Krajem kolovoza, dok su još mnogi bili na ljetnom odmoru, preko portalâ smo dobili vijest koja bi bitno mogla odrediti naše buduće konzumerističke prakse i obrise potrošačkog društva. Ono što je u zemljama zapadne Evrope i u SAD već neko vrijeme na djelu, digitalne ili elektroničke cijene, sada će očito postati i dio naše stvarnosti. Za sada su se tri velika trgovačka lanca koja posluju na domaćem tržištu odlučila za postupno uvođenje takve prakse, no zasigurno će ih slijediti i ostali srodni poslovni akteri.
U najkraćem, riječ je o modelu višekratnog mijenjanja cijena artikala u trgovinama tijekom dana, zbog čega se standardne papirnate ili kartonske oznake cijena na policama zamjenjuju digitalno-elektroničkim mini displejima. Posljedično, kupci nikako ne mogu biti sigurni da će cijena artikla koju su zatekli prilikom njegovog preuzimanja na polici, biti jednaka cijeni istog tog artikla kada dođu na blagajnu.
Praksa je očito vrlo srodna onom što smo već usvojili i prihvatili kao datost, a to su recimo usluge taksi prijevoza čija cijena stalno algoritamski varira, čak je drugačija za istovjetnu relaciju prijevoza u istom trenutku, ali za različite korisnike koji za uslugom tragaju preko svojih pametnih telefona. O bilo kojoj verziji da je riječ, poslovne politike takvu praksu papagajski opravdavaju tezom da potražnja regulira ponudu. Navodno, što više ljudi kupuje neki artikl u određenom trenutku, cijena će mu rasti.
Svjedočimo novim izvedenicama starih lekcija neoklasične ekonomije. No zagrebemo li makar malo ispod površine te doktrinarne ideologije – koja sebe marketinški prodaje kao neutralan, ekspertni znanstveni uvid – pa kritičko-argumentativnom metodom ekonomiju vratimo tamo gdje joj je uvijek bilo i mjesto, u društveno-političke i kontekstualne uvjete, okolnosti i posljedice njene operativnosti, potom ćemo uvidjeti da nije možda potražnja ta koja određuje ponudu, već upravo suprotno, ponuda je ono što diktira potražnju.
U makar minimalno reguliranim ekonomsko-političkim društvenim uvjetima kolektivne egzistencije, to bi bilo tako i predstavljeno, no u okolnostima deregulirane radikalno-kapitalističke zbilje, realno egzistirajuća socijalna slika i prilika mora biti ideološki optočena zabludama poput one koja se skriva iza fraze, “to je tako jer ljudi to naprosto žele, odnosno kupuju”.
No, daleko je to od istine. U dereguliranim tržišnim uvjetima predatorskog kapitalizma ljudi su naprosto navođeni na određene prakse, pa i potrošačke, a nerijetko i prisiljeni, dovedeni pred svršen čin po pitanju kupovine. Jednako je i sa famoznim imaginarijem potrošačke želje. Nema u njemu ničeg predestiniranog, biološki predodređenog. Mi se kao društvena bića, individualno i kolektivno, socijaliziramo preko naših želja, učimo što i kako željeti, čemu stremiti, o kakvim blagodatima i ugodnostima sanjariti.
Bonus video:
