Ako ste stranac ili posjetilac u ovoj nevjerovatno lijepoj zemlji, možda niste svjesni jednog nepisanog saobraćajnog pravila koje ja volim da zovem crnogorska nanosekunda.
Baš kao što izraz „u njujorškom minutu“ označava veoma kratko vrijeme, i ovo se odnosi na munjevitu reakciju koja se očekuje kada se upali zeleno svjetlo.
Bilo da vozite automobil ili fijaker, bolje je da budete spremni da date gas istog trenutka kada svjetlo pređe u zeleno.
Dolazim iz Kanade, zemlje poznate po ljubaznosti. Volimo da stojimo u redovima, mašemo nepoznatima i osmjehujemo se svima koji prođu pored nas.
Kad sam stigla u Crnu Goru i počela da vozim, bila sam zbunjena - ne samo pravilima, nego i nepisanim pravilima. Za početak, semafori su drugačiji. Ovdje crveno prelazi u žuto, pa onda u zeleno. A to žuto? Ako skrećete lijevo, tretirajte ga kao start na trci Formule 1. Trepnete - i već vam neko iza trubi.
Crnogorci su strastveni vozači. Nisu nužno agresivni (iako ponekad jesu), ali su sigurno odlučni. Na putevima postoji određeni ritam, nepisana koreografija koju lokalci jednostavno znaju. Ako oklijevate, ne remetite samo saobraćaj.
Remetite tok života.
Uzmimo kružne tokove kao primjer. U teoriji, na njima bi sve trebalo da ide glatko i bez zastoja. U praksi? Nekad se čine kao partija „ko će prvi da trepne“. Pravilo izgleda ovako: ako uspostavite kontakt očima i ne sklonite pogled, vi imate prednost. Kao Kanađanki naviknutoj na raskrsnice sa četiri znaka „stop“ i ljubazno mahanje rukom, trebalo mi je vrijeme da potpuno promijenim način razmišljanja o vožnji.
A onda je tu i trubljenje. U Sjevernoj Americi, truba obično znači bijes ili opasnost. U Crnoj Gori, to je nijansiranije. Truba može značiti: „Kreni više! „Alo!” „Pazi, pretičem.“ Ili prosto: „Evo me.“
Shvatila sam da je to poput posebnog jezika - slično crnogorskom jeziku: glasno, brzo i puno emocija. Ali evo zanimljive stvari: kada se naviknete, sve to zapravo funkcioniše. Putevi su živi, stalno bruje (osim nedjeljom) u kontrolisanom haosu. Uprkos svim tijesnim susretima i hrabrim manevrima, sve teče. Ljudi očekuju da budete odlučni. Dvoumljenje se ne samo ne odobrava - ono je praktično opasno.
Vožnja u Crnoj Gori naučila me je više od samog savladavanja oštrih krivina i zahtjevnih kružnih tokova. Uz majčinstvo, naučila me je kako da se prilagodim. To je ubrzani kurs iz samopouzdanja, brzog razmišljanja i prepuštanja ritmu. Naučite da „čitate“ put, vjerujete svojim instinktima i povremeno - bacite pravila kroz prozor (metaforički, naravno - za policajce koji čitaju).
Ipak, zavoljela sam taj haos. Osvježavajuće je iskren kada je riječ o načinu vožnje. Nema lažne ljubaznosti, nema pretvaranja da niste vidjeli nekoga ko čeka. Sve se vidi: odlučno, direktno i, u većini slučajeva, komično nestrpljivo.
Tako da mi je sada, kad čekam na crvenom svjetlu, noga spremna na gasu, čekam da se pojavi žuto - i krećem! U pravoj crnogorskoj nanosekundi.
Jer u ovom malom balkanskom dragulju vožnja nije samo prelazak od tačke A do tačke B.
To je način života.
Autorka je 34-godišnja Kanađanka; redovno boravi u Kotoru, gdje je udata
Bonus video:
