U savremenoj Crnoj Gori sve je vidljiviji raskorak između dva društvena toka: onog koji teži integraciji, suživotu i (na razlikama uspostavljnom) građanskom identitetu - i onog koji se hrani isključivošću, kleronacionalizmom i politikom straha, koji bi, dakle, da nametne identitet bez posredovanja, sivi monolitni svijet, u kome su različitosti najblaže rečeno - nepoželjne. Problem je u tome što se takav identitet, budući lažan, uvijek završava u ksenofobiji.
U Ulcinju je skoro održan “Mundijal prijateljstva”, susret sportskih legendi sa prostora bivše Jugoslavije. U ovom gradu, zapaljena je baklja ljubavi i prijateljstva, prvi put u svijetu, kao svjedočanstvo da istinski ljudske vrijednosti ne poznaju granice. “Mundijal prijateljstva”nije samo sportska manifestacija. To je ideja, pokret i poruka.
Pokretač je bivši sportista, sada uspješni privrednik, Pavle Pepđonović, čovjek koji je razumio da su sport i kultura mnogo više od igre i zabave. U njegovoj viziji, sportski velikani neprolazne slave ponovo staju u centar pažnje, ali ne kako bi pokazali trofeje, već da bi postali ambasadori ljubavi, prijateljstva i povjerenja.
Ovaj grad je već decenijama primjer suživota ljudi raznolikih vjera, nacija i kultura. Na njegovim trgovima i ulicama sreću se različiti jezici, običaji i tradicije - i sve to u harmoničnoj cjelini.
Na istom polu ovog spektra nalazi se Cetinje - prijestonica crnogorske državnosti i simbol antifašizma, hrabrosti i trajnog čuvanja identiteta, čiji građani kontinuirano potvrđuju spremnost da se suprotstave nepravdi i nasilju.
Jedan od recentnih primjera je snažna podrška Ukrajini: prvih sto dana od početka ruske agresije na Ukrajinu, Cetinje je jedini grad na svijetu u kome su se održavale svakodnevne šetnje u znak solidarnosti, a potom svakog 24. u mjesecu, potvrđujući da antifašizam nije prošlost, nego trajno moralno opredjeljenje. Ovakva dosljednost u izražavanju vrijednosti slobode i ljudskog dostojanstva svjedoči o, u crnogorskom duhu, duboko ukorijenjenoj tradiciji kolektivne odgovornosti, antifašizma, ljudske solidarnosti i ljubavi.
Taj duh pokazao se i putem gesta pomirenja i priznanja odgovornosti: na fudbalskoj utakmici Hrvatske i Crne Gore na Maksimiru, crnogorski navijači razvili su transparent sa stihom: “Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”. Ovi stihovi (autor Marko Popović), nastali su 1992. godine tokom antiratnog protesta Građanskog odbora za mir, u jeku ratnih sukoba i napada na Dubrovnik. Transparent je podsjetio na vrijednosti priznanja, kajanja, humanosti i solidarnosti, naglašavajući da su ljubav i moralni integritet snažniji od destruktivnih sukoba i mržnje.
Kao takvi, Cetinje i Ulcinj je ponos Crne Gore, ali i paradigma Balkana kakav želimo: antifašistički nastrojen, otvoren, multikulturalan i miroljubiv, pun ljubavi i topline.
Na drugom, suprotnom polu naše zbilje, u glavnom gradu, razbijani su izlozi, ispisivane parole mržnje, skandirale nacionalističke poruke.
Slike razbijenih izloga i zapaljenih zastava prizivaju sjećanja na Kristalnu noć u Njemačkoj 1938. godine.Tada su na udaru bili Jevreji, sada Turci. Šablon je nepromijenjen: na djelu je zavjera, prijeti opasnost međunarodnog povezivanja Jevreja, tj. Turaka, ugroženo je “biće” etničke grupacije koja bi da dominira. Turcius ante portas… I onda je sve počelo razbijenim izlozima i parolama. Završilo se logorima i pepelom.
Nacionalistički i šovinistički istupi u Pljevljima, Nikšiću i drugim sredinama, te kleronacionalistički govori pojedinih sveštenika, doprinose stvaranju kulturne trpeljivosti - društvenog ambijenta u kojem se svaki “drugi” doživljava kao sumnjiv, a različitost kao prijetnja.
Da nema istorijskih svjedočanstava o strašnim posljedicama, bilo bi smješno. Jer, kakva je praznoglavost potrebna da bi se vjerovalo kako je nacionalni identitet poput Lajbnicovih monada, bez prozora, u sebe zatvoren i neproziran, da je moguća “čista” kultura bez uticaja; uvjerenje da je “nacionalno biće”, koje se gordeljivo brani uništavanjem imovine i protjerivanjem, oblikovano mimo drugih kultura, između ostalih i - (puste) turske. Neki bi to morali znati bolje od drugih, jer su im, ne tako daleko, “krvni preci” nosili fesove!
Posebno su opasne izjave nekih bivših i sadašnjih lidera političkih stranaka o “110.000 Turaka u CrnojGori” i “opasnosti od islamizacije i osmanizacije”. Predočimo sebi tu idiličnu sliku: stotine hiljada ovovremenih osmanlija, disciplinovano odlazi iz zavičaja, imajući pred očima svjetli cilj, novo osmansko carstvo. Kao i Jevreji negda, počinju da se infiltriraju i uskoro ih može biti “više”.
Navedene tvrdnje o navodnoj najezdi Turaka ne počivaju na činjenicama, na neinformisanosti, već na namjernom fabrikovanju laži i prijetnje od drugih, različitih. Nasilje tako dobija simboličko opravdanje jer se proizvodi atmosfera u kojoj se različitost doživljava kao prijetnja, a mržnja kao patriotizam.
A takva retorika ne gradi društvo već razgrađuje.
Svaka izgovorena laž, svaka huškačka izjava, svaka tišina institucija - novi su ugarci, koji se mogu pretvoriti u požar sa prijetnjom da proguta sve.
Razbijeni izlozi, ispisane uvredljive parole, paljenje lokala u Podgorici, Baru i Herceg Novom nijesu samo vandalski činovi, već sociološki simptomi.
Oni ukazuju na stanje društvene anomije - raspada normi i vrijednosti.
Kada se mržnja normalizuje, a institucije ćute, društvo gubi sposobnost da razlikuje dobro od zla. Tada ekstremizam postaje društveno prihvatljiv, a nasilje se opravdava kao “odbrana identiteta”.
U takvom ambijentu, manjinske zajednice - Bošnjaci, Albanci, Muslimani - osjećaju nesigurnost i nelagodu. Simboličko nasilje, koje im se svakodnevno nameće, postaje realna prijetnja njihovoj društvenoj integraciji. Crna Gora, zemlja suživota i čojstva, time gubi ono najvrednije - svoj multikulturni identitet.
Ono što se posljednjih mjeseci dešavalo u Beranama, Podgorici, Pljevljima i Nikšiću svakako nijesu izolovani incidenti. Podizanje spomenika Pavlu Đurišiću - četničkom komandantu čije su jedinice učestvovale u masovnim zločinima nad civilima - sociološki je čin revizije prošlosti i moralne rehabilitacije kame, simbola i oružja kojima je Đurišić rado baratao.
Bakljada na mostu u Podgorici, u čast osuđenog ratnog zločinca generala Nebojše Pavkovića nije samo performans - to je javna ritualizacija nacionalističke ideologije, pokušaj da se ratni zločin prikaže kao heroizam.
U takvom kontekstu, dakle, vandalizam i napadi na objekte u vlasništvu pripadnika drugih vjera nijesu iznenađenje, već društvena posljedica dugotrajnog procesa normalizacije mržnje.
Tako se Crna Gora našla između dvije slike: jedne koja bakljom ljubavi i antifašizma svijetli i inspiriše, i druge koja se igra vatrom - lomače.
Crna Gora nesumnjivo prolazi kroz duboku društvenu krizu u kojoj se prepliću identitetski, politički i moralni konflikti. Nacionalistička retorika, kleronacionalizam i politička instrumentalizacija straha stvaraju opasnu društvenu dinamiku u kojoj se “drugi” ponovo pretvara u neprijatelja.
Ali, isto tako, Crna Gora ima istorijsko nasljeđe suživota, čojstva i solidarnosti, koje može biti temelj novog društvenog konsenzusa. Sociološki posmatrano, izbor je jasan: ili ćemo dopustiti da se ugaraci mržnje rasplamsaju u požar koji će nas podijeliti i progutati ili ćemo sačuvati baklju ljubavi - kao simbol društva koje ne mjeri ljude vjerom, nacijom ili jezikom, već čovječnošću.
Autor je sociolog i doktor političkih nauka
Bonus video:
