Tek sada, osmu godinu poslije smrti Predraga Lucića, upoznao sam ga zaista kao pjesnika. A za to je zaslužan Splićanin iz unutrašnjeg Feralovog kruga Damir Šodan. Ovaj generacijski saputnik i pjesnik sa holandskom biografijom obradovao me je kada mi je rekao da je priredio ukupnu pjesničku zaostavštinu Predraga Lucića za riječki Ex libris. Slučaj je htio da se sa Damirom sretnem u Podgorici. Tamo sam prvi put u rukama držao ovo dvoknjižje od preko 700 stranica. Pomislio sam da je to krupan zalogaj za svakog izdavača u okolnostima kasnog tranzicionog kapitalizma - na taj korak se odvažio vlasnik antikvarijata i izdavačke kuće Željko Međimorec.
Damir je svog drugara iz mladosti u svom predgovoru izbora nazvao "Dugokosi bard u patikama". Pokazao mi je jednu njihovu fotografiju iz osamdesetih - mladići iz splitskog benda koji će docnije ostaviti duboki trag u književnosti. A sada, kada Lucića nema, najbolji dio njega je među ovim koricama. Nekoliko kilograma tvrdo ukoričenih riječi.
Dvotomna pjesnička zaostavština Predraga Lucića (1964-2018), pjesnika, satiričara, dramatičara, novinara, urednika i pozorišnog režisera objavljena je pod naslovom Južno dvorište. Javnosti u Hrvatskoj i regionu Predrag Lučić bio je ponajprije poznat kao jedan od osnivača i urednika legendarno satiričko-političkog nedjeljnika Feral Tribune. Kritički otklon od nacionalizma i urnebesni humor - to je bio koncept. Damir Šodan kaže da "feralovca" Lucića zapravo ne treba posebno predstavljati i to je tačno. Njegova duboka dvodecenijska medijska brazda koju je ostavio na poprilično predvidljivom ratnom i poratnom medijskom polju sve do danas se dobro vidi. Kao ožiljak nepristajanja na idilično uštavljenoj nacionalnoj koži.
FRANKFURT KAO OSLOBOĐENA TERITORIJA
Tog čovjeka sam prvi put vidio u Frankfurtu. Književnici i novinari koji su devedesetih odbacili mržnju - tada kao i danas lukrativan model postjugoslovenskih većinskih društava i njihovih ciničnih elita - imali su uglavnom priliku za druženje negdje u zapadnom inostranstvu. Jednom godišnje bio je to Frankfurtski sajam knjige. U balkanskim hodnicima hale 9 na nekih sedam dana naseljavao bi se cijeli postjugoslovenski alternativni svemir. Doduše, bili su tu i brojni književnici i izdavači bliski vlastima, ali oni su tavorili na pompeznim državnim štandovima. Beograd i Zagreb su tih godina još uvijek bili sjedišta gospodara naših ratnih sudbina.
Ovi drugi - ja sam ih doživljavao kao svoje - bili su rasuti kojekuda. Družili smo se u sajamskim kafanama, katkad na bosanskom, a tu i tamo na slovenačkom štandu - zbog dobrog bijelog vina. Neko me je upoznao sa Peđom. Lik je imao dugu crnu kosu svezanu u rep, prodoran pogled i usne skoro uvijek šeretski razigrane u poluosmijeh. Prsluk nalik na sivomaslinastu vijetnamku bez rukava. Nekako smo kliknuli na prvu - to s Peđom nije bilo teško.
Pili smo neko dosadno njemačko pivo. Već drugu godinu sam iščitavao sve knjige štampane u Sarajevu, nadoknađujući vrijeme kada me je rat odsjekao od mog generacijskog književnog miljea. Rekao sam Peđi: Ajmo da napravimo antologiju bosanske priče. Pogledao me je oklijevajući samo tren ili dva i rekao: može!
Godinu dana kasnije u Feralovoj biblioteci nastala je Evakuacija - panorama suvremene bh. priče.
Nikada se ni sa jednim izdavačem nisam dogovorio tako brzo - za pet minuta. U Sarajevu sam za mojih čestih dolazaka iz Njemačke piscima bukvalno otimao knjige iz rukopisa. Ratno ludilo i poslijeratna oskudica pretvorili su se u toj izmučenoj zemlji u obilje dobre književnosti. Peđa mi se nije miješao u priređivački posao. Osim jednom. Nisam stavljao duže priče u izbor, poštujući tehničke limite izdanja. Ali Peđa je rekao: A Velin "Jedan život"? Zaista, ta duža priča spada u najbolje što je Nenad Veličković napisao. Tako je Peđa povećao obim knjige, a i moje priređivačko srce je najzad bilo na mjestu.
U mejlovima i telefonskim razgovorima utanačili smo sve. Bili smo babice jednoj knjizi koja nam je puno značila. To je bio tihi način da se pokaže ljubav prema jednoj ranjenoj zemlji i njenom iskasapljenom glavnom gradu.
Sjećam se da je hrvatski štand na Sajmu knjige u Frankfurtu godinu dana poslije Tuđmanove smrti odjednom postao šaren i prometan. Svi su se družili sa svima. U godinama prije toga zvaničan hrvatski nastup je bolovao od nacionalne patetike. Ovaj put se desilo nešto nezamislivo - Istra je bila u fokusu. Sa Feralovim ekipom družio sam se tih dana, pomalo naivno vjerujući da je vrijeme desničarskog spaljivanja Feralovog izdanja nepovratno prošlo. U decenijama koje slijede viđali smo se sve rjeđe u Frankfurtu, sve češće u nepostojećoj zemlji koju su nazvali "region".
KOD HVARANINA
Jedne godine sam stigao novinarskim poslom u Split. Tada sam sa Peđom, pokojnim Ćićom i ekipom zasjeo u konobu Hvaranin. Urnebesni razgovori te večeri još uvijek me griju iznutra. To je bio i moj Split, Feralov Split.
Posljednji put smo se vidjeli u Užicu, na festivalu "Na pola puta". Tada sam doživio dvojac Lucić - Dežulović na bini. Mladoj publici su zasuzile oči od smijeha. Britko i duhovito raskrinkana balkanska krvava, lopovska farsa, ali i nevjerovatna energija koja plijeni, smijeh koji liječi.
Ono što je bio moto Ferala - uneređuje Studio Viva LUDEŽ - ostao je programsko geslo ovih razigranih velikih dječaka. I po tome pamtim Peđu - kao brilijantnog komičara.
Ovo dvotomno djelo pokušava da preokrene našu perceptivnu paradigmu. Predrag Lucić je mogao da bude sve ostalo zato što je bio prije svega pjesnik. Devedesetih je Lucić promijenio fokus - ironija kao odgovor na rat, satira koja skalpelom jezika razotkriva megalomaniju i mitomaniju šovinističke priče. Ali kako pokazuje "Južno dvorište" Lucić nastavlja da piše i liriku.
Za života je objavio svega dvije zbirke pjesama: Ljubavnici iz Verone (2007) i Mjesec iznad Splita (2012). Ovu drugu je Šodan nazvao "grandiozno ljubavno pismo voljenom rodnom gradu". A pisao je od dječačkih dana, kada je već bio "zvijezda splitskih osnovnoškolskih književnih sekcija".
Kada govori o književnim uticajima na generaciju i na Predraga Lucića, Šodan potcrtava - pored svjetskih i domaćih modernih klasika od Šekspira do Dostojevskog - američke bitnike od Ginzberga do Keruaka i njima pridružuje Čarlsa Bukovskog. Ali i muzičke bardove poput Leonarda Koena, Boba Dilana, Džima Morisona, Nila Janga, Toma Vejtsa i druge. Jasno mi je zašto smo se Predrag i ja dobro razumjeli. I zašto se dobro razumijem sa Damirom Šodanom. Imali smo u formativnim godinama isti književno-muzički ukus.
Sve te izuzetne ličnosti svjetske književne i muzičke scene bile su estetski raznorodne, ali, prema Šodanu, Predraga su - kao uostalom i cijelu našu generaciju - privukle zauzimanjem "nepokolebljivo individualističkog, ako već ne i pobunjeničkog, stava kad su društvo i svijet u pitanju".
Damir pripovijeda da je Duje, kako su Lucića zvali u njegovoj ekipi, zapravo htio da postane tekstopisac i frontmen benda. Njihov Belai Band je postojao od 1981. do 1985, vokal je bio Predrag Lucić, a gitarista - Damir Šodan.
Sjetim se da sam i ja o svom neslavnom pokušaju rokerskog prevrata u bosanskoj provinciji ostavio jedan zapis. Izgleda da se cijeli niz pjesnika rođenih šezdesetih prije prvog objavljenog stiha svrstao u kolonu neostvarenih rokera. Otud su za nas Popa i Igi Pop, Helderlin i Morison, Miljković i Koen, Crnjanski i Štulić bili stanovnici iste planete, na koju smo željeli da se preselimo.
Uostalom, kada sam jednom prilikom - to sam već spomenuo - vidio Predraga Lucića kako zajedno sa Borisom Dežulovićem na festivalu "Na pola puta" doživljava ovacije, shvatio sam da je od novinara i pjesnika on harizmom vjerovatno bio najbliži rok zvijezdi od ukupne književne generacije. Predrag mi je tada vratio nadu u postjugoslovensku katarzu. Ona je moguća jedino kroz zajednički smijeh.
PEĐINI TOPONIMI
Posebno zanimljivi su mi i podaci o mjestima na kojima su nastajale pjesme. Ta kopča pjesničke i pjesnikove stvarnosti govori nam ponešto mimo suvoparnih biografskih podataka. Niz pjesama je Lucić napisao u Prokuplju, vjerovatno služeći vojni rok. U šest beogradskih godina neki gradski toponimi su se probili do naslova - Terazije, Brankov most, ali i Miljakovac. Ispod dobrog broja beogradskih pjesama stoje tačni datumi, dani oduzeti od ništavila jer se u njima rodila pjesma.
Nakon prvog prelistavanja knjige Damiru sam poslao elektronsku poruku: "Pretrnuo sam kada sam shvatio da sam između 1988. i 1990. živio u Beogradu i vjerovatno se muvao po sličnim mjestima kao i Peđa. Samo se slučajno nismo sreli. Ni na Mašincu, gdje je sredinom osamdesetih tukao najbolji bluz (ja sam redovno dolazio iz Sarajeva djevojci u Studenjak) ni u Prešernovoj kleti, ni na Kolarcu ni ispod Kolarca u Rupi ni u SKC-u (posljednji koncert Azre sam gledao u bašti SKC-a, čini mi se 1988.) ni u Poletu gdje se išlo na girice i špricer, i da ne nabrajam. Čovjek može da se rastuži i zbog onoga što se nije desilo. Nisam upoznao Lucića i ljude oko njega. Ostao sam usamljeni postdiplomac koji piše knjižicu "Cirkus Evropa".
U frankfurtskom srcu tog cirkusa upoznaću feralovce skoro deceniju kasnije.
Vojo Šindolić - dubrovački bitnik koji je kao stariji kolega drugovao sa Lucićem i po beogradskim kafanama - zapisao je u pogovoru "Južnog dvorišta": "Ne znam za boljeg pjesnika Predragove generacije". Damir Šodan je u pregovoru na sličnom tragu: "Možda je zaista pravi trenutak da se svi skupa još jednom podsjetimo na to u kojoj smo mjeri u Predragu Luciću još od malih nogu imali velikog pjesnika".
Pjesnički zapis "Ulica" napisan 17. oktobra 1984. u Beogradu zacijelo je bitnički intonirana pjesma za sve ulice kao slobodne poligone za boeme i skitnice. Ulična tegoba je bolja od savršeno uređenih (malo)građanskih svjetova, tako pjeva dvadesetogodišnji Lucić:
Ulica je
Tvoj mlinski kamen
Ne dozvoli da ti ga skinu s vrata
Što bi ti
S tom odvratnom lakoćom
Ljudi rođenih na sofama
Što bi ti
Tamo gdje se opušak ne gasi nogom
Gdje se nitko ne osvrće za djevojkama
Tamo gdje nijedan pas
Nije lutalica
Kada sam ga zamolio da se prisjeti baš tog Predraga Lucića, dječaka iz svog benda, kojeg su zvali Duje, Damir je odgovorio: "Vezali su nas od početka knjige, muzika, filmovi, dnevna politika i humor - dobra stara splitska mediteranska zajebancija… plus kreiranje songova i uređivanje knjiga i da, stalno ali stalno smo se smijali …"
U "Južnom dvorištu" zazvoni katkad i taj smijeh. Ali ima tu stalne ritmične, bluzerske, dragojevićevske, mediteranske melanholije.
Bonus video:
