Zahtjevi iz tabora ljevice, da se NATO raspusti, uvijek vode ka zgražavanju većinske politike. Pri čemu se trenutno čini da se ova vojna Alijansa sama, a da je niko na to ne tjera, na taj put uputila.
Kad predsjednik vodeće sile, Sjedinjenih Američkih Država, pod sumnju stavlja član 5 Ugovora - onaj o solidarnoj odbrani - a koji je noseći stub saveza, pa kad uz to dvije najveće zemlje članice - Njemačka i Turska - iz političkih razloga jedna drugoj otkazuju vojnu saradnju u borbi protiv terorizma, onda se već može govoriti o procesu raspadanja.
Na koji ni najmanje ne utiče prijem novog člana. Crna Gora, sa svojih 650.000 stanovnika i 2.000 vojnika, neće NATO-u udahnuti novu volju za životom. Naprotiv, upravo njen prijem naglašava koliko je Alijansa iskočila iz vremena i svojih današnjih problema.
NATO je čedo hladnog Rata* i ima taj pedigre, čiji karakter nikad nije uspio da ukloni. Prijem Crne Gore - a uskoro eto vrlo rado i Makedonije - ne slijedi logiku vojne neophodnosti, nego isključivo ima politički cilj: da Rusiju još više okruži - umjesto da sa Moskvom i uključenim zemljama slijedi plan politike opuštanja, pa pojedine nekadašanje jugoslovenske republike pretvori u zajednički vojno-neutralni prostor na Balkanu i zajednički im garantuje bezbjednost, NATO jednu po jednu od ovih zemalja uvlači u svoju orbitu moći.
Prevaziđeno blokovsko razmišljanje
To je blokovsko razmišljanje hladnog Rata, koje više uopšte nije na visini jedne bezbjednosne politike modernog vremena. Prijetnja za Zapadni svijet danas dolazi od asimetričnih konflikata vezanih za raspadajuće države u Africi i na Bliskom istoku. Protiv toga neće pomoći ni NATO trupe u Crnoj Gori, a ni američki ili njemački tenkovi, koji na Baltiku ciljaju u pravcu Rusije.
Autor je šef-dopisnik DuMont-ove zajednice redakcija iz Berlina (Kölner Stadt Anzeiger /KSA) Prevod: Mirko VULETIĆ
*Autor dva puta namjerno na njemačkom piše „kalte Krieg“ umjesto „Kalte Krieg“ (hladni Rat, a ne Hladni rat) - prim. prev.
Bonus video:
