Evo jednog futurističkog pogleda na stvarnost: od svih eufemizama trenutno je najsuspektnija fraza “prekomjerno granatiranje”. Iza tog tehničko-militantnog eufemizma krije se egzistencijalni užas bez premca. Takva su vremena došla, ko nije iskusio rečenu situaciju doći će na red jednog dana, svijet je poludio, pomjeren je iz središta i nakotilo se toliko granatlija da ne može biti da baš vas ovakvo iskustvo maši. Nekoliko vlada, ljudi i korporacija potpuno su preuzeli globalnu vlast i dali sebi za pravo da određuju ko će sve, kada i kako biti žrtvovan.
Jednom riječju, ništa ne brinite, svi ćete prije ili kasnije doći na red.
Hladni jezik statistike kaže ovo: Njemačka je u Auschwitzu ubijala 127 djece dnevno tokom pet godina. IDF i država Izrael na čelu s Benjaminom Netanyahuom ubijali su 139 djece dnevno tokom 135 dana najtežih granatiranja. I nastavljaju s procesom, možda ne baš tim intenzitetom, ali da ubijaju udarnički, u to uopće nema sumnje. Zapalo nas je vrijeme poništenja svih dosadašnjih vrijednosti. Otkad je postalo društveno prihvatljivo masakrirati djecu, sakatiti ljude, strateški izgladnjivati milione, razarati cijele gradove i kulturno-istorijske znamenitosti – dozvoljeno je i sve drugo. U praktičnom i etičkom smislu uništen je pojam sakralnog, što ostavlja otvoren prostor najvećem globalnom šljamu za dalju destrukciju. Više ne postoji vrijednosni sistem koji može opravdati zločin što traje već treću godinu a pripreman je decenijama prije toga. Izrael je, uz logističku i finansijsku podršku Amerike i ideološku Njemačke, srušio svjetski poredak. Taj poredak, krhak da ne može biti krhkiji, neuravnotežen i nepravedan, omogućavao je minimum normalnosti na planeti. To tek sada vidimo, kada je pomenuti minimum skapao pod granatama i tenkovinama IDF-a.
Po svijetu se razmnožilo desetine malih, monstruoznih netanyahua koji su našli savršen recept za nastavak klanja – ozvijeri mase i onda možeš raditi šta god hoćeš. Lista ljudi koji podržavaju izraelskog satrapa spisak je opskurnih likova koji se proteže od globalnoga (Donald Trump, Friedrich Merz, Viktor Orban…) do striktno lokalnog nivoa (Aleksandar Vučić, Milorad Dodik, Andrej Plenković, Dragan Čović…). Zločin uvijek ima jaku mrežu podrške, to je krvna veza uzroka i posljedica.
Naša civilizacija još se nije oporavila od genocida nad Jevrejima tokom Drugog svjetskog rata, a sad se valja nositi s novim klanjima, genocidom u kojoj je ulogu izvršitelja preuzeo politički Izrael. Da stvar bude tragičnija, Izrael je svojevoljno, ni od koga nagovaran, s punom materijalnom i moralnom odgovornošću, sam izabrao tu ulogu. Uspio je da još jednom pomjeri granice užasa koji traje punih sedam decenija. Konzistentna baza iz koje bi krenuo otpor zvjerstvima nikada nije ustanovljena, samo usamljena ostrvca pobune na koje ratni jastrebovi huškaju svoje mrežne paravojske.
Etiketa antisemite često se pripisuje najprogresivnijem i najtolerantnijem dijelu međunarodne javnosti, ljudima i grupacijama koje imaju duboko razumijevanje za patnje Jevreja kroz povijest. I u tome je najveći problem - ljudi koji razumijevaju razmjere i pogubnost Holokausta ne mogu ostati gluhi i slijepi na stravične razmjere Nakbe, a uz zločince su danas pobornici onih snaga koji su Jevreje spaljivali polovinom prošlog stoljeća. Uvijek na strani ubica.
Netanyahu i Trump vođeni su tragičnom idejom da im je sve dozvoljeno jer nema ko da ih zaustavi. Razlika između Bidena i Trumpa nije u posljedicama, nego u personalnom stilu. Joe Biden znao je da podržava genocid i u rijetkim trenucima nesenilnosti vjerovatno je imao bljeskove stida i krivice zbog sopstvene uloge. Ali vođen interesima, ucjenama i odnosom snaga, nastavio je da ga podržava. Lik koji ga je naslijedio ne poznaje stid, no je u svemu vođen kombinacijom pohlepe i odsustva bilo kakve etike. Oboružani miloradovskom neotesanošću i on i njegov partner iz Tel Aviva nastavljaju s visokom dozom drskosti kao pokrićem za svako novo zlodjelo.
Društvena atmosfera sadrži mnogo elemenata koji podsjećaju na nacistička divljanja tridesetih godina prošlog vijeka. Dehumanizacija Palestinaca, kao već završen proces, bila je tako monstruozna, s jedne strane, i tako efikasna, s druge, da je udarila dugoročne temelje za istrebljenje nepoželjnih kolektiviteta. Trenutno na djelu imamo ono što čileanski pisac Benjamin Labatut definira kao “finu ravnotežu užasa”. Samo što ovdje nema ništa fino, pakao se s nebesa preselio na zemlju, i to na krvavo omeđen dio u koji niti ko može ući niti iz njega može pobjeći. Arhitekti zločina zasad drže sve konce u svojim rukama. Albert Einstein jednom je upotrijebio izraz ”velika tehnologija smrti”. To je u svakom slučaju umjereniji način da se danas opišu zločini Izraela, aktivno potpomognuti s američkih obala i pasivno podržavani iz epicentra Europske unije.
Bonus video:
