obrađivali” i reprize, stari udbaš je uz osmjeh objasnio - nije vam pozorište film, pa snimiš jednom i to je za svagda... Ja sam pratio hoće li neki glumac izmijeniti zadati tekst, ubaciti kakvu antirežimsku asocijaciju, i zato - svaka repriza. “Tako sam i stekao obrazovanje - znao sam napamet sve, od Šekspira i Čehova do Sterije i Ibzena... Moraš se pripremiti za zadatak.”
Sjetio sam ga se prošlog vikenda, uz predstavu oko predstave (ili predstavu u predstavi), ovaj provincijski spektakl u režiji Vučića i njegove tajne policije. Naravno - u odnosu na svoga velikog idola Tita, on uvijek mora ispasti parodija, karikatura, najgori đak koji čak i one najlakše zadatke zabrlja i ne uradi kako treba...
Još malo pa ćemo moći da kažemo da je najveća uvreda ako vas Vučićevi kerberi ne izbace iz Srbije. (Objašnjavate kako je neko pravovjeran i beznačajan: ne bi ga vratili ni sa granice Srbije.)
Izbacivanje reditelja Marunovića skandal je, kako god da gledate, ipak, ono što je mene iznenadilo i više nego Vučićeva opereta, jeste neadekvatna, duboko pogrešna reakcija Crnogorskog narodnog pozorišta. Kao da se sve to ne dešava njima, nego nekome ko je izvan orbite ove predstave i nacionalnog pozorišta?
Floskula o “pobjedi umjetnosti” nije ništa drugo nego prigodno samozavaravanje. CNP te večeri nije trebalo da igra. Ovako smo dobili - “Kako zasmejati gospodara”.
Povišene političke temperature u BG, Vidovdanske tenzije, protest i kontra-protest, sve to je bila gotovo idealna pozornica za (još jednu) glupost Vučićevog režima.
S druge strane, možda ovakva reakcija CNP pokazuje jedan važan problem crnogorske političke scene.
Koliko puta imate osjećaj da sličnu stvar vidite i u crnogorskoj političkoj svakodnevici: nikako da dođe do prave reakcije onih koji navodno brane prave vrijednosti. Tu i tamo kakva javna zakletva, mahanje nekim opštim mjestima, “propjevaće i hidrocentrale”, ali kada treba jasno odbraniti kakav građanski princip, svi nestanu u stranačkim kalkulacijama. To u pravoj mjeri pokazuje skučenost i neprincipijelnost jedne vlasti.
Ipak, za razliku od političara, od umjetnika očekujete stav bez kalkulacija.
A Veliki Reditelj?
Koliko god se trudio da ostavi utisak pobjednika, kad ovako poklekne (izblamira se) na ulici i u teatru, što mu drugo preostaje nego diktatorska samoća. Da se igra sa svojim pudlicama (kao drug Tito, razume se), da im kači medalje i lance oko vrata... Da ih zivka i baca im raznobojne loptice.
Kao što vidjesmo, upravo to je i uradio.
Bonus video:
