Gorki osjećaj ostaje poslije zabjelskih događaja koji su pokazali mnoga "prava" lica ovdašnjih aktera, od ulice do tzv. visoke politike, iako ponekad nije lako uočiti razliku između to dvoje.
Mržnja prema bilo kakvoj drugosti, u mojoj imaginaciji uvijek prizove sliku zajednice okovane u teški metalni kovčeg navodne tradicije i navodno provjerenih vrijednosti. Opšte sreće i veselja. Možda je u tom kovčegu nekome sve potaman, sve na svom mjestu, ali uvijek je u pitanju surova iluzija. Nijedna zajednica (narod, etnička grupa) nije u stanju i ne može preživjeti zatvaranje u takav limeni kovčeg. Tada zajednice nestaju, okamenjene, pretvorene u prašinu nacionalnog ponosa i beskrajno blato banalnog saglasja. To je onaj monolit koji sanjaju svi diktatori. Drugo ime za nestanak zajednice.
Jer svaka zajednica živi u promjeni i kroz promjenu. Sve drugo - uključujući svijetlu tradiciju - samo je vrsta samoobmane. Svako društvo naprijed vodi - duhovna dinamika, hrabrost da se ispituju granice, mašta koja uvijek nadmaši postojeće i propisano, sukob mišljenja koji nije utakmica, već, kao kod Helena, razgovor na trgu...
Usred takvih neveselih slika, ponekad sa neočekivanih strana stignu i sasvim drugačiji glasi.
Takva je, izvjesno, i pobjeda Zohrana Mamdanija na izborima za gradonačelnika Njujorka. U jeku trampovske histerije, na čelo najvećeg američkog grada dolazi imigrant i socijalista.
U sferi politike prevelika euforija se očas pretvori u zamku (ili debakl), ali ovo je, po svemu sudeći, jedan od onih događaja koji - mijenjaju igru.
Ima neke sulude simetrije u istovremenosti ova dva događaja: Njujork je dobio gradonačelnika koji je musliman i imigrant, dok kroz glavni crnogorski grad, idu pogromi i lov na “Turke”, ali i druge imigrante. Zastrašujuće, zar ne?
Nije ovo prvi put da se ovako jasno vidi ovdašnji talenat da se bude nasuprot svjetskom duhu, ili duhu vremena (zeitgeist). Taj opasni dar za nesklad. Volim se sjetiti, i na ovom mjestu sam podsjećao na taj detalj, koji ovdašnja javnost nekako voli da zaboravi. Godina je 1989, kada će biti srušen Berlinski zid, epohalna razdjelnica, a istovremenoi - u Nikšiću, pun trg je skandirao "Hoćemo Ruse"! Uzgred, ko se sjeća toga vremena znaće o čemu govorim - tada, ni u prvoprijestonoj Moskvi, ni u ostatku Evrope, niste mogli pronaći dvadesetak hiljada ljudi da kliču - Hoćemo Ruse, ali u Crnoj Gori - jeste. Bilo je to pregnuće, što nije nevažno, gdje su Đukanović i Mandić bili zajedno, sa istom emocijom i političkim stavom.
Uvijek isto - zastrašujuće saglasje sa svakim mrakom, sa svim mogućim utvarama, i tragično nesaglasje sa svijetom...
I na koncu, moram sebi tozvoliti i to. Naime, ovdje je sada potrebna sasvim crnogorska intonacija: Znate li čiji je to sin? Ovu misao mi nije prizvala nikakva personalna kombinatorika, već surov osjećaj protoka vremena. Vraški mnogo vremena.
Naime, tamo negdje krajem devedesetih i početkom nulte decenije indijska filmska autorka Mira Nair često je "gostovala" u rubrici za kulturu Vijesti. Sa jednog Kana gospođa Branka Bogavac je izvještavala kako je indijska rediteljka šarmirala domaćine, a bar smo pet tekstova objavili o mladoj rediteljki i njenim filmovima i političkim stavovima.
A danas čitam da je njen sin - gradonačelnik Njujorka. Kakav strojev korak vremena.
Svijet u kojem su mogući (i) takvi događaji uzbudljiv je, dinamičan, politički moderan... Sve ono što su zabjelski događaji prepoznali kao značenja od kojih se treba braniti. Izgoneći strance iz države.
Zar ne osjećate stud koja bije iz utrobe limenog kovčega u koji hoće da vas zakuju?
I na kraju - jedan detalj razlikujuće, one druge Podgorice: najdublje poštovanje i podrška Nataši Vukićević i njenom (usamljenom, zato još vrednijem) performasu sa Trga nezavisnosti.
Bonus video:
