Mariborski ćevap

Stižemo autobusom iz Zagreba. I već na stanici u Mariboru sačeka nas isti onaj osjećaj kao kad smo ulazili u Ljubljanu – ovdje vrijeme nije stalo devedesetih kao u mnogim južnijim krajevima. Ili – bolje rečeno – zaustavilo se na pozitivan način.

Autobuska stanica djeluje kao da ju je osmislio neki inventivni arhitekta iz ovog milenijuma. A zapravo je otvorena novembra 1989. I tada je bila pravo malo graditeljsko čudo. Svidjela mi se na prvi pogled. Pokazaće se da je ovo lice Maribora koje dočekuje autobuske putnike zaista i pravo lice grada.

Estetski sklad nije ideal već ostvareni način urbanog življenja.

Do centra Maribora šetamo Partizanskom cestom hvatajući hlad. Grad ima preko 100 000 stanovnika ali je izuzetno miran za subotu prije podne. Prva građevina koja nam privlači pažnju jeste Franjevačka bazilika.

Velelepna bazilika sa manastirom je nastala 1900. na mjestu nekadašnje kapucinske crkve. Njen idejni tvorac je bečki arhitekta Rihard Jordan, koji je u svoje vrijeme bio veoma tražen. Njegov rukopis je prepoznatljiv na desetinama sakralnih građevina u Beču.

U Mariboru je odnos sakralnih i svjetovnih građevina još uvijek takav, da su zvonici iznad krovova grada. Centar grada nije unakažen previsokim građevinama ni u vrijeme stambenog buma u socijalizmu ni u postsocijalističko doba kada je u dobrom dijelu bivše Jugoslavije nastao tranzicioni građevinski haos.

Ubrzo preko Trga slobode stižemo do spleta starogradskih ulica. Pošto u iznajmljenu sobu možemo da uđemo tek popodne, odlučujemo se da sjednemo u neki od kafića.

Prolazimo kraj momka koji na trotoaru pjeva mantru Hare Krišna. Nešto dalje djevojka na harmonici svira štajerske pjesme. Na tezgama prodavci nude domaće rukotvorine.

Nailazimo na kafić Rooster. Engleska riječ za pijetla koristi se u prenesenom značenju za uobraženu, hiperaktivnu osobu ili u drugom kontekstu za studentski plan ispita. Ovaj mariborski pijetao je prijatno mjesto na kojem može da se ubije vrijeme do odlaska u sobu. Kafić je u kategoriji specialty coffee, ta oznaka garantuje pažljiv odabir, obradu i pripremu zrna kafe. Cijena kapućina ovdje je ispod beogradskog prosjeka. Imamo sreću jer je jedan sto u uličnoj bašti slobodan.

Samo što smo se smjestili iznenadila nas je muzička podloga za ispijanje kafe na ćošku Gosposke i Ulice 10. oktobra. Naspram kafea dva mlada Roma sviraju i pjevaju: „Jesen u mom sokaku“.

Pada mi na pamet da je Slovenija srećna sinteza austrijskog smisla za red i balkanskog hedonizma.

Kada se unaprijed raduješ nečemu što slijedi, onda je ta radost dublja i trajnija. Tako smo se mi uz kafu i odličan repertoar uličnih muzičara unaprijed radovali ovoj varoši. Nešto dalje niz ulicu prepoznajemo izlog srpskog modnog brenda Ivko. Udahnuli smo atmosferu ovog grada. Njegov zvuk, miris, boje počeli su da nam se sviđaju.

ŠETNJA GRADOM

Odsjeli smo u samom centru, u Poštnoj ulici. Soba iznad Patrikovog paba je bila sva u drvetu. Izašli smo u vrelo poslijepodne. Ulica se prema jugu vrlo brzo završavala Glavnim trgom. Na njemu su i Gradska kuća i Kužno znamenje.

Trg je prvi put spomenut 1315, od 19. vijeka je poznat kao Hauptplac, a od 1919. dobija slovenačko ime Glavni trg. Njemačka okupacija 1941. je najprije vratila staro njemačko ime, da bi trg uskoro bio nazvan po Adolfu Hitleru. Ostalo je zabilježeno da je Hitler posjetio grad aprila 1941. i rekao svojim sljedbenicima da Marburg – tako se Maribor zvao pod Austrijom – mora ponovo da poprimi njemački karakter. Nacisti su brutalno sprovodili vođinu misao. Brojni Slovenci su raseljeni i odvedeni u logore. Jedan dio njih je završio u Srbiji.

U vjekovima pod Habzburzima četiri petine gradskog stanovništva govorile su njemački kao maternji jezik. Ali okolina je bila slovenačka. U dramatičnim zbivanjima krajem Prvog svjetskog rata jedan austrougarski oficir je bio čovjek odluke – Rudolf Majster. Bio je slovenačkog porijekla i objavljivao je rodoljubivu slovensku poeziju pod imenom Vuk Slavič. Bavio se i slikanjem. Majster je sa svojim naoružanim trupama novembra 1918. preuzeo vlast u gradu i okolini, razoružao njemačku većinu. Tako je faktički Maribor postao dio nove države – Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca u kojoj će udio njemačkog stanovništva u gradu opasti na četvrtinu.

Na trgu su januara 1919. demonstrirali njemački stanovnici, tražeći pripajanje Austriji. Vojnici novoosnovane Kraljevine SHS otvorili su vatru i ubili 13 demonstranata, a 60 ih je povrijeđeno. Mada je to bilo jednog januarskog ponedjeljka, događaj je u austrijskom mitskom tumačenju nazvan Krvava nedjelja.

Teško je prizvati sve te prizore pri pogledu na idiličan trg. Januarski sukob nije uticao na tok istorije – Sanžermenskim sporazumom Maribor je novembra 1919. konačno pripao južnoslovenskoj državi.

Namjeravamo da se smjestimo u neki restoran i tu provedemo ostatak večeri. Možda nije politički korektno, ali izabrali smo baštu restorana Baščaršija. Ne zvuči baš slovenački, ali miriše odlično.

Poslije dva sata, rakije, vina, ćevapa i sudžukica, zaključili smo da je ovo najbolji bosanski restoran izvan Bosne. Konobari i šanker su takođe uvozni hit, svi sa originalnim bosanskim naglaskom.

Došlo je vrijeme za šetnju uz Dravu. Na obali Drave je šetalište sa nizom restorana i klubova. Ovaj dio grada je poznat kao Lent. Izuzetno živopisna okolina, žagor iz bašti kraj Drave, sve nam to govori – Maribor živi punim plućima. Ma koliko bio tih i skroman u prijepodnevnim satima, noću je pun ljudi, zveckanja escajga i muzike.

Na drugu obalu smo prešli preko mosta koji se zove Splavarska brv. Pješački most spaja dvije obale od 2023. On se šćućurio ispod velikog željeznog mosta, koji pomalo podsjeća na onaj u Portu. Glavni most, zapravo Stari most, završen je avgusta 1913. Zamijenio je stariji drveni most kao dio sve prometnije saobraćajnice Trst-Beč. Tada se zvao Rajhsbrike. Na drugoj obali vidimo labudove koji su već polijegali na spavanje.

Na povratku smo izabrali put preko sljedećeg mosta – Titovog mosta – koji je izgrađen 1963. Moj vršnjak se dobro drži. Preko njega u centar vodi Titova cesta.

Slovenački simboličan odnos prema prošlosti je jednostavan. Slovenačke državne granice su iscrtane partizanskom borbom. Oni to ne kriju. U bolnije teme spadaju masovne egzekucije zarobljenih neprijatelja i civila na kraju Drugog svjetskog rata. Jedna od najvećih masovnih grobnica pronađena je u periferijskom kraju Tezno, prilikom gradnje auto-puta. Na nekoliko kilometara od Titovog mosta. Moje se misli u Mariboru pred san napajaju ljepotom večeri u koju se upliće užas istorije.

KRANJSKA I ŽAMETOVKA

Sljedeće jutro počinjemo doručkom na Trgu slobode. Moja kavarna nudi baštu naspram Mariborskog grada, bivšeg zamka, a sada muzeja. Na sto nam izlaze kranjske kobasice, bez kojih bi svaka posjeta Sloveniji bila nepotpuna. Između kafane i Muzeja, na Trgu se nalazi spomenik narodno-oslobodilačkoj borbi i žrtvama okupacije. Od postavljanja spomenika 1975, lokalno ga stanovništvo naziva „Kodžak“. Čuveni slovenački smisao za ironiju i ovdje je na djelu. Ćelava glava inspektora Kodžaka, grčkog glumca američkog porijekla Aristotelisa Telija Savalasa, iz serije koja je bila popularna sedamdesetih godina prošlog vijeka, još tada je postala sinonim za ćelavost uopšte. Pa tako i za ćelavost spomenika.

Odlazimo do obližnje katedrale. Park ispred nje se zove po biskupu Slomšeku, kojeg je papa Jovan Pavle II proglasio svecem. Bio je pesnik i slovenački prosvetitelj, inače i školski drug najvećeg slovenačkog pjesnika Prešerna.

U dnu zelenog trga je zgrada rektorata Mariborskog univerziteta koji je osnovan 1975. Idemo prema rijeci. Opet zalazimo u starogradske ulice. Grad se nedjeljom sporo budi. Negdje sam pročitao da Maribor svoje ime duguje Stanku Vrazu, slovenačko-hrvatskom pjesniku i oduševljenom sljedbeniku ilirske ideje – ideje južnoslovenskog ujedinjenja. Mariborski učenik Vraz nije u svojim spisima preimenovao samo grad Marburg u Maribor, već je i svoje krsno ime Jakob Fras promijenio u Stanko Vraz. Na Glavnom trgu jedna spomen-ploča čuva sjećanje na još jednog velikog čovjeka – Franca Miklošiča, jednog od utemeljitelja naučne slavistike, koji je u Beču pomagao Vuku Karadžiću, a 1852. bio je i jedan od potpisnika Bečkog dogovora o zajedničkom književnom jeziku Srba i Hrvata.

Silazimo do Drave padinom na kojoj je najstariji dio grada, Lent.

Drava je nestvarno lijepa. Takva zelena boja se rijetko viđa. Kroz glavu mi promiču slične zelene boje: mostarska Neretva, vrelo Bune, Morača, Drim kod Struge. Na obali ronioci slave neku godišnjicu. Na jednom transparentu čitamo: „Hvala ti, Drava, da je naša ekipa zdrava“.

Lent je opet pun šetača, bašte restorana se polako popunjavaju. Ovo je trenutak kada je grad ljepši od svojih najljepših fotografija.

Hodamo prema Starom mostu. Vrelina dana jenjava. Pred jednom starom kućom zastajemo da osmotrimo biljku po kojoj je Maribor ušao u Ginisovu knjigu rekorda. Niz zid Stare vinske kuće pružila se vinova loza. Riječ je o sorti „žametovka“. Zabavno nam je i ime na slovenačkom – stara trta.

Francuski stručnjaci su 1972. uzeli uzorak i u svojoj laboratoriji ustanovili da je ta vinova loza stara više od 400 godina.

To znači da je vinova loza pred kojom stojimo najstarija živa loza na svijetu. Zapamtila je osmansku opsadu Maribora – tada je ova građevina bila dio gradskih zidina – potom Napoleona, epidemiju filoksere koja je uništila dobar dio vinove loze na kontinentu, svjetske ratove. Savezničko bombardovanje je teško oštetilo zgradu, ali kada se slegla prašina – loza je bila neoštećena. Ovo čudo dugovječnosti i dalje rađa grožđe. Dovoljno ga je za 250 litara vina. Gradska uprava ga puni u male boce od 250 mililitara. Svjetski likovi poput pape, kraljeva i državnika imaju čast da dobiju po jednu ovakvu bocu na poklon.

VILFAN I PREDIN

Ova priča o grožđu nam je probudila žeđ. Slovenačka vina prvi put sam probao na štandu Slovenije na Frankfurtskom sajmu knjige. Ima tome nekoliko decenija. Od tada cijenim bijela vina sa sunčane strane Alpa. Jedina su koja mogu da dostignu raskošni ukus mozelskog rizlinga koji raste između Trira i Koblenca.

Stoga smo se dali u potragu za lokalom u kojem ćemo sabrati utiske uz čašu vina. Penjemo se uličicama prema centru. Na svakom ćošku krije se poneko iznenađenje, sjenovit prolaz, zanimljiv detalj.

Produžili smo prema Gosposkoj ulici. Na njenom početku je restoran koji je zauzeo cijelu dužinu prizemlja moderne zgrade. Rožmarin. Sjetio sam se lokala koji se isto zvao u Opatiji.

Trećina je picerija, trećina klasični restoran, a trećina vinski bar. Sjeli smo u baštu vinskog bara. Izabrali smo rizling iz Ormoža i nešto sira. Vino je bilo lijepo ohlađeno, sirevi su se odlično uklopili. Noć je počela da prekriva Maribor.

Sjetio sam se da je jedan od najboljih košarkaša kojeg sam ikada gledao bio Peter Vilfan, košarkaško čudo iz Maribora. Poslije je postao novinar, neuspješan političar, pijani vozač i utajivač poreza, ali ja volim da ga se sjećam onakvog kakav je bio prije pola vijeka, kada je umio da protivniku utrpa po pedeset koševa.

Poslije vinskog razgovora odlučili smo da se oprostimo od Glavnog trga. Sjutra prije podne idemo na put.

Fontana na glavnom trgu u kojoj se za vrelih dana uz ciku kupaju djeca sada mijenja boje. Obrisi istorijskih građevina i mjesec na nebu iznad grada. Noću ovaj mirni grad u sokacima oko trga postaje prava košnica. Ima u sebi i nešto velegradsko i nešto idilično poput vojvođanskih varoši.

Maribor je jednom bio najsnažniji industrijski centar Slovenije. Za starije uši TAM - Tovarna avtomobilov Maribor - još uvijek je pojam koji izaziva niz asocijacija. Devedesete su to rasturile. Ali grad je ponovo pronašao sebe. Utegnuo se, našminkao. Sjetim se još jednog čovjeka koji je rođen ovdje, na obali Drave, a meni je priredio dobre trenutke osamdesetih. Zoran Predin, nekadašnji pjevač benda Lačni Franz. Volio sam njegovu pjesmu u kojoj na zamagljenom staklu crta lik drage za kojom čezne. Naj ti poljub nariše ustnice, ponavljao je u refrenu jedinstvenim glasom. Neka to bude i naš pozdrav Mariboru.