Neke žice su se spojile, neke žice koje ne smiju da se dodiruju nikako. Nije da ranije nije bilo tuča, bahaćenja, svega i svačega, ali ovakav film kakav se viđa na mrežama posljednjih dana niko ranije gledao nije. Prošle su i te famozne devedesete u kojima je sve bilo moguće, ali ipak, zrno neke ljudskosti je postojalo u tragovima. Sad nema ničeg.
Gledali smo La haine i Rane, Klip Maje Miloš, Amores Perros, sve redom od Gaja Ričija, ali ovo je stvarnost. Nema glume, čisto nasilje i naslađivanje publike.
Dvije djevojčice, jedna na vrh druge, na nemalterisanom podu, okružene zidovima od crvenih cigala, u mraku se tuku krvnički. Čupaju se za kose, rvaju se i šaketaju, a snimaju ih junaci, momci, svako svojim telefonom željan da svjetlom kamere osvijetli bolje arenu u kojoj će jedna djevojčica daviti drugu skoro do smrti. Snimaju i podgrijavaju, kliču. Masa sugeriše da se glava razbije o beton, da se udari jače, da se kida, čupa, kolje i ubije.
Zamišljam inspektore koji su razgovarali kasnije sa te dvije sukobljene djevojčice, sa djecom koja su bila prisutna, snimala i potpirivala. Kakvi su bili stavovi, odgovori, opravdanja? Da li je postojao konkretan uzrok, da li je to bila osveta, zavada, neraščišćeni računi, zavist ili neka usputna banalnost? Nema pitanja zašto se to desilo, jer razlog nijedan ne može biti dovoljan za takvo iživljavanje i svođenje života na animalni instinkt ubijanja.
Pisao sam već o tome, ali najbolje bi bilo za cijelu državu i društvo da se dovedu u RTCG u prime time, u veliki najveći studio ove dvije djevojčice i njihovi drugari koji su ih snimali, da ih obasja svjetlo reflektora, da u publici budu njihovi roditelji, rodbina i kumovi, pa da se svi pred kamerama i narodom ispričaju. Da čujemo sve te silne razloge ove zle krvi među njima, ali dobro bi bilo da čujemo još nešto osim toga ko je kome kriv i ko ne prašta i ne da na sebe.
Dobro bi bilo da čujemo što su čitala ta djeca ako su išta čitala. Kakve su profile pratili na TikToku, Instagramu i ostalim mrežama. Koji influenseri su njihovi heroji, koje stihove znaju napamet, kako vide sebe za deset a kako za dvadeset godina i gdje. Što oni misle o praštanju i da li im je iko ikad pomenuo tu riječ i zašto ne? Da li su nekad čuli što znači riječ “dama”, znaju li da postoje majka, sestra, žena i baba?
Jedna djevojčica je ležala nepomična, a neki mudrac iz publike koji vjerovatno gleda MMA mečeve viknuo je “dižite joj noge”. On kao nešto o tome zna, on ima iskustva u tim situacijama. Nije nevin. Pih. Našao se da pomogne kad je sve završeno, kad je pobjednik ustao i otišao, a poražena leži na grubom betonu nepomična. To su tražili da vide, a onda su se svi usrali, jer su tek tad osvijestili da to nije igrica, da je to stvarni život i da će zbog svega neko grdno da najebe.
Djevojčica je djevojčici vuk. Očito da se ideje o nasilju, grubosti, nepraštanju, goloj sili i namrštenosti primaju na oba pola podjednako. Nikad teža nije bila situacija za roditelje. Mnogo je ljubavi i edukacije i pažnje potrebno toj djeci da bi ljubav prevagnula i pobijedila mržnju. Većina je izgleda prepuštena telefonu, ekranu i ne moraju više ni na ulicu da idu, mogu u svojoj sobi da se napune mržnjom i da ih bilo ko zapali kao šibice da planu lagano.
Sve bi uradili da postanu viralni, pa makar i lupali nekome glavu o beton. Nije ovaj snimak izolovan slučaj, dešava se to od Toronta, preko Milana do Crne Gore. Nadajmo se da će neko imati svijesti da ne uperi prst u onog drugog, nego da prizna da je ovo što smo vidjeli krivica svih. Podjednako njih koje se bore koliko i ovih koji su snimali, ali prije svega krivica onih čiji je zadatak bio da vaspitavaju, a očito su debelo omanuli.
Bonus video:
