U savremenom ekonomskom okruženju, obilježenom ubrzanom digitalizacijom i promjenama na tržištu finansijskih usluga, sve češće se postavlja pitanje odnosa između konkurencije i finansijske stabilnosti. Tradicionalna percepcija da su ova dva cilja međusobno suprotstavljena gubi na relevantnosti. Naprotiv, postaje sve jasnije da dobro uređena konkurencija predstavlja ključni stub stabilnog i otpornog finansijskog sistema.
Tamo gdje tržišta funkcionišu uz snažnu konkurenciju, finansijske institucije su primorane da u kontinuitetu unapređuju kvalitet usluga, efikasnost poslovanja i transparentnost u radu. To direktno doprinosi jačanju povjerenja potrošača i otpornosti sistema. S druge strane, tržišta sa ograničenom konkurencijom često su podložna prekomjernoj tržišnoj moći, niskom nivou inovativnosti i, potencijalno, sistemskim rizicima.
Rizici prouzrokovani slabom konkurencijom u finansijskom sektoru su višestruki. Dominantni tržišni akteri, ukoliko nijesu podložni nadzoru i pravilima konkurencije, mogu izmijeniti uslove kreditiranja, ograničiti pristup kapitalu malim i srednjim preduzećima, i stvoriti strukture koje su „prevelike da bi propale“ (en. too-big-to-fail), što povećava ukupnu ranjivost sistema.
U tom kontekstu, naročito je važno adresirati izazove koje donose netradicionalni finansijski akteri - uključujući fintech kompanije, digitalne platforme i kripto-institucije. Iako ovi akteri doprinose inovacijama i dostupnosti finansijskih usluga, često posluju pod blažim regulatornim režimom u odnosu na tradicionalne banke. Regulacija mora biti tehnološki neutralna, a tržišni uslovi ravnopravni, kako bi se izbjegla nelojalna konkurencija i sačuvala stabilnost sistema.
Posebnu pažnju zahtijeva brzi rast i sve veći uticaj digitalnih finansijskih platformi, koje zahvaljujući mrežnim efektima i kontroli nad podacima, mogu vrlo brzo steći dominantan položaj. U takvom kontekstu, od izuzetne je važnosti da nadležni organi, uključujući i tijela za zaštitu konkurencije, djeluju proaktivno - koristeći instrumente kao što su analize tržišta, kontrola koncentracija i postupci zbog zloupotrebe dominantnog položaja, ne bi li se spriječila prekomjerna koncentracija moći.
U tom smislu, saradnja između organa za zaštitu konkurencije i finansijskih regulatora postaje ne samo poželjna, već i nužna. Sinhronizovano djelovanje ovih institucija omogućava očuvanje principa konkurentnosti, dok se istovremeno štiti finansijska stabilnost i promoviše inovacija.
Može se zaključiti kako postoje tri stuba moderne konkurentske politike u finansijskom sektoru:
1. Sprovođenje pravila konkurencije: uključujući kontrolu koncentracija, antikartelske mjere i postupke za sprečavanje zloupotrebe dominantnog položaja, naročito u vezi sa pristupom platnim infrastrukturama i s njima povezanim uslugama.
2. Sistemska dijagnostika tržišta: kroz sektorske analize koje identifikuju strukturne prepreke konkurenciji, kao što su neproporcionalne naknade, ograničen pristup podacima ili poteškoće u promjeni dobavljača usluga.
3. Koordinacija i zagovaranje konkurencije: u saradnji sa centralnim bankama i regulatornim tijelima, s ciljem da se principi tržišne neutralnosti integrišu u postupke licenciranja, sanacije i državne pomoći.
Pored toga, savremeni regulatorni pristup mora odgovoriti na realnost sve zamućenijih granica između banaka i tehnoloških kompanija koje ulaze na tržište finansijskih usluga. Potrebni su fleksibilniji i prediktivniji instrumenti, kao što su:
- Oblikovanje tehnološki neutralnih pravila pristupa podacima (npr. kroz otvoreno bankarstvo);
- Učešće konkurentskih tijela u radu regulatornih organa, kako bi se očuvala ravnoteža između inovacije i pravičnosti;
- Uvođenje dinamičnih pragova za prijavu koncentracija, kako bi se spriječile preuranjene akvizicije digitalnih konkurenata (tzv. killer acquisitions);
- Nadzor nad algoritamskim ponašanjem i analizom učinaka automatizovanih sistema odlučivanja;
- Transparentno upravljanje javnim sredstvima u digitalnim projektima, kako bi se izbjeglo stvaranje zatvorenih i privilegovanih sistema.
Na kraju, važno je podsjetiti da konkurencija nije prepreka stabilnosti - ona je njen oslonac. Njeno prisustvo u finansijskom sektoru podstiče diverzifikaciju, smanjuje koncentraciju rizika i štiti interese kako potrošača, tako i šire privrede. Samo kroz zajedničko i koordinisano djelovanje svih nadležnih institucija moguće je graditi finansijski sistem koji je pravedan, otvoren za inovacije i otporan na krize.
Autor je samostalni savjetnik, Odjeljenje za međunarodnu saradnju i informisanje medija u Agenciji za zaštitu konkurencije
Bonus video:
