Njegoš je kompleksan na način velikih duhova - nije ga lako svesti na jednoznačnost, na parolu, premda mu se to dešavalo više nego što jedan velikan zaslužuje. On je u mnogo čemu zagonetka i za oprezne, a kamo li za one koji u svemu ispoljavaju višak entuzijazma. Nedokučiv za sve (zato ta priča traje), posebno za one što vole da ga u mišljenju dopunjavuju.
Zabavno je, stoga, a na Njegošev dan, iščitati pismene zadatke domaćih političara. Kad krene to naše njegoševanje. Driblanje drugih a prije svega sebe uz pomoć i u povodu Njegoša. U Titogradu moga odrastanja čim se neko sa loptom suviše zanese čuo se glas nekoga od starijih - Ovaj mali ševa sam sebe. Tako da je složenica njegoševanje idealna da objasni pojavu o kojoj govorimo.
Što su imali reći ove godine o Njegošu? A svi se utrkuju da pokažu znanje i dubinu. Mora se pokazati da je baš njemu, konkretnom političaru, Njegoš bliži nego ikome drugome. Da su kao rod rođeni. Prst i nokat. Da vaskrsne mene bi glasa... (Ako Njegoš misli njegoševski, podrazumijeva se.)
Za razliku od brojnih zanimljivih tekstova i tumačenja koja ste mogli pročitati sa potpisom profesora, pisaca, teoretičara, ozbiljnih intelektualaca, političari se tradicionalno ukazuju kao - majstori foliranja. Valjda im je to i posao, reći će neko.
Naravno, nije stvar pametno generalizovati - kao što i među intelektualcima ima banalnih tonova, vjerovatno ima, i među političarima neki izuzetak, ali to je tako tužna manjina da to ne mijenja ukupnu sliku.
Kada političari pametuju o Njegošu obično se sve to ukaže kao lokalni festival opštih mjesta i banalnosti.
Političari i inače vole da fraziraju, ali kada je Njegoš povod prevaziđu sebe - ukazuju se u najraskošnijem svijetlu umijeća da se ništa ne kaže - ali ako je moguće - velikim i zvučnim riječima.
Najednom, svi su premudri i duhovni, ne silaze sa njegoševskih visina, reklo bi se. Kad su ovako ozareni Njegošem kladim se da i “dobro jutro” ukućanima izgovaraju na poseban način, sa patosom nacije i kosmosa, da zvuči makar kao Miloš Žutić, nekada.
Riječ je i o jednom složenom modelu samoobmanjivanja, takođe. Vrsta potvrde kakvu recimo tinejdžer očekuje od rok zvijezde sa velikog postera u sobi kod roditelja, a koja prije svega služi da sakrije gabarite ličnog gubitništva.
Vrlo je frekventna riječ “njegoševski”. Taj pridjev je znak posebne “upućenosti”. Pa još “njegoševski zavjet”, posebno inspirativna sintagma onih koji su Njegoša učili na frontu, devedesetih. Između paljevina i maltretiranja nejači. Sasvim njegoševskih pregnuća, vjeruju takvi.
Naravno, u pristojnoj kulturi ozbiljni ljudi bi se ustručavali oko upotrebe ove riječi. Smatrali bi da je to pretenciozno - nekome objašnjavati ono što je uglavnom, stvar ličnog doživljaja. Ni trag toga nećete naći na crnogorskoj javnoj sceni.
Da je Njegoš zaista jasan, razgovjetan i direktan kao u saopštenjima političara, izvjesno ne bi bio to što je. Pjesnika čini zagonetka, tajanstvo, ponekad i nedokučivost, a ovaj njihov Njegoš naporno je nedvosmisen i neupitan, kao da mu je sve jasno. A takvi su - mislim na one koji vjeruju da im je sve jasno - uvijek najopasniji.
Možda je grijeh kvariti iluziju o tom duhovnom voshišteniju, ali, iz godine u godinu taj utisak je sve otužniji. Njegoš, kao ni drugi književni velikani, nema smisla ako nije u stanju da vas gurne prema nečemu novom i drugačijem. Sa ovakvim tumačima - to je malo vjerovatno.
U najkraćem - i ovaj Njegošev dan - pokazao je da ovaj grandiozni pjesnik crnogorske narodne predstavnike i tzv. političku elitu prije svega inspiriše na duhovni fušeraj i ispraznu grandilokvenciju.
Kao da je, pravo govoreći, u prethodna dva vijeka bilo kojeg dana bilo drugačije.
Bonus video:
