Jednu od najvećih jugoslovenskih glumica, Živanu Žanku Stokić, bavljenje glumom za vrijeme rata dovelo je do optužbe da je nastupanjem u pozorištu pomagala neprijatelju, tako da je nekoliko dana po oslobođenju Beograda od strane oslobodilaca uhapšena i kažnjena na osam godina gubitka građanske časti. Kazna je bila društveno koristan rad, odnosno čišćenje ulica. Dvije godine nakon što je osuđena, uslišena joj je molba za pomilovanjem. Tri dana nakon poziva Bojana Stupice da se ponovo angažuje u novom Jugoslovenskom dramskom pozorištu, Žanka je preminula.
Ali Žanka nije ni jedina ni glavna junakinja ove priče. Spomenik čuvenoj glumici na Topčiderskom groblju podigla je njena služavka, kojoj je ostavila skromno nasljedstvo, i krasio ga je natpis: “ Svojoj plemenitoj gazdarici Žanki podižem ovaj spomenik, blagodarna Magda”. Mnogo godina poslije njene smrti, u postupku rehabilitacije, Okružni sud donosi odluku u kojoj konstatuje da Žanka nije bila politički aktivna i da je osuđena iz političkih i ideoloških razloga. Neću se baviti političkim aspektom priče, već ovim nesvakidašnjim nadgrobnim epitafom.
Pitam se, da li bi se u ovom našem vremenu mogla naći bar jedna gazdarica kojoj bi njena Magda mogla uputiti ove riječi.
Današnji put do gospodarice-gazdarice u Crnoj Gori i nije težak. Manje-više sve imaju iste početke, a to je da su bez obzira na stepen obrazovanja ili neobrazovanja potekle iz skromnih, da ne kažem siromašnih, porodica i da su veći dio svoje mladosti provele zavideći svakome ko ima, makar zeru više. I naravno, najbrži i najjednostavniji put da dođete do toga da zavide vama a ne vi drugima, jeste udaja. Obično ta udaja podrazumijeva biznismena ili političara. Korisnije je izabrati političara, jer sa njim dobijate društveni krem u telefonskom imeniku, “prijatelje” koje pokazujete na TV-u i u novinskim člancima. Naravno i mogućnost da svojim nekadašnjim drugaricama prkosno pokažete da ste neka vlast, iako sa rokom, ali dok traje, traje. Zahvaljujući društveno uticajnom suprugu, možete preuzeti i dio njegove moći, pa iz kuće uz telefon možete odlučivati i o zaposlenju i unapređenju, odnosno o ljudskim sudbinama. Dobiti moć udajom za biznismena znači da ćete biti okruženi ljudima koji imaju novac, ali čim malo više popiju obično pokažu da su iste početke imali kao i vi, odnosno da su bili predodređeni da budu nebitni. Jednom riječju, bez obzira bio biznismen ili političar, uvažene gđe vrlo brzo postanu nobles. I kakva bi ste vi to gospodarica-gazdarica bili ako u svom luksuznom domu ne biste preslikali kadrove iz filmova u kojima se opisuje život na dvoru, a to je da izdajete naređenja i da vas neko ponizno sluša.
Kao što u Crnoj Gori nemali broj žena glumi nobles, i te kako ne mali broj žena, usljed loših materijalnih uslova je prinuđen da bude u njihovoj milosti i nemilosti. Scene u kojima se kućna pomoćnica po postavljenom ručku udaljava od trpeze, dok gazde objeduju se sve češće može čuti i vidjeti i po našim, naizgled lijepim gradovima. Jedna divna, tiha i požrtvovana žena je, usljed spleta životnih neprilika, za sitan novac bila prinuđena da mnogo godina bude kućna pomoćnica sa punim radnim vremenom od 08 do 16h i zaduženjima koja su prevazilazila i obaveze prave majke, kod gazdarice koja se uporno trudila da kese iz luksuznih trgovina krišom pronese kroz kuću. Međutim, jednom prilikom, i pored sve pažnje, etiketa sa cijenom torbe našla se u rukama kućne pomoćnice i poniženje je bilo nemjerljivo - plaćena je bila u vrijednosti njene dvije mjesečne zarade.
Da je surovost na izvjestan način talenat, s obzirom na potrebu iznalaženja različitih varijacija za zadovoljenja vlastitog ega, potrudila se i jedna mlada majka koja je u šetnju nikšićkim korzom povela i kućnu pomoćnicu, kako bi joj gurala kolica sa bebom, dok ona šepurnim hodom pokušava da pokaže radoznalim pogledima, da je život ipak majka, a ne maćeha.
Običan svijet smjenom jedne vlasti i dolaskom druge očekuje jedno jutro u kome se budi i vidi Crnu Goru bez nepravde i poniženih, ali...nema takvog jutra, kao što nema ni onog izvikanog našeg “čojstva”, jer da ga je u tolikom izobilju bilo ne bi “Primjeri čojstva i junaštva” Marka Miljanova bili samo - “ primjeri”.
Način na koji živimo vlastiti život i kako se ophodimo prema drugima, obično o nama govori da li smo mali ili veliki. Nažalost, mali o sebi misle da su veliki, a veliki u svojoj skromnosti sebe doživljavaju kao male.
Autorka je dipl. pravnica
Bonus video:
