Završila sam CT. Sve je hvala Bogu ok! Sjutra imam pregled kod profesora. Drži mi palčeve. Pozdrav iz lijepe naše Njemačke. Koja je prije sto godina izgledala nalik onome kako ti opisuješ danas našu Crnu Goru.
Židovi su tada bili njihova najveća nesreća, kao što su Turci danas naša. Na to je aludirala, moja genijalna čitateljka. Nije normalno, čeka je sjutra pregled i razgovor kod profesora, koji život znači, a ona ima vremena i za društvene teme, jad i čemer posrnule domovine. Evo je u nadahnuću:
Veliki njemački narod uspjelo je da zavede, slovom i brojem, 60 psihopata, koliko je 1919. brojila Hitlerova stranka. Znamo šta se dešavalo kasnije, uz pomoć do tada neviđene Gebelsove propagande, da bi 1939. Nacionalsocijalistička partija narasla na 15 miliona članova…
Pa neka se AV hvali kako ima milion. Ili je imao. A DPS 150 hiljada. U stara dobra vremena. Bilo, ne ponovilo se. Genijalna se ne osvrće, nastavlja gdje je prekinuta:
Običnom građaninu Njemačke, vrijednom računovođi, pravniku, administrativnom radniku, zanatliji, bilo je normalno da bude u radnom odnosu u nekom konclogoru. Šokirala sam se gledajući prije desetak godina dokumentarni film o prvom njemačkom suđenju ratnim zločincima, u kojem se, između ostalog, navodi podatak da je u Aušvicu bilo zaposleno između 6 i 7 hiljada ljudi… Sa te tačke gledišta, stoji sve što si napisao.
Smrt fašizmu, Slobodan narodu. Tako je sve počelo. I još traje! Toga se, jer si mlađa, ne sjećaš kao ja. Njemci su bili bolje sreće - njima se horor završio za 10-12 godina. Genijalna nikad ne odustaje:
U zatvor treba strpati sve njih koji su bukvalno uništili život jedva punoljetnog dječaka iz Zete i potpirili bezumnike širom Crne Gore… Ali, brine me što naša sramota nije od juče. Ona traje stotinama godina, postala je obrazac… Podgorička skupština, Šahovići, zločini četnika, balista, komunista, Informbiro, Dubrovnik i ostala ratišta, Bukovica, deportacije, Morinj, Štrpci, Kaluđerski Laz… Orlov let… U mom Kolašinu su pravljeni spiskovi za likvidaciju… To su radili Milovi ljudi. Znam iz prve ruke, a ne sumnjam da su paralelno isto zlo spremali Slobovi, Momirovi, takozvana suprotna strana…
Odgovaram joj kako je opet nadahnuta i briljantna, takvu je volim. Borac, junak. Opet ćeš završiti u kolumni kao moja genijalna čitateljka, iako više od pola publike misli da si izmišljen lik. Kao da se ova tvoja bitka može izmisliti?! Javi mi odmah sjutra šta je rekao profesor. Obećava da hoće i nastavlja opet, tamo gdje je stala maloprije:
U Podgorici sam doživjela divne stvari, stekla sam prijateljstva za cijeli život, koja nemaju cijenu, napravila sam solidnu karijeru… ali u toj istoj Podgorici sam se ponekad osjećala skoro kao ovi Turci… Sigurna sam da se tako u drugim gradovima ponekad osjećaju “sjevernjaci”, kako su nas često krstili. U startu je “problem” bio to što sam dakle sa sjevera! Pa uzimam leb njinoj djeci. Bastalo mi je da odgovorim pa sam se nekako i branila na tu vrstu ksenofobije. Sjećam se da je u sudu tadašnja sekretarka pokušala da me “zaposli” da cijelo ljeto ne idem na odmor nego da izdajem neka idiotska uvjerenja, a da svi ostali pripravnici, njih 15 iz Podgorice, primljeni kad i ja - odu na odmor… Šta sam sve doživjela u poslu, samo zato što sam od većine kolega bila 20 godina mlađa, što sam jedina dobila 10 na finalnom ispitu, gdje su mnogi projektovani popadali… Bila sam im čudna kao dvostruka podstanarka koja je sve svojim trudom i znanjem, bez veze, bez mita i korupcije, bez političke podrške, uspjela. Prolazeći ponekad pravi horor.
Nikada prije toga nisam doživjela da me ljudi mrze. Nisam imala to iskustvo u prvih 30 godina svog života. Ono u sudu kao pripravnik bila je pjesma, šta me kasnije snašlo kroz karijeru. Kad sam pomislila da sam oguglala i da mi niko ništa ne može, stigle su posljedice…
Da konačno poentiram. Previše smo ratovali, pa smo se vjerovatno izrodili. Loši smo ljudi. Puni smo zavisti, pakosti, mržnje... Zatucani ksenofobi…
Kao što su ove “patrole” sa Zabjela izlile sve svoje frustracije, zlo i mržnju na državljane Turske, na identičan način bi se obračunavali današnji “četnici” sa “komitama” i “komite” sa “četnicima”…
“Pokolj” sa društvenih mreža bi se za 24 časa preselio na ulice naših gradova, a potencijalni govor političara koji bi podržao ili podstakao takvo ponašanje bio bi samo alibi za ono što odavno, mnogi od njih, žele da urade svojoj braći, komšijama, rođacima i bivšim prijateljima.
Sjutra je bio četvrtak. Javila se. U njenoj snazi i samopouzdanju sam već osjećao pobjedu:
Mudra profina glava kaže da sam sjajno i da zapravo tek slijedi faza potpunog oporavka! Kaže da može da se radi rekonstrukcija… Sljedeća kontrola je u intervalu od 3 do 6 mjeseci. To mi puno znači.
Uraaaaaaa… Nijesam je zvao da ne bi čula kako plačem. Jer, trebalo je vjerovati u nemoguću misiju:
Kad su se pojavile metastaze na koži, u maju 2022. godine, direktor radiološke klinike, koji me pratio tokom zračenja, je rekao: “Ne postoji terapija koja može da stigne karcinom takvih karakteristika”. Dodao je da mu je jako žao.
Da bih sada bila ovdje gdje profesor priča o izlječenju. I rekonstrukciji! Čvrsto sam, međutim, na zemlji i znam da stvari mogu da se promijene preko noći, kao i da sam u riziku narednih 8 godina. Ovo je veliki korak naprijed i veoma sam srećna i zahvalna. Profesorova sestra je dolazila u CG i fascinirana je našim Ostrogom. Kada je to pomenuo, ponijela sam mu divnu ikonu, baš se oduševio. Kad su me izliječili od metastaza na koži i utvrdili da imam metastaze na limfnim čvorovima na kontra strani, i to potpuno drugih karakteristika (kao da je novi kancer), smjestili su me u bolnicu. Bila sam jako loše. PET pokazao obostranu upalu pluća, za koju se nagađalo je li upala.. Uglavnom, Profa dođe kod mene i kaže - znaš, ja sam vjerujući čovjek. Vjerujem da ova terapija koja je veoma teška može da te izliječi, ali i ti moraš da vjeruješ - i pokaže na malu ikonu na natkasni…
I eto. Desilo se. Ništa ne bih mogla bez podrške nevjerovatnih ljudi, među kojima si Ti. Tvoje kolumne su bile i ostale posebna vrsta terapije…
Opet sam zaplakao. Sjetio sam se kada mi je poslala prvi komentar koji se onda našao u kolumni. O crkvi, bezbožnim vladikama i duboko vjerujućim monasima. Uz tekst je napravila i fotku sa onkologije. Ispružena ruka, braunila i flaša sa citostaticima. Primala je sedmu ili osmu hemo. Tada smo se dogovorili da će mi redovno pisati, jer je pisanje neka vrsta liječenja. Bravo, moja genijalna čitateljko. Idemo dalje, čvrsto na zemlji, kako kažeš.
Jer ako se kancer liječi, valjda može i ksenofobija.
Bonus video:
