U dugo očekivanoj bijeloj knjizi, vlada britanske Laburističke partije upravo je predložila najobuhvatniju promjenu pristupa sistemu azila u jednoj generaciji. Time se, u širem smislu, pridružila njemačkim demohrišćanima i Evropskoj uniji u usvajanju novog, strožeg stava.
Pokušaji da se odgovori na pitanje migracija, najčešće, prolaze kroz tri različite faze: poricanje problema; oponašanje retorike i politika ekstremne desnice; i na kraju, prilagođavanje i pronalaženje načina da se protiv ekstremne desnice bori upravo na njenom terenu.
Kada je 2020. izabrala Kira Starmera za lidera, Laburistička partija je bila zaglavljena u prvoj fazi. U drugu fazu ušla je ovog ljeta, kada je Starmer upozorio da je Britanija pod rizikom da postane “ostrvo stranaca”. Međutim, oponašajući jezik populističke partije Reform UK, Starmer je u stvari poručivao: “Reform UK je u pravu, ali glasajte za nas”.
Moguće je da su laburisti, prepoznavši grešku, prešli na treću fazu. Na primjer, počeli su da napadaju ideju Reform UK o ukidanju neograničene dozvole za boravak (stalni boravak) migranata kao mjeru koja bi (deportacijom ljudi koji su decenijama živjeli u zemlji, odgajali djecu i igrali sastavnu ulogu u društvu i ekonomiji) razbila zajednice. Iako bijela knjiga laburista i dalje dijelom počiva na pozicijama druge faze, stranka može u potpunosti preći u treću fazu oponašanjem drugih stranaka lijevog centra koje su debatu o migraciji uspješno redefinisale.
Uzmimo kao primjer pristup danske premijerke Mete Frederiksen. Mediji su se fokusirali na šokantne momente kada, pri ulasku u zemlju, imigracione vlasti oduzimaju nakit izbjeglicama. Ali prava lekcija krije se u tome na koji je način Frederiksen promijenila uslove same debate: od takmičenja ko može biti najokrutniji prema migrantima do nadmetanja u tome ko može bolje da očuva dansku državu blagostanja.
Genijalnost poteza Frederiksen leži u odvajanju debate o migraciji od debate o rasi. Ona je prihvatila da mnoge izbjeglice koje dolaze u Dansku imaju stvarne zahtjeve za azil i da zemlja ima dužnost da im pomogne. Ali je takođe priznala da danska država blagostanja ne može, na dugi niz godina, da izdrži nekontrolisan priliv ljudi koji ne bi mogli da doprinesu njenom izdržavanju. Zbog toga je njen odgovor uključivao pooštravanje kriterijuma na granicama, pružanje finansijske pomoći kako bi se izbjeglicama pomoglo van Danske i snažnije napore da se integrišu oni koji su već u zemlji.
Slično tome, švedske socijaldemokrate su se, pod vođstvom Magdalene Anderson, fokusirale na integraciju. Pošto je Švedska, tokom izbjegličke krize 2015. godine, primila najveći broj tražilaca azila po glavi stanovnika, njen demografski sastav se promijenio više nego u bilo kojoj drugoj evropskoj zemlji (broj ljudi sa stranim porijeklom povećao se sa 13% na 28% u posljednjih 30 godina). Nakon porasta podrške krajnje desničarskoj partiji Švedskih demokrata na izborima 2022, vlada desnog centra je odlučno djelovala kako bi zatvorila granice zemlje, čineći Švedsku jednom od rijetkih razvijenih zemalja koje su doživjele negativnu neto migraciju.
Ali upravo su socijaldemokrate, koje su sada u opoziciji, učinile najviše da preoblikuju debatu o imigraciji u zemlji. Njihova portparolka za ovo pitanje, Laven Redar, vidi kontrolu granica i integraciju kao dvije strane iste medalje. Svaka zemlja ima pravo da odluči koga će pustiti da uđe, priznaje ona, ali vlada takođe ima dužnost da obezbijedi da svako ko je već u zemlji postane vrijedni član zajednice. Dakle, strategija stranke se svodi na “bezbjedne granice, aktivnu integraciju i bez rasizma”.
Budući i sama imigrantkinja druge generacije (sa roditeljima iransko i iračko kurdskog projekla), Redar je pokrenula pokret za rješavanje problema “paralelnih društava”, geta migranata koji su isključeni sa tržišta rada i stoga podložni kriminalu i siromaštvu. Njeno rješenje je da švedski jezik učini obaveznim, da država dobije ovlašćenja da odlučuje gdje novi imigranti žive i da preusmjeri obrazovni sistem ka tome da se ljudi osjećaju Šveđanima “u srcu”, a ne samo na papiru. Njena retorika jasno pokazuje koliko ona sama voli Švedsku. Razvijanjem inkluzivnog patriotizma, Redar je uspjela da povrati zastavu iz ruku Švedskih demokrata, koji, kao i mnoge krajnje desničarske stranke (i potpredsjednik SAD Vens), definišu nacionalni identitet strogo u terminima krvi i tla.
Vratimo se u Britaniju. Starmerova Vlada je izgleda ispravno utvrdila da birači neće mariti ni za jednu njenu drugu politiku osim ako ne pokaže da je ozbiljna u vezi sa obezbjeđivanjem granica i zaustavljanjem dolaska malih brodova na njene obale. Ali ukoliko svoj odgovor ne utemelji u širi, autentični okvir lijevog centra, njena politika će izgledati samo oportunistički.
Da bi bio ubjedljiv, Starmer mora da kombinuje svoj strogi pristup granicama sa tri druga stuba. Prvo, može da istakne da bezbjednost granica zahtijeva međunarodnu saradnju, a ne izolacionizam koji zagovara Reform UK. To znači saradnju sa Francuzima u zaustavljanju malih brodova i korišćenje pomoći kao sredstva za olakšavanje povratka kada je to prikladno (cilj koji je ugrožen vladinom odlukom da smanji izdatke za razvojnu pomoć).
Drugo, laburisti bi trebalo da naglase da patriotizam nije stvar etničke čistote, već integracije. Tako se stvara osjećaj ponosa kod svih stanovnika zemlje. To bi moglo da znači pronalaženje načina da se proslavi nacionalna priča; razvoj politika u vezi sa jezikom, stanovanjem i obrazovanjem; i kreiranje puta do državljanstvu za 35% ljekara Nacionalne zdravstvene službe i 25% njegovatelja koji nemaju britansko državljanstvo.
Treće, imigraciona politika laburista trebalo bi da pomogne u izgradnji ekonomije koja radi u korist sopstvenih radnika. Moraju postojati legalni putevi migracije za kvalifikovane radnike poput ljekara, njegovatelja i softverskih inženjera. Ali to mora biti praćeno zaštitom na tržištu rada, minimalnom platom kako bi se osiguralo da nova migracija ne smanjuje zarade radničke klase, i obrazovanjem i šegrtovanjem kako bi se Britancima rođenim u Britaniji pružila prilika da popune već dostupna radna mjesta. Agenda partije Reform UK ne nudi ništa od toga.
Debatu o azilu ne treba posmatrati kao nužno zlo, već kao političku priliku za vladu, poput Starmerove, koja traži pravac. Ako se sprovede ispravno, pitanje nudi šansu da se krene u ofanzivu i Reform UK izazove na sopstvenom terenu. Ali da bi se to uradilo kako treba, vlada mora da osigura da njena novostečena čvrstina služi širem, autentično progresivnom cilju.
Autor je direktor Evropskog savjeta za spoljne poslove
Copyright: Project Syndicate, 2025. (prevod: N. R.)
Bonus video:
