U junu ove godine svijet obilježava 50 godina od rata između Izraela i Egipta, Jordana i Sirije, konflikta koji se i dalje ističe u regionu koji je u naše vrijeme poznat po čestoj primjeni sile. Rat je trajao manje od nedjelju dana, ali posljedice očigledno ostaju primjetne i nakon pola vijeka.
Sam rat bio je isprovociran iznenadnim izraelskim preventivnim udarom po egipatskim vazduhoplovnim snagama, u odgovor na odluke Egipta da protjera mirovne snage UN iz sektora Gaza i sa Sinajskog poluostrva i da se za izraelske brodove zatvori Tiranski moreuz. Izrael je prvi izveo vojni udar, ali je većina posmatrača smatrala da je to bio legitiman čin samoodbrane protiv nadolazeće opasnosti.
Izrael je namjeravao da se bori na samo jednom frontu, ali rat se brzo proširio kada su Jordan i Sirija ušli u konflikt stajući na stranu Egipta. Ta odluka skupo je koštala arapske zemlje. Nakon šest dana borbi, Izrael je kontrolisao Sinajsko poluostrvo i sektor Gaza, Golansku visoravan, Zapadnu obalu rijeke Jordan i čitav Jerusalim. Novi Izrael bio je teritorijalno tri puta veći od starog. To začuđujuće podsjeća na stvaranje svijeta po Bibliji: šest dana napornog rada i posljednji dan odmora, u datom slučaju dan potpisivanja sporazuma o prekidu vatre.
Bio je to jednostrani rat, a i njegovi rezultati su okončali pokušaje (za neke i san) mogućeg ukidanja Izraela. Pobjeda iz 1967. stvorila je od Izraela trajnu državu, a to je ono što nisu mogli učiniti ratovi iz 1948. i 1956. Nova država konačno je osvojila strateški važno mjesto. Većina arapskih lidera morala je da promijeni strateški cilj - umjesto nestanka Izraela povratak te zemlje na granice prije rata iz 1967.
Šestodnevni rat, ipak, nije doveo do mira makar i djelimično. Trebalo je čekati oktobarski rat iz 1973. da se stvore pretpostavke za Ugovore iz Kemp Dejvida i izraelsko-egipatski mirovni sporazum. Arapska strana izašla je iz konflikta sa odbranjenom čašću: Izrael je, sa svoje strane, bio obuzdan. Otuda dolazi važna lekcija: odlučujući vojni rezultati ne dovode nužno do odlučujućih političkih rezultata i još rjeđe dovode do mira.
Rat iz 1967. doveo je do diplomatskih rezultata - u ovom slučaju do Rezolucije 242 Savjeta bezbjednosti UN. Usvojena u novembru 1967. ta rezolucija sadrži poziv Izraelu da povuče vojsku sa teritorija okupiranih u vrijeme nedavnog konflikta, ali i potvrđuje pravo Izraela da živi u unutar bezbjednih i priznatih granica. Rezolucija je bila klasičan primjer diplomatske dvosmislenosti. Za različite ljude koji je čitaju ona ima različit smisao. To olakšava usvajanje, ali otežava izvršenje.
Zato nema ničeg začuđujeg u tome što među Izraelcima i Palestincima ni do danas nema mira, uprkos bezbrojnim diplomatskim naporima SAD, Evropske unije i njenih članica, Ujedinjenih nacija, pa i samih strana u konfliktu. Pošteno govoreći, Rezoluciju 242 ne treba kriviti zbog takvog stanja stvari. Mir dolazi samo ako konfikt sazrene za donošenje odluke, a to se dešava u vrijeme kada su lideri zemalja učesnica spremni i sposobni za kompromise. Odsustvo tih uslova ne mogu zamijeniti nikakvi dobronamjerni spoljni diplomatski napori.
Ipak, rat iz 1967. imao je veliki uticaj. Palestinci su stekli samosvijest i međunarodnu reputaciju, što u značajnoj mjeri nisu imali dok je većina živjela po egipatskim ili jordanskim zakonima. Ali Palestinci ne mogu postići unutrašnji kompromis o priznavanju države Izrael, kao o tome čega bi se mogli odreći da bi imali sopstvenu državu u slučaju takvog priznanja.
Izraelci mogu pristati na neke ustupke. Većina stanovništva podržala je vraćanje Sinajskog poluostrva Egiptu. Različite izraeske vlade bile su spremne da vrate Golansku visoravan Siriji pod uslovima koje Sirija nikada nije prihvatila. Izrael je jednostrano iz Gaze povukao vojsku i potpisao mirovni sporazum sa Jordanom. Takođe je izražena zajednička saglasnost da Jerusalim mora ostati cjelovit i biti pod upravom Izraela.
Ali uzajamna saglasnost prestaje kada je riječ o Zapadnoj obali rijeke Jordan. Za neke Izraelce ta teritorija je bila sredstvo za ostvarenje cilja, koje bi bilo razmijenjeno za održavanje mira sa odgovornom palestinskom državom. Za druge Izraelce ta teritorija je bila cilj sam po sebi: treba je naseliti i zadržati u okviru Izraela.
Ipak, to ne znači potpuno odsustvo diplomatskog progresa od 1967. Mnogi Izraelci i Palestinci shvatili su realnost koegzistencije i neophodnosti nekog vida podjele teritorije na dvije države. Ali sada nijedna strana nije spremna da riješi pitanja koja ih razdvajaju. Obje strane platile su i nastavljaju da plaćaju cijenu zbog te konfrontacije
I pored fizičke i ekonomske štete, Palestinci još nemaju svoju državu i kontrolu nad sopstvenim životom. Ciljevima Izraela - da bude stabilna jevrejska demokratska, bezbjedna i napredna zemlja - prijeti okupacija zauzetih teritorija na neodređeni rok i promjena demografskih pokazatelja.
U međuvremenu su se i region i svijet mnogo promijenili i sada je više problema vezano za Rusiju, Kinu ili Sjevernu Koreju. Čak i kada bi nastupio mir između Izraelaca i Palestinaca, to ne bi donijelo mir u Siriju, Irak, Jemen ili Libiju. Pedeset godina nakon Šestodnevnog rata odustvo mira među Izraelcima i Palestincima dio je nesavršenog statusa-kvo koji su mnogi očekivali i prihvatili.
Autor je predsjednik Savjeta za međunarodne odnose; bio je direktor za planiranje politike u Stejt departmentu, specijalni izaslanik Dž. Buša za Sjevernu Irsku i koordinator za budućnost Avganistana
Bonus video:
