Kijev, Majdan, mjesto na kom su prije dobre tri godine ranjeni demonstranti iskrvarili na tlu, a polumrtvi nošeni uz ulicu, gore u lobi hotela "Ukrajina", tačno tamo gdje se danas prodaje soft-sladoled.
Danas se ovdje ljube zaljubljeni parovi, a nekoliko uličnih muzičara opušteno svira. Jedan od njih violinu: "Hallelujah" od Leonarda Koena.
Koen sa svojim hitom danas ne bi imao šanse ni da uđe u finale Eurvision Song contests. Ali, ova pjesma se veoma uklapa u zaokret Ukrajine. Ako Boga ima, onda je on Ukrajincima poslednjih pet godina puno toga na vrat navalio, u svakom slučaju puno više nego i jednom drugom narodu Evrope.
U l.eto 2012. Ukrajina je zajedno sa Poljskom bila domaćin Evropskog prvenstva u fudbalu. Lopta se kotrljala, pivo točilo, votka lila opušteno. Ove godine se u Kijevu dešavao sličan spektakl, ESC.
Ukrajina je bila organizator. No, između ova dva medijalno režirana događaja Ukrajina je politički doživjela totalni zaokret, obrnuta, tako bi se moglo reći. Od Istoka ka Zapadu.
Sve počinje već nekoliko nedjelja poslije Evropskog prvenstva u fudbalu. Tadašnji predsjednik, Viktor Janukovič, je na jesen 2012. malo previše javno kupovao glasove na parlamentarnim izborima: za svoju partiju, naravno. Time je osigurao izbornu pobjedu, ali i neviđeni bijes birača. Godinu dana potom, krajem 2013, je dao da se pendrecima rastjeraju studentske demonstracije u Kijevu. Odgovor već podsve bijesnih Ukrajinaca je bila druga velika revolucija za samo 10 godina, ovog puta još krvavija. Potom su slijedili novi izbori za predsjednika i parlament, reforma pravosuđa, promjena ustava, proces decentralizacije, spajanje opština, stvaranje nove policije, novih službi za borbu protiv korupcije, novih partija, novih NVO, pa programi pomoći Svjetske Banke, MMF-a, EU. I u sred svega toga rat sa bivšom, skoro pa rođenom braćom.
Grad se ukrasio
Vladimir Putin je izvolio anektirati Krim i zakuvao konflikt na istoku Ukrajine. Do sada je preko 10.000 ljud palo u borbama u područjima oko Donjecka i Luganska, skoro svakodnevno ovaj broj raste.
Aerodrom i fudbalski stadion u Donjecku, oba sagrađena za Evropsko takmičenje u fudbalu, su u međuvremenu postala simboli ovog rata, koji je u sred Evrope izbio prije tri godine i još uvijek traje.
Patnja povrijeđenih, žal za palima, bijes onih kojima je sve oteto, besciljnost progananika, drame u razorenim familijama – lista grozota koje su se desile od "fussball-sommer-party-2012" je poduža.
I poražavajuća. Čemu sve to ? Zašto ? Ima li ičega zbog čega bi se sve ovo ikad moglo isplatiti ?
Vitali Kličko, gradonačelnik Glavnog grada, nam prilazi. Smije se, rukuje sa ponekim pa odlazi u pravcu Gradske vijećnice. I on je u ljeto 2012j bio tu, kad je Njemačka izgubila od Italije, a Španija postala pravak Evrope. Ove godine se Kličko svojski potrudio da ESC bude održan u ukrajinskom glavnom gradu, a ne u Odesi na Crnom moru. Pa je onda odlučio da pospremi malo Kijev: popravio je uništene fontane na Majdanu, voda sada još visočije skače nego ranije, osvjetljenje se mijenja u ritmu muzike sa zvučnika. Svi travnjaci uredno podšišani, svuda lijepo cvijeće. Policijska auta tipa "Toyota", tek izašla iz fabrike, tiho voze preko popločanog Majadana. Hibridni pogon. Kao da se ništa desilo nije.
Samo Dom sidnikata, koji Majdan graniči ka sjeveru, od kad je izgorio za vrijeme revolucije nije u potpunosti restauriran. Da muzik-turisti ne bi vidjeli građevince, Kličko je preko cijele zgrade razvio ogromni plakat na kojem piše "Naša vjera je sloboda!". Slovima većim od nekadašnjih barikada na Majdanu.
Sloboda je jedna velika riječ. I šta god da ona tačno znači: upravo se o njoj u Ukrajini svo vrijeme i radi. I u posljednjoj revoluciji. Već decenijama se Ukrajina bori za svoju nezavisnost, svoje samoopredjeljenje: đene protiv Poljaka, đene-đene protiv Njemaca. A metafora o braći ima stvarno smisla. Rusija je već dugo veći, snažniji brat. Tako je to bilo u sovjetskoj familiji. A bratska svađa odavno traje, daleko prije revolucije je zadjenuta.
Revolucija nije htjela da čeka na Klička
Kličko je i sam učestvovao u dijelu ovog emancipacionog procesa. Dva puta je on imao šansu da promijeni što svoju, što budućnost svoje domovine. Oba puta u momentima kad se odlučivalo o slobodi.
Prvi je bio u avgustu 1991, kad je naveče zajedno sa ostalim sportistima bio pred televizorom u jednom hotelu u Mađarskoj. Kličko je tada bio kik bokser. On i grupa mladih ukrajinskih muškaraca su bili u gostima kod Mađara, na jednom sportskom takimičenju. Par hiljada kilometara istočnije se te večeri raspao Sovjetski Savez. Kličko je mogao da bira: u sred haosa raspada je preko Mađarske mogao prosto da emigrira na Zapad i da započne novi sportski život u novom sistemu. Prijatelji su bili sve već pripremili. Bio bi napokon slobodan čovjek. Kličko, tada 20-godišnjak, se odlučio drugačije. I vratio za Kijev.
Drugog puta kad je imao da odlučuje o slobodi je Kličko stajao na bini Majdana. Bejaše to januar 2014, revolucija u punom jeku. Već dva mjeseca desetine hiljada demonstranata po ciči zimi danonoćno drže centar Kijeva i okolne ulice blokirane. Majdan je izgledao kao bojno polje. Tvrđava ustanika je bila naoružana katapultima, praćkama, kamenicama, stotinama pripremljenih molotiovljevih koktela i ponekom puškom. Granica je bila metrima visoka barikada od gorećih auto guma.
Kličko je držao mikrofon u desnoj ruci. Drhtao cijelim tijelom. I izgovorio: "Nema više povratka. Strah me je. Da, plašim se od smrti. Moji drugovi ginu na moje oči. Spreman sam i ja. Daću život, ime, ugled za to da uskoro živimo u slobodnoj zemlji. Ali, mi želimo da ovo prođe bez krvi. Vidite šta se dešava. Ne možemo slobodu dobiti za jedan dan. Dobićemo je. Korak po korak."
Gine 100 revolucionara i 13 policajaca
Kličko je mogao da bira: u sred haosa i anarhije revolucije je mogao da pozove mase da krenu na jurš na Janukovičevu palatu. I poslušali bi ga. On, tada 43-godišnji političar, se odlučio suprotno. I ubijedio drugu dvojicu vođa revolucije, Oleha Tjahniboka i Arsenija Jacenjuka, da treba da umire mase. Makar nakratko.
Pošto je završio svoj govor, Kličko je bio izložen porugama. Mnogi bijesni demonstranti su mu vikali u lice "Sramoto, sramoto!" Revolucija nije htjela da čeka na Klička. Te noći sam se sreo sa njim u jednoj od soba zaposjednutog Doma sindikata. Bio je nervozan kao ris, prenapregnut i nije uspio riječ da izgovori za intervju. Prosto mi je rekao: "Ne znam šta ću dalje". I dodao: "Ljudi tako žarko žele slobodu da im je u međuvremenu sve svejedno. Ja ih ne mogu umiriti".
Imao je pravo, što se pokazalo koju nedjelju kasnije. Dom sidnikata je zapalila Janukovičeva policija. Oni, koji na vrijeme nisu utekli iz Doma, su se bacali sa trećeg, četvrtog, petog sprata. Da izbjegnu sigurnu smrt, nadajući se da će preživjeti i boriti se dalje. 20. februara 2014 je minimum 100 demonstranata bilo ubijeno. Kao i 13 policajaca. Najveći broj njih snajperima, na sred ulice, u sred bijela dana. Poslije ove tragedije Ukrajina je napravila oštar zaokret. Janukovič je utekao za Rusiju. Petro Porošenko postao novi predsjednik. A Klička su Kijevljani izabrali za svog gradonačelnika.
"Majdan je bio ostrvo slobode"
Od 2005. građani EU smiju bez viza da uđu u Ukrajinu. Za koju nedjelju, najvjerovatnije 21. juna ovog ljeta, će biti napokon uspostavljen reciprocitet: Ukrajinci će moći bez viza da putuju u EU. I to je jedna mala sloboda, za koju su se Ukrajinci izborili. Ali, da li se stoga dižu revolucije ?
Ne samo zbog toga. Ukrajinci su htjeli da okonačaju vladavinu korupcije, da dobiju bolje plate, više poštovanja. Rušenje Janukoviča je sa pravom nazvano "Revolucijom Dostojanstva".
"Riječ revoulucija se smije koristiti samo za ustanke, čiji je cilj sloboda", napisao je filozof i matematičar Mari Žan Antoan Nicolaus Kari, markiz de Kondorse, već u 18. vijeku a u knjizi "Kad se narod digne". Ako je tačno ovo što markiz kaže, onda su Ukrajinci stvarno revolucionari: čežnja za slobodom ih je digla na noge.
Jedan, koji bi mogao da bude svjedok poput Klička, se potom povukao iz dešavanja. Da bi smo ga našli, morali smo da odemo iz Kijeva, da napustimo ESC. Put nas vodi na jug, sa one strane autoceste ka Odesi, uskim putevima svakih nekoliko metara isprekidanim pokojom podubljom rupom. Mjesto se zove Ševčenkivka: seoce na rječici. U kom živi čovjek, koji je puno više rizikovao za slobodu i nezavisnost Ukrajine od Klička.
Mikola Matuševič. Njegovo ime već decenijama krasi svaku istorijsku čitanku Ukrajine. Čega je on veoma svjestan, ali o čemu ne govori. Matuševič je rođen 19. jula 1946, do sada je doživio i preživio tri revolucije. U svakoj aktivno učestvovao. On bez problema može relistično da procijeni koliko je Euromajdanska Revolucija promijenila Ukrajinu, uporediti je sa koncem Ukrajinske SSR i doživljajem Narandžaste Revolucije. No, jedino što Mikola danas želi je da zatrpa krtolu.
Danas ima 70 godina. Sedamdesetih godina prošlog vijeka je bio jedan od 10 osnivača ukrajinskog Helsinškog komiteta. Ova grupacija boraca za ljudska prava je osnovana u Kijevu, pošto je objelodanjen Završni akt Konferencije za bezbjednost i saradnju, koja je održana u Helsinkiju. Ti Završni akti sadrže dvije bitne stvari: Kremlju je garantovano da će granice u Evropi biti poštovane, a Moskva se obavezala da će zato poštovati ljudska prava. Završni akti Helsinkija nisu imali međunarodno ugovorno obavezujući karakter. Komunistički vlastodržci ni u snu nisu pomišljali da ih primijene ozbiljno. Ali čim je tekst Završnog akta objavljen, svuda u Istočnom bloku su disidenti odmah formirali Helsinške komitete, koji su od glavara zahtijevali da se drže onoga što su potpisali. KGB je reagovao brutalno. Odgovor Zapada je 1975. godine bila Nobelova nagrada za mir Andreju Saharovu, predsjedniku Međunarodnog Helsinškog komiteta.
Matuševič odlaže motiku, čisti na brizinu zemlju sa ruku i sjeda na jedan stari, raspali škanj. Imao je 30 godina kad je osnovao kijevsku Helsinki grupu.
"Odlično sam tada znao šta činim", kaže on.
"Moj cilj se sastojao od jednog zadatka: da prestanem da se stalno plašim. Ako radiš to što sam ja radio, onda ti od početka mora biti jasno šta su konsekvence. Meni je to bilo kristalno jasno. I desilo se što se moralo desiti, proveo sam 7 godina u strogom zatvoru. Nije mi krivo. Robijao sam za slobodu naše zemlje. Neko mora", kazao je Matuševič.
12 godine neslobode
Zbog antisovjestke propagande Mikola nije proveo samo sedam godina u KGB-ovom zatvoru u Permu, potom je dobio još pet godina progona na sovjetsku granicu ka Mongoliji.
Rusi su prema njemu uvijek bili uljudni, sjeća se on. Samo je hrana bila ogavna. Nedjeljama je sanjao isto: parče normalnog hleba. Jedino što su oficiri KGB od njega svakodnevno zahtijevali bilo je da se javno odrekne svojih stavova o slobodi Ukrajine. Samo to. I bio bi odmah pušten na slobodu. Mikola to nikad nije htio da uradi. Dušegubka, u koju su ga stavili da ga slome, je bila jedna prostorija toliko mala da nije mogao da legne. 1,50 metara široka, 1,50 metara duga, dva metra visine. Sužnji su je zvali Rupa smrti.
Matuševič pali cigaretu. Za slobodu i nezavisnost Ukrajine je 12 godina života proveo neslobodan: od 30. do 42. godine. Rob. Dok to izgovara imam utisak da se raduje. Skurilan i potresan os.ećaj za jednog gosta sa modernog Zapada. Narandžasta revolucija 2004: Mikola odlazi za Kijev i svo vrijeme se ne odvaja od svojih sugrađana na ulicama. Deset godina potom: Majdan i Revolucija Dostojanstva. Mikola mladim Ukrajincima pokazuje kako se prave molotovljevi kokteli: on, koji je sav svoj život posvetio slobodi Ukrajine. Koja mu je uzvratila sa 40 eura mjesečne penzije. Da li mu se onda sve to isplatilo ?
Matuševič gleda u baštu svoje sestre, na gomilu krtole koje hoće da zgrne. Smije se. Il' se bar meni tako čini: njegovo lice je veoma izborano, cijeli kanjoni su se udubili u njegovu kožu svih ovih godina. Gleda me. I klima glavom. Kaže: "Da, isplatilo se. I danas bih opet, bez trunke razmišljanja i sumnje, isto tako reagovao. Majdan je bio ostrvo slobode, na kojem se ponovo rodila naša nacija. Znao sam da moramo da platimo za to. Sve se mora platiti u životu. Ali, sloboda je vrijedna te cijene."
Na kraju, pošto smo se oprostili jedan od drugog, on dugo maše za našim autom. Vidim ga kako se vraća u baštu. On ne vidi kako na sljedećoj raskrsnici skreće jedan BUK 3M, bacač raketa, kojim se ruše avioni i kuće. Ovo moćno oružje voze u pravcu Istoka. Kada se izgubio iz vidokruga biva mi jasno, brutalni put Ukrajine ka slobodi još nije okončan.
Prevod: Mirko Vuletić
Bonus video:
