Objavljivanje dobitnika nagrade za ekologiju Goldman, za 2017. godinu, dobar je povod da se oda dužno priznanje vođama aktivista. Ipak, to je i zgodna prilika da naglasimo koliko je hrabrosti potrebno za ovu aktivnost (kao i za rad mnogih drugih ekoloških aktivista).
Kada smo moja dobra prijateljica Berta Kaseres i ja 2015. godine dobile tu nagradu, u obraćanju na ceremoniji uručenja Berta je rekla: “Dajem svoj život u službu majke zemlje”. Ubrzo nakon toga Berta je ubijena u Hondurasu. Njena je priča tragična, ali nije jedina. Doslovce kroz nekoliko mjeseci ubijen je i Isidro Baldenegro Lopez, još jedan laureat Goldmana.
Nikada do sada nije bilo tako opasno biti ekološki aktivista. Sjetie se nasilja prema ekološkim zaštitnicima koji su protestovali protiv naftovoda Dakota Access u SAD. Policija je optužena za prekomjernu upotrebu sile prilikom ratjerivanja predstavnika indijanskog plemena Sijuks iz rezervata Standing Rock i njihovih pristalica koji su tvrdili da će taj projekat dovesti do zagađenja vođe i rušenja svetih mjesta sa grobovima.
Na sreću, tokom tih protesta niko nije ubijen. Ali u drugim zemljama, onim sa krhkijom demokratijom, ekološki aktivisti koji istupaju protiv onih koji zagađuju životnu sredinu igraju se sopstvenim životom. Po podacima iz izvještaja organizacije Global Witness, samo 2015. godine regitrovano je 185 ubistava aktivista u 16 zemalja. To je skoro dvostruko više od broja ubijenih novinara te godine.
Moje lično iskustvo takođe svjedoči o opasnosti koja prijeti borcima za ekologiju. Tokom osam godina, stanovnici moje oblasti Ovino-Uhuru u ruralnoj Keniji bili su izloženi djelovanju otrovnog olova iz metalurškog postojenja koje ima državnu licencu. Svjetska zdravstvena organizacija smatra smrtonosnom dozu olova u razmjeru od 5 mikrograma po decilitru. Najviši nivo koncentracije olova registrovan u Ovino-Uhuru iznosio je 420 mikrograma po decilitru. U široko poznatom slučaju zagađenja u gradu Flint (država Mičigen, SAD) izmjereno je 35 mikrograma po decilitru.
Kada smo saznali da nas truju, krenuli smo da se borimo. Počeli smo da pišemo pisma vladi, organizovali proteste. Uz podršku građana osnovala sam Centar za pravosuđe, državnu upravu i ekološku akciju s ciljem da natjeramo državu i korporacije da preuzmu odgovornost i podrže čistu i zdravu životnu sredinu.
U februaru 2016. naš Centar je tužio šest državnih uprava i dvije korporacije. Od toga nije bilo ništa.
Ali, godinu dana kasnije, kada smo u lokalnim medijima objavili da namjeravamo da tužimo dvije korporacije, izbio je pakao.
I pored ubistva Berte i Isidroa (a takođe i mnogih drugih), nisam do kraja shvatala sve opasnosti kada sam bacila rukavicu u lice moćnicima koje je podržavala vlada. Dobila sam upozoravajući telefonski poziv koji ledi krv u žilama - pripazi bolje svog sina. Ekološki aktivisti iz naše oblasti bili su izloženi napadima, oko kuća su im kružili razbojnici koji su mahali mačetama. Sina mog bliskog saborca uhapsili su nepoznati muškarci, ali su ga, srećom, kasnije pustili.
A bilo bi za očekivati da država interveniše i zaštiti svoje građane od sličnih trikova, da i ne govorimo o zaštiti od trovanja olovom. Nismo narušili nijedan zakon; naprotiv, tražili smo poštovanje Ustava Kenije, koji garantuje građanima pravo na bezbjednu i zdravu životnu sredinu. Ipak, izgleda da ne treba da se čudimo takvom ponašanju države. Riječ je o tome da je 2015. godine vlada Kenije - sa još 13 zemalja - na Generalnnoj skupštini UN glasala protiv Rezolucije UN koja je pozivala da se zaštite oni koji štite ljudska prava.
Priroda daje dovoljno za zadovoljenje potreba svakog od nas, ali ne daje dovoljno da zadovolji alavost svakog od nas. Prirodni reursi presušuju i zato tlo Afrike, bogato mineralima, postaje privlačno za investitore koji žele maksimalnu dobit. Naravno, vlasti treba da iskoriste mogućnosti za ekonomski rast i otvaranje radnih mjesta koje se na taj način dobijaju, ali ne smiju dozvoljavati kompanijama da nanose štetu životnoj sredini i ugroze zdravlje i vitalne funkcije lokalnog stanovništva.
Priče o Berti, Isidrou i meni pokazuju da se više ne možemo osloniti na državne organe i na nacionalne snage za sprovođenje zakona, koje bi garantovale istrage i kažnjavanje za zločine protiv planete. Zato je svijetu potreban nezavisni, međunarodno priznati pravni organ kojem se lokalno stanovništvo i aktivisti mogu obraćati radi suprotstavljanja ekološkim zločinima.
U martu 2012. u Ujedinjenim nacijama se prvi put pojavio specijalni izvjestilac za ljudska prava i životnu sredinu i to je pozitivan korak. Ali nama je potreban sistem “sa zubima”. Prije 25 godina formiran je sud koji prati ljude odgovorne za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Sličan sud mogao bi da se bavi pitanjima zločina protiv životne sredine i njenih zaštitnika.
Pokušaji da se uguše glasovi koji se bore za poštovanje ekološkog zakonodavstva i regulacije - vode ka samouništenju. Ljudi i planeta umiru. A oni koji se bore za to da preduprijede sve te smrti, zaslužuju zaštitu a ne to postanu nove žrtve.
Autorka je ekološka aktivistkinja iz Kenije; dobitnica je Goldman nagrade za životnu sredinu za 2015. godinu
Copyright: Project Syndicate, 2017.
Bonus video:
