Vrlo malo nacističkih generala se iskreno pokajalo za zločine počinjene tokom Drugog svjetskog rata, mnogi su nastojali da opravdaju svoje postupke i negiraju umiješanost Vermarhta. Ipak, postoje neki primjeri pojedinaca koji su pokazali kajanje i makar moralnu odgovornost.
Hitlerov ministar Albert Šper, na suđenju u Nirnbergu, izjavio je da snosi moralnu odgovornost za zločine nacionalsocijalističkog režima i da se kaje što nije ranije reagovao na razmjere zla nacističke armade.
Jedan drugi general, Hazo fon Mantojfel, iako nije bio procesuiran ili osuđen za neki zločin, u brojnim javnim istupima nakon rata priznao je da je nacistički režim “moralno bankrotirao”. Uz to je izrazio “ličnu sramotu što je služio sistemu koji je počinio masovne zločine”.
Iz naših ratova i zločina 90-ih poznat je slučaj viteštva i hrabrosti crnogorskog kontraadmirala Vladimira Barovića. Ostao je upamćen po riječima koje su uklesane na spomen-ploču s njegovim imenom koja je postavljena 2022. na hrvatskom ostrvu Vis: “Ovdje neće biti razaranja dok sam ja zapovjednik, a ako ipak budem prisiljen narediti razaranje, mene tada više neće biti”. Barović je bio komandant garnizona JNA u istarskom gradu Puli, da bi onda bio prekomandovan na Vis, ali je prvog dana nakon dolaska na ostrvo, izvršio samoubistvo. Bio je 29. septembar 1991.
Od najviših vojnih starješina tadašnje krnje Jugoslavije (SRJ), koji su se post festum suočili sa razmjerama zločina vojske kojom su komandovali, zabilježen je slučaj srpskog generala Vlastimira Đorđevića. Osuđen je u Hagu na jednu od najdužih zatvorskih kazni, 27 godina, zbog zločina vojske SRJ na Kosovu. Tokom suđenja tražio je riječ: “Godine 1999. na Kosovu su počinjeni ratni zločini. Nisam želeo da se ti ratni zločini dogode, i da mogu da vratim vreme, postupio bih drugačije. Duboko se kajem zbog svih žrtava na Kosovu i zbog patnje kroz koju su prošle njihove porodice. Bez ikakve rezerve, izvinjavam se svim albanskim civilima koji su izgubili život”.
General Đorđević se izjasnio i o prikrivanju tijela ubijenih kosovskih civila, a najpoznatiji je slučaj Batajnica: “Da, bio sam uključen kada su kamioni sa telima stizali u Batajnicu, ali nisam znao kada su zločini počinjeni, nisam se suočio sa onima koji su pokušali da prikriju i sakriju zločine i nisam preduzeo nikakvu meru da pronađem odgovorne za ratne zločine, što sam trebao da uradim”.
General Đorđević je pušten na slobodu u junu ove godine, nakon što je odslužio dvije trećine kazne. Niko od zvaničnika u Srbiji nije registrovao njegov povratak kući, a kamoli da ga je neko od njih primio, ili mu ukazao bilo kakvu pažnju. Nije ga svojevremeno ni Amfilohije posjetio u Ševeningenu, dok je trajalo suđenje, ni kasnije u zatvorskoj ćeliji negdje po Evropi. Ni mitropolit, za koga šef države Jakov M. kaže da je bio “duhovni kolos”, nije prepoznao viteštvo i dobročinstvo u suočavanju generala Đorđevića sa zločinima svoje vojske, krajem 90-ih.
Za razliku od Đorđevića, general Nebojša Pavković nije ništa priznao. Niti se zbog bilo čega izvinio. Ni Albancima, ni Srbima. A nije da nije imao razloga. Posebno dok su mu čitani djelovi optužnice za “zajednički kriminalni poduhvat na Kosovu”. Recimo: “Dana 27. marta 1999. ili oko tog datuma, snage Savezne Republike Jugoslavije i Srbije bombardovale su selo Izbica (opština Srbica) teškim naoružanjem. Najmanje 4.500 meštana Izbice i okolnih sela sklonilo se na livadu u Izbici. Dana 28. marta 1999, snage SRJ i Srbije opkolile su meštane i prišle im tražeći novac. Nakon što su snage SRJ i Srbije opljačkale vredne stvari meštana, muškarci su odvojeni od žena i male dece. Muškarci su potom podeljeni u dve grupe, od kojih je jedna poslata na obližnju brdo, a druga u korito obližnjeg potoka. Snage SRJ i Srbije potom su otvorile vatru na obe grupe muškaraca, pri čemu je ubijeno najmanje 116 Albanaca sa Kosova. Takođe, 28. marta 1999, žene i deca okupljeni u Izbici primorani su da napuste područje i krenu prema Albaniji. Dve stare žene sa invaliditetom sedele su na prikolici i nisu mogle da hodaju. Snage SRJ i Srbije zapalile su prikolicu, i obe žene su spaljene žive”.
Nedavno je general Nebojša Pavković, teško bolestan, dobio dopust suda i zatvorske uprave da dođe u Srbiju. Ubrzo je umro, a zvaničnici nijesu štedjeli riječi slave i hvale. Prvi predsjednik Vučić: “Generacije vojnika i starešina pamtiće ga po radu, disciplini i uverenju da se uniforma nosi sa čašću, a reč drži kao zavet. Svoj život posvetio je služenju zemlji i vojsci, a sećanje na njega čuvaće oni koji su s njim delili i teške i ponosne dane”! Primjer predsjednika slijedili su i ostali, srpski premijer, šef policije, ministar vojni, a zaključak nije bilo teško pogoditi: “generalova odanost i iskazana hrabrost u najtežim trenucima služiće kao primer kako se voli i brani Srbija!"
Da li Srbija i takozvani “srpski svet” zaista imaju budućnost ako je general Pavković heroj i primjer kako se voli i brani država, kada je za njim ostao trag u vidu optužnice Haškog tribunala u kojoj stoji i sljedeće: “Dana 25. marta 1999. ili oko tog datuma, snage Savezne Republike Jugoslavije i Srbije napale su sela Mala Kruša i Velika Kruša. Meštani Male Kruše sklonili su se u šumsko područje izvan sela, gde su mogli da vide snage SRJ i Srbije kako sistematski pljačkaju i pale njihove kuće. Meštani su se potom sklonili u kuću Sejdija Batuše (Sejdi Batushës), koja se nalazi na periferiji Male Kruše. Tokom jutra, 26. marta 1999, snage SRJ i Srbije pronašle su meštane. Naredile su ženama i maloj deci da napuste područje i krenu prema Albaniji. Muškarci i dečaci su zaustavljeni i pregledani, a njihovi lični dokumenti i vredne stvari su im oduzeti. Zatim su snage SRJ i Srbije pod pretnjom smrću naterale muškarce i dečake da krenu ka napuštenoj kući u Maloj Kruši. Snage SRJ i Srbije primorale su muškarce i dečake da uđu u kuću. Kada su muškarci i dečaci bili unutra, snage SRJ i Srbije otvorile su vatru iz mitraljeza na grupu. Nakon nekoliko minuta pucanja, snage SRJ i Srbije zapalile su kuću da spale tela. Kao rezultat pucanja i požara, poginulo je približno 105 Albanaca muškaraca i dečaka sa Kosova”.
Valjda će sada učesnicima tribine, koju je prije neki dan organizovao šef države Milatović, biti jasnije zašto nema sličnosti između Putinove invazije na Ukrajinu i nekadašnje NATO intervencije na SRJ?! Koja je bila rezultat i pomenutih zločina na Kosovu ali i onih sa početka dekade, u kojoj je Miloševićeva armada vodila tri rata, na području Slovenije, Hrvatske i Bosne.
Da neko od učesnika tribine ne bi zamjerio i na ovom poređenju nacističkih i domaćih zločina, evo da im citiram nedavni intervju Gorana Markovića, jednog od najvećih srpskih režisera i intelektualaca na prelazu dva vijeka: “Hitler je upalio Rajhstag, kao što je ovde upaljen požar ispred naše skupštine, u Ćacilendu. Optužio je tada (Hitler) komuniste da su oni to uradili, a u stvari, uradio je on. I to mu je poslužilo za uvođenje fašizma. Ovo je sve, pretpostavljam, uvod u to. Fašizam je odavno na sceni. Mislim, metodi fašistički i opšta ikonografija fašizma su tu, ali pretpostavljam da režimu treba da ide još jedan korak dalje”.
Kao da ga je čuo, da bi valjda potvrdio kako Marković govori istinu, AV lično je naložio da se general Pavković nagradi za ćutanje pred Haškim sudom i počinjene zločine srpske vojske na Kosovu - biće sahranjen na posebnom mjestu, u Aleji zaslužnih građana! Pored Andrića, Crnjanskog, Kiša, Lubarde, Aralice, Đinđića… Zorana Radmilovića i Milene Dravić. Jovana Ćirilova. Kakva nepravda i zločin prema Srbiji i Beogradu. Samo iz jednog razloga, da bi se ratni zločini i presude Haškog tribunala ismijali i iskoristili za odbranu trulog, antisrpskog režima. Koji stoluje u Beogradu, sa ispostavama u Banjaluci i Podgorici.
Vučić i njegovi ćaciji veličaju Pavkovića, umjesto da kao primjer za budućnost i suočavanje zemlje i društva sa najmračnijim stranicama nedavne prošlosti, istaknu primjer generala Đorđevića. Koga se u svom tekstu ovih dana prisjetio kosovski izdavač i publicista Veton Suroi: “Vidio sam ga u Hagu, ne na suđenju, već u zatvoru. Bio sam tamo da posjetim bivšeg komandanta OVK koji je bio optužen, i dok smo sjedjeli u dijelu za posjetioce, prišao je. Pružio je ruku i rekao: ‘Došao sam da vam kažem da sam zaslužio zatvor. Odgovoran sam za zločine protiv vašeg naroda i veoma mi je žao. Izvinjavam se’. Zatim se povukao u svoj dio sale za posjete, gdje su bili njegovi članovi porodice”.
Možda se za neku deceniju pojavi srpski vožd koji će krenuti putem generala Đorđevića, a ne Pavkovića. Kada je u pitanju prihvatanje moralne odgovornosti i istinsko suočavanje sa zločinima iz prošlosti. I kome, kao Jakovu i njegovim gostima na tribini, neće biti isto ovo što je započeo Putin 2022. i što još uvijek traje, i ono što je ‘99 sproveo NATO. Siguran sam da će neki istinski Evropljanin i istinski Srbin, na čelu Srbije, jednog dana pokrenuti proceduru ispisa generala Pavkovića iz društva koje ni po čemu ne zaslužuje. Vjerovatno aleju nije tražio ni sam Pavković već ga je i upokojenog državni vrh Srbije zloupotrijebio za dnevnopolitičke i bolesne namjere. Kao i krajem 90-ih prošlog vijeka.
A onda će taj srpski vožd, Evropljanin a ne crnorukaš kao ovaj današnji, otići na Kosovo, u Izbicu i Malu Krušu, bez vojske i generala, bez popova i topova, kako bi položio cvijeće. I izrazio žaljenje, možda i zatražio oprost za počinjene zločine. Tek tada će ne samo Srbija, već i čitav region postati Evropa. Real, a ne kobajagi. Kao neki Knežević, Dajković ili Dobričanin.
Bonus video:
