Klaudija Šumaher može da bude zadovoljna žetvom poslije svog debitantskog romana. Njen poznati kolega Benedikt Vels zapisao je: „Nije lako pronaći riječi za takvu priču, i mogu da zamislim samo dvije osobe koje bi to ovako izvele: jedna je bijesni mladi Džerom Dejvid Selindžer, u najboljoj formi. Ime druge osobe stoji na koricama ove knjige“. Jedna novinarka je neposrednost i autentičnost jezika romana uporedila sa rep muzikom. A Bavarski radio ovo djelo označava kao „bravurozni debitantski roman”. Nekoliko književnih nagrada i mjesto u prvom redu savremenih njemačkih pisaca – sve zvuči kao ostvaren san.
U Keln ovu književnicu dovodi nagrada „Knjiga za grad“. Poseban žiri ističe jednu knjigu iz savremene produkcije kojoj milionski grad na Rajni onda posvećuje posebnu pažnju. Svojevremeno je tu nagradu dobio i Čačanin koji živi u Kelnu, Jovan Nikolić.
Ta kopča mi je dodatno podstakla radoznalost. Ko je Klaudija Šumaher, dobitnica nagrade, i o čemu piše? Naslov romana „Ljubav je silovita“, ispostaviće se kasnije, u sebi sadrži igru riječi – riječi silovita i nasilna su rođake.
„NE MOŽE MI SE VJEROVATI“
Na početku romana književnica je postavila moto preuzet od američke književne nobelovke Luiz Glik: „Ne može mi se vjerovati, jer ranjeno srce je i ranjen um“.
Ovo nam nagovještava priču o ljudima ranjenog srca i ranjenog uma. Trebalo bi dodati i – ranjenog tijela. Knjiga kruži oko nasilja. Fizičke i psihičke torture u krugu porodice.
Kada sam pročitao tu najavu, znao sam da te večeri moram da odem u centar grada, gdje su smještene prostorije Gradske biblioteke sve dok traje rekonstrukcija glavne zgrade. Novembarsko vrijeme, sitna kiša. Vozim se preko mosta. Kroz prozor tramvaja gledam kapljice dok klize niz staklo hvatajući odsjaj velegradskih svjetala.
Ulaznica košta osam eura. Narodna cijena, jer druge književne bine traže mnogo više. U sali je već mnogo ljudi. Klaudija Šumaher ima sreće – već debitantski roman omogućava joj da živi od pisanja.
Dok čekam da počne književno veče, razmišljam o sopstvenom djetinjstvu. Moju generaciju na zapadu nazivaju „bejbibumeri“. Ljudi rođeni šezdesetih nisu znali za usamljenost, odrastali su u čoporima, odjeljenja u školama su premašivala i brojku od četrdesetoro djece. Roditelji su nas kažnjavali batinama. Neko vrijeme i učitelji u školi. Tragovi pruta na dlanovima, tragovi kaiša na leđima, vrući šamari. Fizičko nasilje prema djeci bilo je dio opšteprihvaćenog vaspitnog koncepta. Ako te komšija uhvati kako radiš nešto što ne treba, i on je imao pravo da te bije. Ako se požališ kod kuće, možeš da dobiješ repete. Narodna milicija je krvnički bila sitne kriminalce i izgrednike. Poneki prgavi policajac je umio da šamara socijalističke građane i nasred ulice.
I mi smo se tukli na školskom dvorištu, docnije na ulici. Najjači među nama stekli su reputaciju kafanske legende. A u kafanama se redovno razbijalo sve što je od stakla. Izbijale su opšte tuče. Kasnije su ih prepričavali za šankom kao anegdote.
Nasilje je bilo utkano u jugoslovensku svakodnevnu kulturu. Ali se o jednoj vrsti nasilja nije rado govorilo. O batinama koje su redovno dobijale žene despotskih muževa. Modrice su poslije krile šminkom i odjećom.
NASILJE VIŠE KLASE
Na bini je prva progovorila književna kritičarka Dojčlandfunka Giza Funk. Taj medij je neka vrsta mercedesa u njemačkom novinarstvu. Ono što se tamo preporuči jeste uglavnom i važno i dobro. Najprije saznajemo da je Klaudija Šumaher rođena 1986. na jugozapadu Njemačke, u dijelu koji se zove Švapska. Oko Štutgarta su nanizane manje varoši čija imena često završavaju na „ingen“ – Gerlingen, Dizingen, Eslingen, Vajblingen. U ta suburbana predgrađa smjestilo se blagostanje više srednje klase i imućnih ljudi. Zato se u Njemačkoj takav krug naselja naziva „pojas slanine“. U jednom takvom mjestu je odrasla i Klaudija Šumaher. Studirala je amerikanistiku, istoriju umjetnosti i germanistiku u Berlinu. Nekoliko godina je radila za nedjeljno izdanje švajcarskog lista Noje cirher cajtung – dakle bila je u samom vrhu novinarstva njemačkog govornog prostora. Profesionalno se suočila sa fenomenom nasilja nad ženama. Prvo što je rekla na bini, opisujući svoj put ka književnosti, odnosilo se na njenu odluku da ostavi dobro plaćeno mjesto u Švajcarskoj, da napusti „pojas slanine“ i započne neizvjestan spisateljski život.
„Prvi rukopis sam pisala noću i vikendom. Živjela sam kao kaluđerica. Novinarski posao i pisanje kod kuće. Ta rastrzanost se osjećala i u rukopisu. Odbacila sam ga. Kada sam opet odlučila da pišem, prihvatila sam rizik i napustila posao“. Na pitanje, da li joj je novinarstvo bio od koristi, Klaudija Šumaher je odgovorila: „Potreba da se kaže dosta na malo prostora dovela je do nužnosti da se govori precizno i da se riječi ne rasipaju“. Dodala je da je koridor unutar kojeg se može jezički zahvatiti fenomen nasilja u porodici u novinarstvu ograničen i uglavnom šematizovan, a da umjetnost ulazi u sivu zonu, ne nudi crno-bijele odgovore. Navela je i primjer naše predstave o nasilju u porodici: „Otac alkoholičar, nezaposlen, siromašni milje“. Shvatila je, radeći na pričama o žrtvama, da nasilje u porodici nije klasni fenomen, da nije isključivo pitanje obrazovanja, prihoda ili društvenog statusa. Figura oca nasilnika je kod nje drukčija – Kurt Ere je uspješan advokat, njegova žena takođe, djeca idu u najbolje škole.
Priča počinje iz perspektive sedamnaestogodišnje Juli, koja je pod pritiskom roditelja pristala da ode na oporavak u privatno lječilište. Klaudija Šumaher otvara knjigu i počinje da čita:
„Vonja na hlor kao da su ga sipali kofama i na onaj dašak buđi koji ni najvrednija čistačka ekipa ne može da progna iz tih bazena sagrađenih sedamdesetih. Osjećam se začuđujuće bestjelesno, zapravo sasvim kul. Tijelo mi je meko kao vata. Nije ni čudo: ustajanje u 6 i 30, pa onda hladno tuširanje crijevom gospođe Hajnrih, čiji te mlaz pribije uz zid. Zatim dva sata žustrog hodanja na hladnoći sa oboljelima od raka i drugim izmoždenim bićima, pa onda dobrih sat vremena plakanja jer ti definitivno nemaš sve koze na broju. Još jednom na brzinu, daleko od svih, pretresti razne mogućnosti samoubistva, pa, gledajući uplašeno u vene na lijevoj podlaktici, odložiti energični rez. Kasnije, pomalo pripita, u saunu. Sada, odmor na ležaljci, i šta da kažem – baš sam srećna“.
NARCISOIDNI SILEDŽIJA
Juli, glavna junakinja knjige, ironijom i crnim humorom brani se od iskustva koje je stekla u porodici – iskustva čistog nasilja.
Autorka poslije prvog odlomka kaže da je otac Kurt zapravo narcisoidno poremećen. Šta to znači?
Slika o sebi je nerealno savršena. Drugi moraju da je podržavaju, pohvalama i dodvoravanjem. Okolina postoji samo da bi pumpala narcisov ego. Pravi narcis ne shvata emocionalnu štetu koju nanosi, jer druge doživljava kao nastavak sebe. Ne razumije njihova osjećanja. Ne trpi kritiku. Iluziju o sopstvenoj superiornosti spreman je da brani po svaku cijenu. Ponižavanje i kažnjavanje drugih jesu mehanizam kojim snaže svoje upitno samopouzdanje. Tako je i junak našeg romana, izuzetno uspješan otac četvoro djece, muž lijepe i uspješne žene, zapravo narcisoidni tiranin.
Publika sluša bez daha. Klaudija Šumaher ponovo čita.
Juli se u banjskom lječilištu sjeća sretnih porodičnih scena, a odmah potom joj kroz glavu prođu slike užasa. Brat Bruno je lijep mladić, djevojke ga vole. Ponekad je površan. Zaboravio je da opere tatina kola. Otac ga je napao bez upozorenja:
„Tata je udario Bruna pesnicom u lice. U oko. U usne. Bruno je cvilio od bola i poniženja, izbacivao između udaraca rečenice kao: Tata, nisam ništa uradio, tata, prestani, tata, nisam to htio, tata, tata, molim te, molim te. I u jednom trenutku je bio na podu.
Njegovo lijevo oko oteklo, krv na usnama. Tata ga je, urličući, šutnuo u glavu“.
MAJKA SAUČESNICA
Mada je i sama povremena žrtva provale bijesa, verbalnog i fizičkog nasilja, majka se trudi da održi iluziju idilične porodice. Time postaje saučesnik u teškom zlostavljanju djece. Autorka je u jednom trenutku rekla da je romanom htjela da skrene pažnju na činjenicu da od nasilja ne štite ni obrazovanje ni društveni status ni novac. “Mi smo biološki zapravo zvijeri. Neki od nas se iz razloga koje ne razumijemo do kraja, prepuste tome”.
U Njemačkoj je prošle godine policijski zabilježeno preko 260 000 slučajeva kućnog nasilja. Tri četvrtine žrtava su žene. A to je samo vrh ledenog brijega. Strah i stid sprečavaju žrtve da prijave nasilje. Sjećam se da statistike i za Srbiju i za okolne zemlje ne izgledaju dobro. Takođe mračna slika.
Ovdje, ispred mene, je mlada žena koja je odlučila da pošalje umjetničku poruku svijetu o tome šta nasilje radi ljudskom biću. Naročito nasilje koje počine oni, koji bi po prirodi stvari morali da ukućane štite od njega.
“Istraživanja pokazuju da ljudi koji su prošli rat i ljudi koji su kod kuće doživjeli teško nasilje, razvijaju vrlo slične simptome posttraumatskog stresnog poremećaja. Žena koju partner maltretira može da oboli na isti način kao osoba koja je vidjela užase rata“, kaže Klaudija Šumaher. Dodaje da je ona odrasla u normalnoj porodici i da nije imala slične probleme u vezi, pa djelo nije autobiografsko. Ali je razgovarajući sa žrtvama i proučavajući policijske i sudske zapisnike, došla do zaključka da je narcisoidno poremećeni nasilnik najčešći tip siledžije. On želi da njemu sve bude potčinjeno, da sve kontroliše, da on odlučuje, da se njemu dive. Žena je dokaz njegove veličine, lijepa i pokorna. Djeca su dokaz njegove uspješnosti – bolja su od druge djece jer je on bolji od drugih. Na svaki poremećaj grandiozne slike o sebi on reaguje eruptivnim nasiljem – od zajedljivog nipodaštavanja do brutalnog fizičkog napada.
Sudeći po aplauzu na kraju večeri, Klaudija Šumaher je dotakla književni i društveni nerv publike.
Vozim se tramvajem nazad, preko mosta. Gradska svjetla iznad crne vode. Koliko strašnih sudbina zarobljenih između četiri zida. Kada se pročita knjiga poput „Ljubav je silovita“ to više ne može da se ignoriše.
Juli nam u romanu svjedoči da je otac prestao da tjelesno zlostavlja ukućane kada mu se njegov sin Bruno, visok metar i devedeset, fizički suprotstavio. Ali očevo mentalno nasilje je ostalo konstanta. Djeca su se razbježala po svijetu. Majka je ostala sa njim i pred djecom poriče da je ikada bilo nasilja. Juli postaje uspješna marketinška stručnjakinja. Grčevito pokušava da prevaziđe traumu. Rane teško zacjeljuju. Kako što kaže moto knjige: „Ne može mi se vjerovati, jer ranjeno srce je i ranjen um“. U jednom trenutku Juli izgovara: „Ponekad sanjam o tom vremenu. Kad ne sanjam Bruna kako leži cvileći na podu, sklupčan kao fetus, krvavog lica. Onda se probudim, ogromno olakšanje, dok ne shvatim: da, to nije bio san“.
Bonus video:
