U politici, kao i u tragediji, najgore uloge pripadaju onima koji vjeruju da su nedodirljivi. Ovaj svijet ne pamti lidere po trajanju njihove vlasti, već po načinu na koji su pali i koliko su pri tome vukli druge sa sobom. Ovo je priča o dvojici takvih. O Đuru i Vuku. Dvojici moćnika iz različitih zemalja, ali istog soja. Gledali su svijet odozgo, a završili su ga gledajući kroz rešetke.
Nisu bili iz iste zemlje, ali su govorili istim jezikom moći. Đuro iz jedne krševite, ogoljene, tihe, gdje se vlast nosi kao naslijeđeni kaput. Vuk iz druge bučne, nemirne, sa istorijom koja ne prašta i narodom koji dugo pamti, ali sporo djeluje. Njihove države su bile blizu i duhovno bliske. Zarobljene u političkoj mimikriji, gdje se sve promijeni da bi sve ostalo isto.
Đuro je bio arhetipski gospodar. Dugo godina je bio sve - i sud i vlada i ulica. Njegova riječ je bila kraj rasprave, njegova pojava znak da svi umuknu. U njegovoj zemlji, opozicija je bila ukras, institucije marionete, a istina tačka koju on sam napiše. Imao je moć da digne narod na noge ili da ih natjera da sjede. Njegov glas se čuo jače od zakona. Bio je idol jednih, strah drugih, ali gospodar svima.
A onda je počeo pad. Tiho, iznutra. Prvo su šaptali njegovi najbliži, onda je progovorio narod. Njegovi savjetnici su počeli da gledaju ka ambasadama, njegovi tzv. generali su počeli da štede riječi, a ljudi na ulici da dižu glave. Jednog jutra, Đuro više nije bio gospodar već meta. Ulica koju je nazivao svojom sada ga je dočekivala povicima i transparentima. Oni koji su mu se klanjali sada su se skrivali. Mediji su se ohrabrili, ambasadori su prestali odgovarati na pozive, a pravosuđe - do juče glineni golub - podiglo je glavu.
U tom trenutku, Vuk je još bio alfa i omega u svojoj državi. Vješto je uticao da Đuro sklizne s vlasti, a da sam ostane netaknut. Bio je tiha ruka u Đurovom padu spreman da naslijedi, ali ne i da podijeli sudbinu. Njegovi ljudi su šaptali u hodnicima međunarodnih misija: "Mi nismo oni". A bili su samo mlađa verzija.
Vuk je učio od Đura - iz daljine, iz tajnih susreta, iz prepiski koje nikada nisu procurile. Đuro mu je pokazao kako da zavlada, kako da uguši protest, kako da kupi vrijeme. I Vuk je to prihvatio kao zakon. Došao je na vlast tim znanjem i parama, da ne zaboravimo. Parama stečenim na isti način. Dok je narod gledao ka boljoj budućnosti, Vuk je gledao ka Đurovim metodama. Učvrstio je kontrolu, podijelio medije, razbio opoziciju, a zakon prilagodio sebi.
Ali, kao svi koji povjeruju u vlastitu nepobjedivost, i Vuk je krenuo putem svog mentora. Njegova greška bila je vjerovanje da je narod zaboravio kako je Đuro završio. Narod je, polako ali odlučno, počeo da se budi. Prvo studenti, zatim radnici, na kraju majke. Vuk je odgovorio silom, lažima, obećanjima koja su bila prazna kao sanduci na dan izbora. Nije shvatio da je snaga straha - potrošna roba. Kad se narod prestane bojati, sve se mijenja. I najviša fotelja postaje obična stolica.
Pogrešni potezi su se nizali kao loše karte u rukama nervoznog kockara. Izgubio je instinkt, izgubio je podršku. Okružili su ga poslušnici, a nestali savjetnici. Kad se okrenuo da potraži pomoć - nije bilo Đura. Đuro je već bio u zatvoru.
Na kraju, godine su ih sustigle. Đuro je pao prvi, Vuk kasnije. Svaki u svojoj zemlji, iza svojih rešetaka, među ljudima koji su im nekada klicali. Oni koji su ih slavili sada su okretali glave. Oni koji su ćutali sada su govorili najglasnije.
Iako nisu u istom zatvoru, mogli su se gledati u ogledalu istorije. Dva čovjeka koji su vjerovali da su vječni. Dva čovjeka koji su zaboravili da narod, koliko god bio tih, nikada nije slijep.
I tako su, od vladara, postali fusnote. Od straha postali predmet prezira. Od simbola moći postali simboli propasti.
Autor je ekonomista
Bonus video:
