Azra ima pjesmu 3N (Ja se zovem Pola Horvat...), a naslov ove kolumne je 3B - sa podnaslovom Ljetnji triptih - i tri riječi na slovo B: Bramerc, Baumgartner i Brodovi. Netipična forma za ove mušičave ljetnje dane, nakon kojih slijedi pauza - naredni broj Arta izlazi 23. avgusta.
Bramerc
Bramercov paradoks: međunarodni tužilac za ratne zločine kaže da su konačno ratni zločini postali prioritet u Crnoj Gori, a ja ne mogu ni zamisliti kakvom su statističkom magijom kod čovjeka uspjeli stvoriti takav utisak. Prije bi se moglo reći da je veličanje ratnih zločina i njihovih kreatora na najvišem nivou još od devedesetih godina. Možda je i dostignut istorijski maksimum iz zloglasne decenije. I danas to djeluje kao zvanična politika. Mimo toga, velika je tajna kako se ta vrsta gadosti samoobnavlja iz epohe u epohu. U istom ili vrlo sličnom obliku.
Čovjek bi pomislio da se i gluposti/gadosti potroše, da se tanje, nestaju... Kakva ih magija vraća u još raskošnijem obliku nije lako dokučiti. Šta utvaru oživljava uvijek iznova? Gdje su ti bunari crne žudnje koji napajaju tolike generacije neznalica i pokvarenjaka. Dok ne odgovorimo na ova pitanja, ratni zločini nisu i neće biti prioritet u Crnoj Gori.
Baumgartner
Baveći se paraglajdingom poginuo je Feliks Baumgartner. Bio je Gagarin za naše vrijeme, moglo bi se reći. Naravno, pravo pitanje je - koliko je takav sud tačan, ili zasnovan. Pogledajte kako je duh mikro epoha čitljiv kroz figure kosmičkih heroja. Nekada su to bili suludo hrabri vitezovi, spremni da iskušaju sve moguće granice. Gagarin ili Nil Armstrong i Baz Oldrin...
Naravno, i nesrećni Feliks je uradio nešto suludo hrabro, bilo je i to iskušavanje granica, ali, unekoliko drugačijeg i opsega i smisla. Bio je to, jednostavno rečeno, događaj koji je imao nenadmašan medijski domet, ali nikakav stvarni naučni značaj.
Nije li i naše vrijeme takvo? Vrijeme gromopucateljnih objava i vrištanja, ali, doba lišeno stvarnog proboja, stvarnog značaja, bučno vrijeme koje ne rađa novu paradigmu i ne pomjera granice. Prije je to vrijeme koje obnavlja konzervativni duh, lažnu sliku “udobne” prošlosti, daje vjetar u jedra prežvakanoj i anahronoj patrijarhalnosti.
Vrijeme čiji junaci su glumci i kaskaderi a ne stvarni likovi koji zaista pomjeraju stvari.
Brodovi
Da li će Crna Gora biti jedna mediteranska zemlja bez svojih brodova? Govori se o ukidanju jedne od dvije državne pomorske kompanije, iako se, objašnjavaju upućeni, to ne bi moglo nazvati baš suvislim i razboritim. Nije to nimalo naivno, a ni jednostavno pitanje.
Gdje se god okrenete, Crne Gore sve je manje. To nam se predstavlja kao sveopšti napredak. Prema propasti, jedino... Ako je to cilj, onda sve ide po planu. Taj smo plan ispunili i preko onog evropskog u koji se svi zaklinjemo. Kao nekad u neskretanje sa njegovog puta...
Ali nje mi jasno - pomorska tradicija Crne Gore je nešto što bi moralo da obavezuje. Zašto se ovako surovo izrugivati nečemu što ima toliko i takvo trajanje. Ili je opet neka mega korupcija, ko zna... Umjesto priče o brodovima ili putnicima koje dovode brodovi, mi čitamo priču o prebijanju gradonačelnika Budve. Ovdje ko god ima državnu vlast ima izgleda i “crne trojke”.
A to je već svijest planinskih katuna koja teško može razumijeti mora, brodove, Mediteran. Sve je tamo drugačije. Ne samo muzika - nego i vizure, želje, snovi. Maniri.
Opet, možda naš problem nije u brodovima, nego u kapetanima.
Bonus video:
