Jedanaesti je jul, tri decenije od genocida u Srebrenici... I (više od) trideset godina crnogorskog, balkanskog, evropskog i svjetskog licemjerja...
Delegacija Crne Gore nikad brojnija...
Crna Gora nikad ćutljivija na temu vlastitog doprinosa najvećem zločinu poslije Drugog svjetskog rata...
A bio je baš veliki taj doprinos...
I sistematičan...
I dugotrajan...
Jer pripreme za genocid u Bosni i Hercegovini nijesu počele 1995, nego četiri godine ranije kad je Crna Gora krenula u "rat za mir".
I ne može se to prekrečiti papagajskim ponavljanjem da "naša vojska nije učestvovala u zločinima na teritoriji BiH"...
Zato što crnogorska država jeste učestvovala u njihovim pripremama...
Prvo politički, podržavanjem formiranja Srpske autonomne oblasti - kasnije nazvane Republika Srpska - kao mape puta ka nasilnom cijepanju Bosne i Hercegovine. Zato što bez cijepanja BiH ne bi bilo ni ubijanja Jugoslavije...
Drugi ali ne manje važan doprinos Crna Gora je - u produženom trajanju - davala u oružju, oruđu, novcu i gorivu...
Na čemu su joj nalogodavci i izvršioci genocida bili toliko zahvalni da su čak i pred sudom tvrdili kako bi bez naše džebane njihov učinak (ne samo) u Srebrenici bio daleko manji...
Trideset godina kasnije, tadašnji crnogorski premijer kaže...
- Zabrinjava (...) odsustvo političke volje da se sankcionišu vinovnici, i nespremnost za suočavanje sa prošlošću. Takvom ponašanju doprinosi i indolentnost međunarodne zajednice, prije svega Evropske unije, u odnosu na sve izraženije pojave negiranja zločina i na veličanje ratnih zločinaca - napisao je Milo Đukanović na jednoj od društvenih mreža...
A ja ovdje potpisujem...
* * *
Na suočavanje sa prošlošću svi političari u Crnoj Gori uredno pozivaju povodom svih godišnjica...
Da to suočavanje počinje priznavanjem domicilne krivice, pominju samo neki mediji, dio civilnog sektora i lideri manjih partija...
Da bivšem režimu takvo suočavanje ne odgovara iz gorepomenutih - i brojnih nepomenutih - razloga, odavno je jasno...
A zašto od istine o ratu bježe i njegovi nasljednici iako nijesu sukcesori ratne krivice?
Pa zato što su politički ciljevi većinskog dijela današnje vlasti potpuno isti kao DPS-ovi devedesetih.
Sa tog razloga, tzv. oslobodilačka vladajuća koalicija kao zalivena ćuti i o genocidu u Gazi...
Isto kao i Evropska unija, koja je još od osnivanja po pitanju muslimanskih žrtava jednako licemjerna u kojoj god zemlji da ih ubijaju...
Ćutala bi crnogorska vlast i o Ukrajini da je vlastiti interesi ne tjeraju na sprovođenje direktiva EU.
Koju takođe vlastiti interesi tjeraju da piše te direktive, Ukrajincima danas korisne taman koliko i Bošnjacima devedesetih...
I zbog toga Muniri Subašić, kojoj su u genocidu ubijena 22 člana uže familije, hvala na lekciji koju je očitala urbi et orbi:
- Trideset godina nosimo bol u srcima. Slušamo laži, gledamo mržnju, veličanje ratnih zločinaca. Našu djecu su ubijali jer su imali drugo ime. Zato što su bili muslimani. A svijet i Evropa - nijemo su posmatrali. Danas mnoge majke u Ukrajini i Palestini doživljavaju ono što smo mi preživjele 1995. godine. Evropa i dalje priča priče...
* * *
Nažalost, priče i dalje priča i neprikosnoveni vođa začudnih evro(sr)pskih integracija Crne Gore i samoproglašeni lider još čudnijeg praštanja i bratskog pomirenja na istoj destinaciji...
I baš se raspričao o "Trinaestojulskom ustanku kao iskonskoj iskri slobode", "autentičnom i opštenarodnom odgovoru na pokušaj okupatora da ponizi čast i ime Crne Gore", o "snazi narodnog ustanka koja je počivala na zajedništvu i slozi"...
I podvukao da je "to onaj isti narod koji nikad nije ljubio lance"...
I održao kongres divljenja "tom narodu"...
I masu je toga još rekao...
Samo jedno se nije udostojio da izgovori: kako se zove "taj narod"...
Uprkos tome što je njegovo ime nosio i ustanak o kojem je govorio...
Dan ustanka crnogorskog naroda, tako se zvao Trinaesti jul sve dok drugačije nijesu odlučili oni koji su se odrekli i ustanka i naroda...
* * *
I mogla bih sad da zaređam s prazničnim čestitkama koje je - ne nekom "tom" nego crnogorskom narodu - trideset četiri godine zaredom slao Josip Broz...
Neću, jer nije teško pretpostaviti što govornik misli o njegovom imenu, djelu i porijeklu...
Zato hoću o jednom proglasu iz 1941. koji su - uz ostale vođe antifašističkog otpora - potpisali Aleksandar Ranković, Slobodan Penezić, Koča Popović i Sreten Žujović.
- Crnogorski narode! Ti si se prvi podigao na oružani ustanak... - tako piše u tom proglasu kojeg se četvorica Srba "sa dna kace" nikad nijesu odrekla...
Uprkos tome, znam da sad slijedi ono da komunistima nije za vjerovati, "zna se što su oni radili srpskom narodu i srpskoj crkvi"...
Sa tog razloga, poruka jednoga koji nije bio komunista... Prepisujem je doslovce, uključujući i veličinu slova:
- Cetinje, 10. juli 1962. godine
GOSPODINE PREDSJEDNIČE
PRAZNIK 13. JULI - Dan ustanka crnogorskog naroda, kada su slobodoljubivi sinovi i kćeri ovoga kraja ustali sa puškom u ruci protivu porobljivača ljudske slobode i prava - narodu Crne Gore i Vama ČESTITAMO, sa željom za sreću i prosperitet kako crnogorskog, tako i svih naroda drage nam domovine.
Primite i ovom prilikom Gospodine Predsjedniče izraze moga poštovanja.
MITROPOLIT CRNOGORSKO-PRIMORSKI
Danilo
PREDSJEDNIKU NARODNE SKUPŠTINE N. R. CRNE GORE
G. BLAŽU JOVANOVIĆU
Titograd
* * *
Toliko o imenu, sad samo još nešto o datumu na koji je crnogorski narod i službeno ostao bez njega...
Kažem i službeno, jer je to uradio zvanični predstavnik crnogorske zakonodavne vlasti...
Izazivajući tako osnovanu sumnju da ni datum uručivanja Trinaestojulske nagrade nije izabrao slučajno...
Što dalje od 13. jula, Dana državnosti Crne Gore i što bliže 7. julu, Danu ustanka srpskog naroda...
Koji se, inače, tog dana nije dogodio...
Mislim na ustanak, predsjednik Skupštine se - nažalost - događa svakodnevno...
A kad se koji ustanak u Jugoslaviji dogodio, e o tome najviše saznanja imaju oni koji su ih organizovali...
Da izbjegnem sumnje u pristrasnost, ovoga ću puta zaobići crnogorski komunistički vrh koji se 8. jula sastao u Stijeni Piperskoj...
I pozvati se na jugoslovenski, tj. na proglas CK KPJ od 25. jula 1941...
- Na ustanak srpski narode! Ugledaj se na crnogorski narod koji je ustao da zbaci okupatorski jaram italijanskih fašista - tako je pisalo u tom proglasu.
Da ne dužim, davno su (i) srpski istoričari raskrstili sa gorepomenutom političkom komedijom...
Da Crna Gora raskrsti sa nepomenutim predsjednikom parlamenta, na to ćemo još popričekati...
I to je tragedija...
Ali ne samo politička...
Bonus video:
