"Da sam imao boljeg učitelja, ja bih danas bolje pisa’”, odgovara pop Raonikije Vuku Mićunoviću, nakon što čuveni Njegošev junak ismijava njegovu pisaniju. “Ne pokazujete ni trunku poštovanja prema bilo kome ko ne želi, ili bilo čemu što Vam ne može poslužiti”, uporan je pop Boris, šubara od generalnog. Vuk mu na to uzvraća kako je totalno nepismen, i da ne samo da ne zna da piše, već ni da čita. “Pope Mićo, drž’ ovo pismo, te pročitaj, da znamo što piše”, kaza mu Mićunović, pa mu tutnu papir u ruke. Pop Raonikije uzimlje pismo, dugo ga gleda i počinje čitati:
...um...dam...am... ...bi.....nu.....no... ...na....ša.....ra...
“Lijepo li ova sablja čita, divno li nas danas razgovori”, kliknu Vuk, uz zajedljivu konstataciju kako su džaba Raonića šiljali u Mletke i Beograd. U Titovu Bastilju, kod popa Bujketa. Ponižen i razotkriven, pop Raonikije se onda i sam saglasi - kakav nauk, takvo i čitanje! Jer, da je Raonić ima’ boljeg učitelja od Raja i Tita, danas bi bolje čita’. A tek pisa’. Uz to, pop Raonikije, slavodobitno zaključuje: ko zna bolje, široko mu polje! I ode na na leturđiju, zajedno sa šubarom i nejakim predsjednikom. Jer, napamet je istu dobro utvrdio. Za krstit i vjenčat, kâ i druge pomanje potrebe.
Čudna popa, odnosno generalnog, jadi ga ne bili, u svijet ga ovakvoga nema, rekao bi knez Janko, da mu može biti. Odnosno da vidi popa Borisa uživo, u duelu sa mnom, koji stalno priziva ali nikako da mu se desi. “Odbili ste više poziva na suočavanje, što je razumljivo jer retorika Vam je hrabra samo kad niko ne odgovara. Nuđeno Vam je: gdje god želite, kad god želite, kod kojeg god TV domaćina, u kojoj god emisiji želite. I - ništa!” Jada se pop Raonikije. Istinu zbori. Jer kad mi je jednom prilikom, neki od njegovih nezavisnih urednika sms-om poslao poziv na pomenuti dvoboj, i da mu hitno odgovorim, jer pop me već čeka, s napunjenim džeferdarom, ja sam, stravljen od istoga, samo odgovorio: “Gospodine uredniče, ja se slažem sa vama da je stvar sa vašim direktorom BR urgentna, i ja jedino mogu doći da ga posjetim, sa nekim voćem ili, eventualno, štekom cigareta. Samo mi kažite na kom je odjeljenju? Shvatate da mislim na kliniku a ne na zatvor. Hvala i srdačan pozdrav”.
Eto, kako sam nezahvalan i kako je pop Raonikije u pravu kada zaključuje kako ne pokazujem ni trunku poštovanja “prema bilo kome ko ne želi, ili bilo čemu što Vam ne može poslužiti”! Pa ni prema Raju i Titu, šubari i predsjedniku, Porfiriju i Metodiju, jer za mene ne važi zlatno Raonikijevo pravilo novinarstva da je istina ono što se konsenzusom dogovore novinar i vođa, odnosno, mitropolit, i da se činjenica nećemo držati kao pijan plota. Ili pop Boris šubare. Zbog čega je Javni servis u stvari TV Andrija, veća od TV Adrije. Kao što je Avala veća od Lovćena. A Vuk Karadžić od braće Grim.
Što samo potvrđuje genijalnost Njegoša. Jer da je pop Boris imao boljeg učitelja, kao braća Grim Vuka, onda bi i on, pop Raonikije, bolje pisao i čitao.
Eto. Tako vam je sa popovima. I topovima. Čudna popa, jadi ga ne bili, u svijet ga ovakvoga nema! Napisa Njegoš, pa vi sad vidite na koga je mislio.
“Svijet je zamka za one koji igraju po pravilima!
Svijet je kazna za one koji se nadaju da će biti nagrađeni za poslušnost!
Svijet je napravljen da se klanja ili da vas spali.
Dobro veče, ja sam Salvador Dali.”
Tako počinje “Contra Mundum”, smjeli eksperiment tivatskog Centra za kulturu i režisera Veljka Mićunovića. Sam Dali bi možda rekao: gastronomska ekstravagantnost. Previše muzike, previše glasno, previše čudno?!
Ali ne i za Dalija. Zato on uzvraća:
“Pa šta,
Neka je previše
Budite previše glasni
budite previše čudni
budite previše Vi
Kad vam se glas slomi - govorite još glasnije!
Kad vam ruke drhte - mašite njima još jače!
Kad vam oči suze od straha - gledajte pravo kroz suze!
Mislite da je realnost sve što gledate budnim očima
A ja sam razvalio vrata razuma i pustio snove da igraju po zidovima galerija
Savremeni svijet vas je naučio da budete potrošni materijal...
Mjenjivi, zamjenjivi, pogodni…”
E moj pope Raonikije, bolje se držati Dalija nego raznih medojevića i parezanovića.
“Šta se desilo sa ličnošću
gdje su vam lica
gdje su vam sopstvene veličanstveno lude persone koje ste dužni da budete.
Naučili su vas da je bolje biti kopija loše kopije nego originalna katastrofa,
oblačite se tako da ne zapamtite ni sebe kad se pogledate u ogledalo
uniformisani, bezbojni, bezlični…
Bolje je hodati go niz ulicu nego nositi njihove sive uniforme.
Bolje je živjeti jedan dan kao erupcija nego sto godina kao lokva.
Nismo rođeni da bismo se stopili sa zidom. Rođeni smo da razbijemo zid!”
Nakon predstave, pitao sam jednu tinejdžerku, ćerku mog prijatelja, kakvi su njeni utisci, može li da uporedi “Contra Mundum” sa Jagoševom “Ćelavom pjevačicom”?! Ona je kao iz topa, a ne kao iz popa (Raonikija), odgovorila: “Ja u ‘Ćelavoj pjevačici’ ništa nisam razumjela”.
Eto to je genije. Jagoš ili Dali svejedno. “Slika koja je pobjegla sa platna.
Vatra koja nije čekala šibicu.
Oluja koja nije pitala vjetar.
Mit koji se sam rodio.
Kruna koja nije čekala kralja.
Udarac koji je ošamario istoriju! Pesnica koja je udarila ogledalo i rekla: sad me voli!
Istinska legenda jednog doba…”
Možda se jednog dana i mladi Mićunović pridruži ovom društvu. Daleko je sunce, ali ko ne proba taj i ne uspije. Ili možda sve ostane gastronomska ekstravagantnost. Koja se zaboravi kad umjetnik umre.
Eto, gledajte “Contra Mundum”, vidjećete da je Dali bio genije, a ne šarlatan. Vladika Rade, a ne pop Raonikije. Neko ko je shvatio da je bolje živjeti jedan dan kao erupcija nego sto godina kao lokva.
Bonus video:
