Nedavno je Evropska komisija objavila dokument „EU Candidate Countries’ and Potential Candidates’ Economic Quarterly“ u kome se, između ostalog, analizira ekonomska pozicija svake države i predstavljaju ključni makroekonomski indikatori svih sedam država kandidata (Crna Gora, Albanija, Srbija, Bosna i Hercegovina, Kosovo, Sjeverna Makedonija, Turska).
Pogađate, Crna Gora ne stoji dobro u odnosu na ostale države. Šest indikatora - javni dug, deficit tekućeg računa, deficit budžeta, nezaposlenost, inflacija i rast BDP-a - dovoljno je da se jasno sagleda kako nas posmatra EK. Nažalost, u odnosu na države kandidate za članstvo u EU, Crna Gora je država sa najvišim javnim dugom (56,9% BDP-a), najdubljim deficitom tekućeg računa (‑17,5% BDP‑a), drugim najlošijim deficitom budžeta (‑0,8%), trećom najvišom nezaposlenošću (11,4%) i inflacijom koja je tek negdje u sredini (3,2%).
Uz sve to, potrebno je istaći da rast BDP-a ostaje prilično slab i iznosi svega 2,5% u prvom kvartalu ove godine. Iako je Crna Gora jedina država u kojoj je sprovedena fiskalna ekspanzija kroz radikalno smanjenje doprinosa za PIO - mjera koju ostale države kandidati nijesu sprovele a koja povećava potrošnju, ključnu komponentu BDP-a, stopa rasta BDP-a je ispod nekih država koje to nisu učinile.
Drugim riječima - da nije bilo smanjenja doprinosa za PIO, naša ekonomija bi bila u recesiji.
Kroki analiza indikatora
- Javni dug (56,9% BDP‑a): sam nivo možda ne zvuči alarmantno u poređenju sa zemljama eurozone, ali u kontekstu naše male, otvorene ekonomije sa ograničenim kapacitetom za zaduživanje na duži rok i po povoljnim uslovima, ovo je ozbiljan problem, s obzirom na to da će javni dug da raste brže od rasta ekonomije. Brisel na ovakve brojke gleda kroz prizmu održivosti i otpornosti na šokove: šta se dešava ako turistička sezona podbaci (ono čemu svjedočimo ovih dana) ili kamate na javni dug dodatno porastu (evidentno iz refinansiranja starih dugova po značajno većim kamatama)?
- Deficit tekućeg računa (‑17,5% BDP-a): ovo je brojka koja najglasnije zvoni na uzbunu. Enormni spoljni deficit znači da trošimo i uvozimo znatno više nego što proizvodimo i izvozimo. U praksi, to znači hroničnu zavisnost od priliva iz inostranstva - prije svega turizma, doznaka dijaspore, stranih direktnih investicija i zaduživanja po skupim kamatama. To je tačka o kojoj EU posebno vodi računa, jer makroekonomska neravnoteža ovog tipa može lako preći u krizu platnog bilansa, što se dogodilo 2020. (godina korone), kada je Crna Gora morala potpisati aranžman sa MMF-om i sebe ograničiti u razvoju infrastrukture koja se finansira iz budžeta.
- Deficit budžeta (‑0,8% BDP‑a): drugi najgori u grupi možda ne zvuči dramatično, ali problem deficita budžeta je njegov trend i struktura. Kada je deficit posljedica trajnih mjera, poput ukidanja doprinosa za PIO, onda on postaje sistemski dugoročni rizik; ostaje otvoreno pitanje kako će se deficit finansirati i kada će biti sveden na razumne okvire? Sudeći po srednjeročnim projekcijama budžeta do 2028., deficit Fonda PIO će dodatno rasti, što će stvoriti pritisak na budžet.
- Nezaposlenost (11,4%): treća najviša stopa ukazuje na strukturne slabosti tržišta rada - od neusklađenosti vještina do niske produktivnosti i sezonalnosti. Dodatno, podaci za Crnu Goru pokazuju da, iako se povećava evidencija broja zaposlenih, prihodi od doprinosa stagniraju ili su u padu.
- Inflacija (3,2%): umjeren nivo, „negdje po sredini“, daje privid stabilnosti. No, umjerena inflacija bez rasta produktivnosti i uz rastuće troškove zaduživanja lako se pretvori u stagnaciju. Dodatno, u ljetnjoj turističkoj sezoni, stopa inflacije prelazi 4%, dok je percepcija građana da je inflacija mnogo, mnogo veća od zvanične.
- Rast BDP‑a (slab uprkos fiskalnoj ekspanziji): ovo je možda najporazniji indikator. Ako rast BDP-a značajno ne reaguje na mjeru poput ukidanja doprinosa za PIO, koja je sa ekspanzijom kreditne aktivnosti upumpala” u sistem preko pola milijarde eura, što čini oko 8% BDP-a, to znači da je finansijski multiplikator države potrošen: ovaj novac je „pojeo” uvoz jer je završio u privatnoj potrošnji sa malo efekta na domaće investicije i produktivnost. Drugim riječima, fiskalna politika je bila izuzetno skupa, ali mikro i makroekonomski neefikasna.
Kako se ovi brojevi „čitaju“ u Briselu
U Briselu se posmatra sposobnost i vjerodostojnost ekonomske politike da se stanje u državi popravi.
Kombinacija slabe baze prihoda (veliko oslanjanje na PDV i akcize), visoke mandatorne potrošnje i velike potrebe za refinansiranjem duga sa jedne, te visokog duga, spoljnjeg finansijskog disbalansa i strukturne nezaposlenosti uz skroman rast sa druge strane, šalje poruku o ekonomiji koja je previše oslonjena na jedan sektor (turizam), logistički i industrijski slabo diversifikovana i fiskalno ranjiva.
U ocjeni važećeg Programa ekonomskih reformi, EU konstatuje da se Crna Gora mahom limitirano ili parcijalno pridržava ekonomskih politika, dogovorenih kroz ekonomski i finansijski dijalog sa EU. Naravno, EU prepoznaje posvećenost Crne Gore reformama, ali upozorava da bi fiskalni rizici, strukturna uska grla i praznine u implementaciji mogli poremetiti napredak naše države.
Scenario analiza indikatora
U cilju pravilnog sagledavanja gore opisanih 6 indikatora za svih sedam država kandidata za EU, pripremio sam tri scenarija ponderisanja indikatora, kako bi se prikazala pozicija Crne Gore u odnosu na druge države.
Scenariji (zbir težina = 1):
- Scenario 1 - fiskalna održivost: dug/BDP ponder 30%, deficit budžeta ponder 25%, deficit tekućeg računa ponder 20%, stopa rasta BDP-a ponder 10%, stopa nezaposlenosti ponder 10% i inflacija ponder 5%.
- Scenario 2 - rast i zapošljavanje: stopa rasta BDP-a ponder 25%, stopa nezaposlenosti ponder 25%, deficit tekućeg računa ponder 15%, deficit budžeta ponder 15%, dug/BDP ponder 15% i stopa inflacije ponder 5%.
- Scenario 3 - uravnoteženo: svaki indikator ima ponder 16,7%.
Rezultati su sljedeći:
Kao što možete vidjeti, u sva tri scenarija, kada se sagleda šest indikatora za sve države sa potpuno različitim ponderima, Crna Gora zauzima posljednje mjesto.
Dakle, problem Crne Gore nije u tome što su smanjivanjem doprinosa za PIO porezi na rad rasterećeni; problem leži u tome što se to uradilo bez poštovanja fiskalnih pravila (brutalno se krši Zakon o budžetu i fiskalnoj odgovornosti), bez pokrića u porastu produktivnosti i bez adresiranja strukturnih ekonomskih problema koji su prepreka rasta.
Drugim riječima, kroz smanjenje doprinosa za PIO, dogodila se fiskalna simetrija: porez na rad jeste smanjen ali nije promijenjena struktura ekonomije koja taj rad traži, što je u krajnjem dovelo do uvećanja inflacije i preraspodjele novca od najsiromašnijih slojeva na najbogatiji sloj stanovništva.
Ako je cilj kreatora ekonomske politike bio da se statistika našminka, onda operacija nije uspjela jer pacijent i dalje krvari. Prepolovljeni doprinosi za PIO predstavljeni su kao „oslobađanje rada“, a zapravo su fiskalna partija ruleta: prihodna strana budžeta je trajno i nepovratno urušena, budžetski rashodi rastu znatno brže od budžetskih prihoda, a najveće strukturne rane - dug, deficit tekućeg računa i nezaposlenost - ostavljene su bez adekvatnog tretmana, što će za posljedicu imati trajno oslanjanje na eksterno zaduživanje (infuziju).
Zaključak
Crna Gora stoji pred klasičnim makroekonomskim trouglom rizika: visok javni dug - veliki spoljnji deficit - slab ekonomski rast. U sredini tog trougla nalaze se visoka inflacija i strukturna nezaposlenost koja ograničava potencijal rasta i čini socijalnu sliku ranjivom.
Naša država danas živi na fiskalnom kreditu penzionog sistema, a ne na realnom ekonomskom rastu. Ukoliko fiskalna pravila ne zamijene političke improvizacije, ako produktivnost ne zamijeni kozmetičke reforme, račun će stići mnogo brže, ovog puta sa zateznom kamatom čije posljedice ćemo dugo osjećati u javnim, ali i finansijama građana i privrede.
Autor je izvršni direktor Fidelity consultinga
Bonus video:
