Tirani su kroz istoriju nosili mnoge titule - prvi građanin, suveren, car, firer, kaudiljo, duče - ali svi imaju nekoliko zajedničkih osobina. Istoričari antike opisuju kako je sposobnost prvog rimskog cara da “oblikuje mišljenje” omogućila da se održi privid zaštite demokratije, dok je u stvarnosti on potkopavao njene institucije kako bi stvorio “novu državu”. Politička nauka primjećuje sličan fenomen. Ovo nije samo pitanje iskrivljavanja stvarnosti ili njegovanja određene slike: to zahtijeva aktivno potkopavanje i postepeno uništavanje vladavine prava.
Nije slučajnost što se izraelski premijer Benjamin Netanjahu suočava sa ozbiljnim optužbama za korupciju, kao što nije slučajno ni to što je Donald Tramp prvi osuđeni kriminalac koji je obavljao funkciju predsjednika Sjedinjenih Američkih Država. Isto važi i za Žaira Bolsonara iz Brazila i Alvara Uribea iz Kolumbije, dvojicu bivših autokrata koji pokušavaju da se vrate u politiku. U svojoj suštini, tirani su odmetnici.
Ovo može biti ključno za razumijevanje privlačnosti populističkih autoritaraca: iako su bogati i privilegovani, oni uspijevaju da se predstave kao autentični predstavnici “naroda” i kao brana protiv pretjerivanja “elita”. Odmetnici su u osnovi autsajderi, pa se njihove pravne bitke mogu prikazati kao dokaz da državne institucije aktivno ciljaju one koji izazivaju establišment.
Ova strategija zavisi od raširenog nepovjerenja u institucije, a toga danas ima u izobilju. Jedno istraživanje iz 2024. godine pokazalo je da samo 23% Amerikanaca vjeruje saveznoj vlasti, a da svega 29% smatra da demokratija funkcioniše. U zemljama OECD-a u prosjeku samo 39% ljudi ima povjerenja u državne institucije.
Na takvoj podlozi, autokrati je dovoljna samo jedna izborna pobjeda. Tirani vladaju za sebe, svoje bliske saradnike i povremeno za svoje pristalice - nikada za svoje protivnike. Svako ko pokuša da ih pozove na odgovornost - mediji, pravosuđe, državni službenici, akademici - prikazan je kao pristrasan, lažljiv ili agent “duboke države”. Od tog trenutka, samo je mali korak do demontiranja demokratskih institucija.
Nijedan autoritarni populista nije bolje odigrao ulogu žrtve namještenog sistema i političkog progona od Donalda Trampa. Uostalom, on je uspio da ubijedi veliki dio Amerikanaca da je Džo Bajden “ukrao” izbore 2020. godine, a 6. januara 2021. pozvao je svoje pristalice da ometaju prenos vlasti, što je dovelo do toga da bijesna rulja upadne u zgradu Kongresa SAD. Prvog dana svog drugog predsjedničkog mandata Tramp je pomilovao skoro 1.600 osuđenih za zločine tokom te pobune, u kojoj je poginulo pet osoba, uključujući i jednog policajca koji je obezbjeđivao Kapitol.
Pred izbore u Brazilu 2022. godine Bolsonaro je slijedio Trampov primjer, upozoravajući da će, ukoliko izgubi, to biti zbog izborne manipulacije. Tako je, nakon što ga je porazio Luiz Injasio Lula da Silva, masa njegovih pristalica napala zgrade savezne vlade Brazila. Od tada, Bolsonaro - koji se suočava sa suđenjem zbog navodnog pokušaja državnog udara - poziva na amnestiju osuđenih za zločine počinjene tokom napada, dok u isto vrijeme žali zbog “neumoljivog progona” koji navodno “trpi”.
Uribe, sa svoje strane, insistira da su njegova nedavna presuda zbog uticaja na svjedoke i istraga o masakru seljaka iz 1997. godine, koji je dok je on bio guverner zapadne Antiokije izvršila paravojska, čin “političke osvete”. Desničarski mediji ponavljaju tu tvrdnju, a ona se pokazala dovoljno uvjerljivom da izazove masovne skupove Uribeovih pristalica.
Što se tiče Netanjahua, on vodi brutalni rat u Gazi djelimično i kako bi skrenuo pažnju s višegodišnjeg suđenja po optužbama za korupciju i mito. U međuvremenu, koristio je svoj položaj da vrši pritisak, pa čak i uklanja relevantne zvaničnike. Šire gledano - nastoji da oslabi autoritet i nezavisnost pravosuđa.
Tiranija rijetko kada biva isključivo domaći fenomen. Iako diktatura može postojati u izolaciji, tirani su odavno shvatili da snaga leži u brojnosti. Osim što oponašaju uspješne taktike, često stoje jedni uz druge, javno se braneći i čak podržavajući režime svojih kolega tirana.
Tramp je tipičan primjer. U “odbranu” Bolsonara, podigao je Brazilu carinsku stopu na 50%, iako SAD imaju veliki trgovinski suficit u bilateralnoj razmjeni s tom zemljom i uveo sankcije Aleksandru de Moraesu, sudiji Vrhovnog suda Brazila koji vodi istragu. Slično tome, američki državni sekretar Marko Rubio optužio je “radikalne sudije” da “naoružavaju” kolumbijsko pravosuđe protiv Uribea. Komitet za budžet Predstavničkog doma SAD pozvao se na suđenje Uribeu kada je predložio smanjenje civilne pomoći Kolumbiji za 50% u 2026. godini.
Ali Tramp nijednog tiranina ne brani toliko glasno kao Netanjahua. Ono što “tužioci van kontrole” rade izraelskom lideru je “LUDILO”, napisao je Tramp nedavno na društvenim mrežama. U drugom objavljenom postu pozvao je da se suđenje odmah otkaže ili da Netanjahu bude pomilovan, i čak je implicitno zaprijetio da će obustaviti vojnu pomoć Izraelu ako se “lov na vještice” nastavi. Upravo su Sjedinjene Države “spasile Izrael”, zaključio je, i upravo će SAD “spasiti Bibija Netanjahua”.
Time što sebe predstavlja kao svojevrsnog zaštitnika populističkih autoritaraca, koje vidi kao saborce u borbi protiv liberalne države, Tramp sebe uzdiže i normalizuje svoje ponašanje kod kuće. U tom kontekstu, podrška njegove administracije nedavnoj odluci Salvadora da ukine ograničenje predsjedničkog mandata - čime je otvoren put da još jedan autokratski predsjednik, Najib Bukele, ostane na vlasti neograničeno - treba sve da nas zabrine.
Ako još postoji i najmanja sumnja u glavama njegovih pristalica, Tramp - poput svojih kolega tirana - ima adut u rukavu: religiju. Nijedan od ovih lidera nije istinski religiozan, ali svi grade saveze s moćnim vjerskim zajednicama. Netanjahu i Tramp idu i korak dalje, tvrdeći - bez očiglednog osjećaja za ironiju - da ih je Bog izabrao da spasu svoje zemlje.
Ako je patriotizam posljednje utočište hulja, plašt božanskog poziva uzdiže tu hulju iznad običnih smrtnika i njihovih pravila. Kako je Tramp zlokobno rekao: “Onaj ko spasi svoju zemlju, ne krši nijedan zakon.”
Autor je potpredsjednik Međunarodnog centra za mir Toledo; bio je ministar inostranih poslova Izraela
Copyright: Project Syndicate, 2025. (prevod: N. R.)
Bonus video:
