Rasprodaja

Kao običan čitalac, koji ponešto zna o pomorstvu, budući da sam se se preko 45 godina bavio pomorskim pravom, ispratio sam tužnu sudbinu brodova Crnogorske plovidbe. Nekad davno, kao mladi pravnik, radio sam za Prekookeansku plovidbu iz Bara, pa sam ispratio i tu tužnu sudbinu brodova Prekookeanske plovidbe, koji su bili žrtva sankcija zbog ratova 90-ih godina.

Razlozi propasti Crnogorske plovidbe su drugačiji. Uz rezervu da nemam insajderske informacije, ponešto se ipak može zaključiti iz u medijima dostupnih informacija. Može se postaviti pitanje da li je od samog početka ideja obnavljanja crnogorske flote bila sprovedena kako treba (što se grbo rodi…). Ja to odista ne znam. Ono što znam jeste da dobru pomorsku kompaniju ne čine samo brodovi, već i ljudi koji znaju svoj posao. Pomorska kompanija treba da ima sposobne oficire i posadu na brodu, zatim ljude u tehničkom sektoru koji se brinu o tehničkom održavanju brodova, u komercijalnom sektoru, koji se bavi komercijalnim upošljavanjem brodova, poželjno je da imaju ljude u pravnom sektoru, koji se brine o pomorskim sporovima (iako se taj dio često prebacuje na P&I klubove), i menadžment kompanije, koji treba da se bavi strateškim upravljanjem kompanijom. Prekookeanska plovidba je imala ljude koji su znali svoj posao. Uvjeren sam da je slično bilo u Jugooceaniji. Neki od njih su, nakon propasti pomorstva u Crnoj Gori, svoje znanje “prodavali” u inostranstvu, jer u Crnoj Gori za njih više nije bilo posla.

Ne znam kako je bilo u Crnogorskoj plovidbi, ali je očigledno da nešto nije bilo kako treba. Iz onog što se moglo pročitati u medijima, Crnogorska plovidba je imala ozbiljnih problema s poslovanjem, a prema navodima ljudi iz Ministarstva za pomorstvo, bila je hronični gubitaš. Utisak je da se prodajom brodova želio riješiti taj problem sipanja novca u jednu neprofitabilnu kompaniju. Ali, da li se problem morao riješiti prodajom brodova? Da li ne valjaju brodovi, ili možda nešto drugo? Ako ne valjaju brodovi, zašto bi ih neko kupio? Po interesu kojeg su pokazali potencijalni kupci, reklo bi se da oni nijesu vidjeli problem u brodovima. Njima su bili dobri. Naročito dobra bila je cijena.

Poseban dio ove priče jeste način na koji su, ne prodati, nego rasprodati brodovi Crnogorske plovidbe, daleko ispod tržišne cijene. Ono što je meni, kao običnom posmatraču, privuklo pažnju jeste da se u javnost išlo s pričom o katastrofalnom stanju brodova. I to od strane onih koji su prodavali te brodove u vrijeme dok je tekao postupak prodaje. Mudar prodavac to ne radi. Svakako ne javno, da svi mogu da čuju (u današnje vrijeme te se vijesti lako šire). Mudar prodavac nikad ne kudi svoju robu. Pa i seljak iz moje Pive kad prodaje kravu neće ići kroz selo pričajući da mu krava ne valja ništa, da je bolešljiva i ne daje mlijeko. Sve i da je tako, to se ne priča.

Dok u osiguranju postoji obaveza da se osiguratelju ukaže na sve moguće nedostatke vezane za rizike koji se osiguravaju (princip uberrimae fidei), kod prodaje takva obaveza ne postoji. Kod prodaje, princip je caveat emptor, što znači da kupac mora da otvori, kako se to kod nas kaže, “četvoro očiju”. Kod ugovora o prodaji broda, jedna tipična klauzula je “as is”, što znači da se brod prodaje u viđenom stanju, sa svim nedostacima. Jedina stvar koju prodavac ne smije raditi jeste prevara, sve ostalo je stvar vještine kako da se roba proda po što boljoj cijeni. Ovaj tekst je upravo o tome. O vještini. Ili, preciznije, o nedostatku iste.

Po navodima novinara Lukovića u tekstu “Starim slikama potapali brod” objavljenom u “Vijestima” od 2. oktobra, u namjeri da što više ocrni brod “Kotor” i prikaže ga u što je moguće gorem stanju, Ministarstvo za pomorstvo je išlo toliko daleko da su, kao dio ilustracije o katastrofalnom stanju tog broda, postavljane stare fotografije na kojima je brod bio u mnogo gorem stanju nego što je bio u vrijeme dok je trajao postupak prodaje. Ako je zaista tako bilo, vjerujem da Ministarstvo za pomorstvo nije uopšte razmišljalo da se time moglo uticati na snižavanje cijene broda.

Novinar “Vijesti” Siniša Luković je u posljednjem tekstu “Koga briga za tri miliona više i našu zastavu” od 8. oktobra ove godine dao nekoliko informacija koji bacaju novo svjetlo na ovu prodaju. Navodno je turska kompanija, koja je ponudila značajno višu cijenu od danske kompanije kojoj su prodati brodovi, uz ta skoro tri milona dolara više, ponudila nešto što bi bilo jako bitno za Crnu Goru. Ponuda je uključivala obećanje da brodovi zadrže crnogorsku zastavu, pod uslovom da ta zastava ostane na bijeloj listi, te da brodovi upošljavaju crnogorske pomorce. Istina, obećanje ne mora značiti obavezu, ali je i to bolje nego ništa.

Sama zastava nije toliko bitna, osim kao simbol nacionalnog ponosa. U pomorstvu se daleko veća pažnja posvećuje profitabilnosti brodova. Dva najveća registra u svijetu, koji formalno pripadaju Panami i Liberiji, stvorili su poslovni interesi iz SAD (registrom brodova pod zastavom Liberije se upravlja iz Virdžinije, dakle, SAD, a Liberija dobija određeni procenat). Te dvije države, uz Maršalska ostrva, državu koju je teško naći na mapi svijeta, jesu zemlje koje formalno imaju ubjedljivo najveće trgovačke flote. Naravno, stvarni vlasnici su iz razvijenih država.

Dok je zastava samo stvar simbola i nacionalnog prestiža, upošljavanje crnogorskih pomoraca je i te kako bitno. Crna Gora, a posebno Boka, ima viševjekovnu pomorsku tradiciju. Uvijek je tu bilo vrsnih pomoraca. A imaju gdje i naučiti. U septembru sam s kolegom iz Japana, profesorom pomorskog prava Souichirou Kozukom posjetio Pomorski fakultet u Kotoru, gdje se obrazuju crnogorski pomorci. Profesor Kozuka je bio impresioniran onim što je tamo vidio. Pitanje koje se može postaviti jeste, zašto se prilikom prodaje brodova prenebreglo to pitanje vezano za zapošljavanje crnogorskih pomoraca i brodovi prodati drugom kupcu, koji nije ni ponudio mogućnost upošljavanja crnogorskih pomoraca?

Pitanja ima mnogo. Ako je tačno da je turska kompanija tokom prodaje mijenjala stav, da li je na kraju cijena koju je nudila bila niža od one po kojoj su brodovi prodati danskom kupcu? Ako je tačna informacija da je procijenjena cijena bila oko 19 miliona dolara, a brokeri koji se bave procjenom vrijednosti brodova najbolje znaju vrijednost brodova (to im je posao), zašto su brodovi prodati za bagatelnu cijenu od 13,5 miliona? To nije bila prodaja, nego neka vrsta “Black Friday” rasprodaje.

Kad se brodovi prodaju, u praksi je normalno da se to bude po cijeni koja je približna onoj po kojoj je vrijednost procijenjena od strane brokera. Prema dostupnim informacijama, vrijednost broda “Kotor” je od strane nezavisnih brokera procijenjena na 9,5 miliona dolara, a prodat je za 5,75 miliona”. Iz ponude turske EOS kompanije se može vidjeti da je postojala namjera da se u brod “Kotor” uloži 1 milion dolara, kako bi taj brod mogao vratiti klasu koju je izgubio zbog utvrđenih nedostataka na brodu. Prosta računica pokazuje da, ako se od procijenjene vrijednosti od 9,5 miliona odbije taj 1 milion za neophodne popravke, stvarna tržišna vrijednost broda “Kotor” je bila oko 8,5 miliona. Ako je tako, zašto je prodat za 5,75 miliona? Brod “Dvadeset prvi maj” je prodat za 7,5 miliona dolara, što je takođe daleko ispod procijenjene tržišne vrijednosti koja je bila slična brodu “Kotor”. Dakle, i taj brod je prodat za oko 2 miliona manje od tržišne vrijednosti.

Na ova pitanja crnogorska javnost očekuje odgovore. Moguće je da su postojali razlozi zbog kojih nije prihvaćena ponuda turskog kupca. Jedini razlog koji se mogao čuti jeste da je turska kompanija mijenjala uslove. To nije dovoljno. Ta priča će ostati maglovita sve dok se ne daju konkretni odgovori.

Ostavljajući po strani neke stvari koje nijesu sasvim jasne, na kraju želimo da ukažemo na dvije stvari koje su dovoljno jasne. Ako su se kupci iz Turske i Danske utrkivali da kupe brodove, koji su bili u “katastrofalnom stanju”, a Ministarstvo pomorstva i menadžment Crnogorske plovidbe su odlučili da te brodove prodaju po cijeni daleko nižoj od stvarne vrijednosti, to ukazuje na dvostruku manjkavost. Prvo, radi se o indirektnom priznanju sopstvenog neznanja i nesposobnosti da se upravlja brodovima. Drugo, radi se neumješnosti u prodaji brodova. Ono što se nikako ne može pravdati jeste izlaženje u javnost s pričom da su brodovi u katastrofalnom stanju dok traje postupak podaje. To neko ko pretenduje da bude dobar domaćin ne bi smio da radi. Time je nesumnjivo oborena cijena brodova. Na štetu budžeta Crne Gore i njenih građana.

Autor je profesor emeritus Pravnog fakulteta Kjušju univerziteta