Saznavši da idemo u Burgas, gazda kod kojeg noćimo u Nesebaru, kaže: „Fino. Lijep je Burgas. Samo je nov“. Smatrao sam to pretjerivanjem čovjeka koji živi nadomak gradskog jezgra starog dva i po milenijuma. U poređenju sa tim, Amerika je tek u pubertetu.
Autobus ne prati liniju obale već je prepriječio kopnom. Putujemo skoro sat vremena. Upoznajemo male usputne varoši, koje imaju peh da nisu na obližnjoj obali, pa djeluju još pospanije. Tračka ravnica je žućkasta, skoro bezljudna. Onda se pomoli jezero, a iza njega grad. Soliteri i široke ulice. Na nekoliko stanica vozač pušta ljude da izađu. Nedjelja je, grad jedva da se probudio.
BUĐENJE BURGASA
Autobuska stanica je nadomak luke. Krenuli smo ka centru. Najprije nailazimo na pješačku zonu. Ulica nazvana po osmanskom guverneru Istočne Rumelije Aleksandru Bogoridiju, vodi u srce grada.
Već na prvi pogled Burgas odaje utisak velikog, samosvjesnog grada. U njemu živi oko 190 000 ljudi. Dok šetamo ulicom, otvaraju se restorani, uz tandrkanje se podižu čelične žaluzine radnji. U ovoj ulici je smješten i Arheološki muzej.
Predmeti u arheološkim nalazištima kod Burgasa stari su šest milenijuma. Tračani su ovdje imali svoja naselja više vjekova prije Hrista. Jedno od tih naselja – Deultum – što na tračkom znači „između dva jezera“ jeste najstarije gradsko stanište. Smjenjivali su se trački vladari, sve dok njihove teritorije nije pripojio Filip II, otac Aleksandra Velikog. Od 72. godine prije nove ere grad je pod rimskom vlašću. Tada se na današnjem gradskom području izvori tople vode pretvaraju u rimsku banju Akva Kalide. Ljekovita voda je privukla više romejskih careva, mjesto je nazvano i Terme. Ne treba da čudi što se jedna današnja gradska četvrt zove Banevo – Banja.
Pored Arheološkog muzeja na ograđenom prostoru smješten je i trački grob – megalitski dolmen. To je svojevrsna izložba na otvorenom. Prenijeli su ga ovamo sa obronaka planine Strandža koja se nalazi na granici sa Turskom.
Na trenutak se zamislim nad činjenicom da cijeli narodi nestaju, ali ponekad naselja koja su oni osnovali postanu moćni gradovi. Genetska istraživanja pokazuju da su naši preci zapravo i pobjednici i pobijeđeni. I starosjedioci i došljaci. Čiji jezik govorimo? Onih koje smo porobili? Ili onih koji su nas pokorili?
JERMENSKI TRAGOVI
U Ljermontovljevoj, mirnoj pobočnoj ulici, pronašli smo kafe po našem ukusu. Narednih sat vremena biće posvećeno kapućinu i kovanju planova za cijeli dan.
Naspram kafea je Sveta Bogorodica, pravoslavna crkva iz 19. vijeka pred čijim se ulazom već skupljaju prosjaci. Iznutra dopire melodija, potom i svečana horska pjesma. Slušamo prosjake kako se dovikuju na bugarskom - njihovi glasovi se rastapaju u pjesmi kao so u toploj vodi. Bili su to trenuci kada čovjek osjeti zahvalnost jer ga je slučaj doveo baš tu. Ostali smo u kafeu duže nego što smo planirali. Vraćamo se u pješačku zonu.
Nadomak hotela Bugarska, zapravo solitera koji služi kao orijentaciona vertikala u centru, smjestila se Jermenska crkva. U grad su se prvi Jermeni naselili za osmanske vladavine u 17. vijeku.
Sama crkva je nastala 1673. Ispred nje su dva artefakta koja govore o teškoj sudbini ovog naroda. Spomen-ploča podsjeća na to ko je bio Hrant Dink, jermensko-turski novinar i borac za prava jermenske manjine kojeg je januara 2007. u Istanbulu ubio turski nacionalista.
Nešto dalje je spomenik nastao 1990. Na njemu piše da je posvećen žrtvama genocida nad Jermenima 1915.
U samom centru ukrštaju se dvije glavne ulice pješačke zone. U turističkom informacionom centru domogao sam se mape grada. Sijedam na jednu klupu i radim to što inače činim kada stignem u neki grad. Upisujem na mapi liniju naših koraka, onih koje smo već prešli, i onih koje ćemo tek preći. Čuvam te karte grada kod kuće zajedno sa knjigama o putovanjima. Katkad ih ponovo osmotrim, pokušavajući da se sjetim šta smo to prije mnogo vremena svojim nogama dopisali u gust gradski tekst.
ALJOŠIN SPOMENIK
Aleksandrovskom ulicom, koja je zapravo glavna žila kucavica grada, šetamo ka centralnom gradskom trgu Trojkata. Na njemu se nalazi spomenik sovjetskim vojnicima. Pošto takvih spomenika u Bugarskoj ima dosta, Bugari ih sve zovu – Aljoša.
Trg je mjesto na kojem su pravosudna palata i kulturni centar. Vjerovatno djevojke i mladići još uvijek dogovaraju sastanak „kod Aljoše“.
Od starice koja prodaje carevicu kupili smo po kuvani kukuruz i sjeli na klupu da se nagledamo Aljoše. Dan počinje da pritiska vrućinom.
Vrijeme je da potražimo osvježenje u nekoj klimatizovanoj prostoriji. U pripremi za putovanje shvatio sam da je jedan od najboljih kafića u gradu u blizini glavnog trga. The Coffee Room štrči svojim zapadnim izgledom i latiničnim pismom. Ali potpuno opravdava svoje međunarodno obećanje. Kafa je odlična.
Vraćamo se Aleksandovskom. Nailazimo na mjesto koje je poznato kao „Nulta tačka“ ili „Kompas“. Spojila je ugodno sa korisnim. Turistima je to zanimljiv motiv za fotografisanje, mladi mogu da se, umjesto „kod Aljoše“, dogovaraju da se nađu „kod Kompasa“, a grad je time označio centar.
RIMSKO IME, TEŠKA ISTORIJA
Burgas je vjerovatno nazvan po rimskoj kuli koja se na latinskom zvala Burgos, a na grčkom Pirgos. Doduše, postoje i drukčija tumačenja, koja vode do Tračana. Ipak, poznato je da je u 2. vijeku, dok je vladao rimski car Antonin Pije, na ovoj obali podignuta rimska kula koja je vjerovatno dala ime gradu. Naposljetku, Burgas ima svog brata po etimologiji, španski grad Burgos.
Podjelom carstva 395. pripao je Istočnom Rimu. Početkom 8. vijeka grad je prvi put pod bugarskim vladarom, Tervelom.
Smjenjuju se gospodari, ponovo Vizantija, pa opet Bugari. Pirgos se spominje u djelu jednog carigradskog pjesnika. Turci su osvojili grad najprije u 14. vijeku, ali su ga prodali Vizantiji. Tek sa padom Carigrada i Burgas dijeli njegovu sudbinu. Pošto je grad razoren sultan ga pretvara u svoj čitluk, a naselje ne prelazi značaj ribarskog sela.
Ipak, trgovina s vremenom čini svoje. Evlija Čelebija je u 17. vijeku zapisao da mjesto ima dvije luke. Nije čudno da su hrišćani ove varoši oduvijek smatrali Svetog Nikolu svojim svecem, jer je on zaštitnik lađara, splavara, ribara i vodeničara. Tako je sve do danas. Sveti Nikola ima i svoju kapiju.
Zapadni izvori u 18. vijeku Burgas spominju kao kasabu – sa otprilike 1 200 kuća. Kada su Rusi 1829. osvojili grad zatekli su dvije džamije i jednu crkvu koju su koristili Grci, Bugari i Jermeni. Od 475 kuća 212 je bilo prazno – muslimansko stanovništvo se povuklo sa turskom vojskom. Na kraju rata Burgas je ipak ostao u Osmanskom carstvu. Hrišćani su napustili grad sa ruskom vojskom. U narednim decenijama u grad se doseljavaju krimski Tatari i austrijski trgovci koji grade katoličku crkvu. Burgas je 1863. imao 3 000 stanovnika, od čega su polovina bili muslimani – Turci, Tatari i Čerkezi. Broj bugarskih hrišćana i njihovih škola se povećava, grčki uticaj slabi. Sve je to u vrijeme bugarskog narodnog preporoda vodilo bugarskoj nezavisnosti. I evropskom izgledu novog Burgasa.
Svakako bi posjeta Burgasu morala da uključi i obilazak Sabornog hrama sv. Ćirila i Metodija. Glavna gradska crkva je drugačija od mnogih sličnih građevina podizanih u Bugarskoj u to vrijeme – građena je od 1897. do 1907. Glavni arhitekt je bio Italijan Rikardo Toskani. Ostalo je zapisano da je u gradnji učestvovao i majstor Kuzman Dimitrov iz Makedonije.
MORSKI PARK
Morskata gradina, park koji pet kilometara slijedi liniju obale između grada i mora, uzdignut na leđa ravnog brijega, zaista je lijepo uređen. Tu i tamo nailazimo na poneku skulpturu. Na sve strane su klupe. Osmislio ga je 1910. pejzažni arhitekta Georgi Duhtev. Vjetrovit pojas između centra i mora pretvorio je u jedan od najljepših parkova Bugarske. Duhtev je volio egzotične biljke pa je sa svih kontinenata nabavio više stotina sadnica.
Početkom osamdesetih bugarski komunisti su usred Morskog parka podigli Panteon – spomenik palim antifašističkim borcima. Jedan posjetilac iz Srbije prokomentarisao je zlobno da bi svi bugarski antifašisti iz Drugog svjetskog rata mogli da stanu na površinu ovog monumentalnog spomenika.
Šetnja ovim parkom po sunčanom danu zaista čini dobro i duši i tijelu. U parku je smješten i čuveni kasino, koji je sada kulturni centar sa ljetnjom binom.
Nama je najljepše trenutke donijelo obično sjedjenje na klupi. U podnožju brijega na kojem je park pružila se prostrana gradska plaža. To je jedinstven spoj sjenovite gradine i crnomorskog pejzaža.
U LUCI
Grad je nastao tu gdje se Gornjotračka ravnica završava zalivom. Sa jedne strane je okružen sa tri jezera, a sa druge opasan Crnim morem, pa nije imao kud – voda mu je postala sudbina. U luci je smještena bugarska crnomorska ribarska i vojna flota, obalska straža.
Za ekonomski život isto tako je važna obližnja rafinerije nafte koja je u vlasništvu ruskog Lukoila i najveća je rafinerija nafte na evropskom jugoistoku. Aerodrom je drugi po broju letova u Bugarskoj. Iako ima značajnu industriju, turisti vole Burgas. Kada smo poslije duge šetnje parkom i plažom stigli u luku, shvatili smo da je jedan njen dio upravo preuređen po volji gostiju. Restorani i šetalište napravili su prijatno mjesto od područja, koje je u svakom lučkom gradu pomalo nalik na teretnu željezničku stanicu.
Nad crnomorskom pučinom zalazilo je sunce. Bili smo u velikom restoranu napravljenom u bivšem skladištu, odmah uz dokove. Riba na tanjiru miriše onako kako treba da miriše svježa riba sa roštilja. Vrijeme provedeno ovdje podsjetilo me na lisabonske dokove i restoran u kojem smo takođe osjećali da je to jedino mjesto za taj trenutak i taj dan.
Iz restorana u dugu baštu uz vodu jela iznosi – robot na točkovima. Pomislim da ovaj bugarski restoran prednjači u otklanjanju osnovne bugarske turističke slabosti – mrzovoljnih konobara.
Poslije objeda šetamo lukom. Poneka trošna kuća u četvrti čuva uspomenu na dane kada su ovdje bile zadimljene krčme obalskih radnika. Ne mogu a da ne pomislim na grčkog pjesnika Kostu Varnalisa koji je rođen u ovom gradu davne 1884. U Atini je sa njim drugovao i na njegove stihove muziku napisao Mikis Teodorakis. „Sudbonosni“ je postala himna svih nesrećnih i potlačenih pijanaca u mračnim tavernama.
Na ulazu u luku, u jednom parku klupe su napravljene kao knjige. Na jednoj od njih čitam pjesmu Petje Dubarove „More“: More se zaogrće prelijepom čipkom / ah, kako nježnom i srebrno-bijelom… Alge su za pjesnikinju u tom pjenušanju „žive balerine“.
Pjesnikinja nije živjela dugo. Rođena je 1962. Ubila se sa 17 godina, 1989. kažu zbog nesrećne ljubavi prema jednom Šveđaninu.
Dolazi vrijeme da se rastanemo od Burgasa. Grad je uspio da nas iznenadi mnogim svojim licima. Neka nisam spomenuo. Park ispred Opere sa spomenikom u obliku starinskog gramofona. Jednu običnu sporednu ulicu u koju smo zalutali. Džezve u izlogu. Molo koje na kraju plaže zadire daleko u more. Zgradu željezničke stanice. Spomenik majčinstvu usred parka.
Lijepo je da Petjin grad nije zaboravio tragičnu pjesnikinju. Da su njeni stihovi o moru ispisani na jednoj klupi-knjizi. I da mogu da ustanem sa klupe i na odlasku pomislim kako ću Burgas i Crno more, koje mu stalno šapuće ljubavne stihove, pamtiti po stihu u kojem su ogrnuti čipkom boje šampanjca.
Bonus video:
