Ako dolazite ovamo sa juga, znači da ste već prošli i Diseldorf i Duizburg. Voz ulazi u srce Rurske oblasti. Ona je bila simbol svih uspona i padova Njemačke u posljednja dva vijeka. Čim siđem sa voza, Esen mi pokazuje velegradsko lice. Na staničnoj zgradi piše „Esen – u srcu Evrope“. Ako je tako, onda Evropa ima srce od uglja i čelika. To je ono što je Esen, sa nizom okolnih gradova, načinilo jednom od najvećih urbanih oblasti našeg kontinenta.
Ketvigerštrase je ulica koja vodi ka centru. Pedesetih godina prošlog vijeka zatvorena je za saobraćaj. Iako je radni dan oko božićnih štandova u pješačkoj zoni motaju se ljudi.
Esen smatraju nezvaničnim glavnim gradom Rurske oblasti. Prije 15 godina grad je imao čast da u ime cijele oblasti bude proglašen prestonicom evropske kulture. Time se fokus pomjerio na industrijsku kulturu i nasljeđe. A toga u krugu od stotinak kilometara ima više nego bilo gdje u Evropi.
Ipak, u korijenu grada nije rad već molitva – naselje se razvilo oko ženskog manastira, podignutog 850. na uzvišenju iznad rijeke Rur.
Poslije su se u varoši razvile i radionice oružja, a početkom industrijalizacije otvoreni su rudnici, nicale su visoke peći. Esen se najbrže razvio u tadašnjoj Njemačkoj.
Njemački car Vilhelm I nije slučajno na glavnom trgu prikazan u pobjedničkoj pozi na konju. Kakve to veze ima sa Esenom? Pa ima. Ujedinjenje njemačkih zemalja u Njemačko Carstvo pod dominacijom Pruske istorijski ne bi bilo moguće bez njemačke pobjede u ratu sa Francuskom 1871. A ta pobjeda ne bi bila moguća bez topova koje je u Esenu proizvodila fabrika oružja Krup. Istoričari kažu da su Krupovi čelični topovi imali dvostruko veći domet od francuskih topova od bakra.
Zato me nije iznenadilo da je nešto dalje, na glavnom trgu, ispred najstarije crkve u gradu – Marktkirhe – postavljen spomenik Alfredu Krupu. Taj čovjek koji je rođen i umro u Esenu napravio je u 19. vijeku od firme Krup najvećeg proizvođača točkova za vagone, ali i najvećeg proizvođača oružja na svijetu. On je u svojim fabrikama prvi uveo zdravstveno osiguranje. Gradio je stanove za radnike. Esen bez porodice Krup ne bi bio to što jeste. Zato na postamentu piše: „Alfredu Krupu, zahvalan rodni grad“. Mada, ako ćemo da tjeramo mak na konac, prevod riječi „Vaterstadt“ bi bio otprilike „otečestveni grad“.
CRKVE U BEZBOŽNOM GRADU
Ovaj grad svakako ima hrišćanske korijene. Ali ima i istoriju sukoba. Građanstvo je dobrim dijelom prihvatilo protestantsko učenje, crkve i manastir su dugo ostali katolički. Esenska katedrala je četvrta po redu katolička crkva na istom mjestu, na kojem se ljudi mole već 12 vjekova.
Mada je sama katedralna crkva zanimljiva, jednako kao i fontana, skrivena vašarskim kućicama, mene je privukla grupa skulptura ispred starog platana. Kamenom Isusu na krstu društvo prave razapeti Dismas, blagorazumni razbojnik koji je povjerovao u spas, sa njegove desne strane i razapeti Gestas, koji mu se izrugivao, na lijevoj strani.
Ovu grupu razapetih stvorio je vajar iz Diseldorfa Ditrih Majnardus 1846. godine. Prije desetak godina su restauratori pažljivo očistili i okrijepili kamen pješčar, kojem je dobrano naudilo to što je proveo vijek i po na otvorenom.
Oduvijek sam imao simpatije za slabije, skrajnute, za one koje priroda nije obdarila, kojima je sudbina namijenila ružne uloge. Tako se moj pogled zaustavlja na Gestasovom licu. Šta mu je trebalo da se izruguje u času kada se epoha lomi na dvoje, jer na krstu do njega umire čovjek koji će pokrenuti najveći talas vjere u istoriji? Gestas ne umije da prepozna znakovlje vremena, a i njemu je na Golgoti vrijeme na izmaku. Da li je iko ikada napisao molitvu za Gestasa?
Prenem se iz ovih istorijsko-teoloških sanjarija. Unaokolo je sve više ljudi, ulice su ukrašene, Esen svim svojim vašarskim ukrasima stremi Božiću.
U centru mi je zapravo najinteresantnija starokatolička Crkva mira. Njena gradnja je okončana 1916. usred Prvog svjetskog rata. Ranije su vjernici starokatoličke zajednice dijelili crkve sa protestantima i katolicima, ali to nije popravljalo međusobne odnose.
Prvi vatikanski sabor je započet 1869. a prekinut 1870. kada je Italija ujedinjena, a Papska država svedena na Vatikan, minijaturnu državu unutar Rima. Ipak, jedna od odluka Sabora imaće pogubno dejstvo na jedinstvo katolika – dogma o papinoj nepogrešivosti. U nizu zapadnih zemalja odvajaju se djelovi katoličke crkve i formiraju starokatolički pokret. Starokatolici su po narodnom jeziku u liturgiji, odbacivanju celibata zapravo bliski istočnim crkvama.
Ovo crkveno zdanje je najvažnija sakralna građevina njemačkog jugendštila. Prepoznajem srodnost sa Moskvom, današnjim hotelom koji je završen 1908. kao Palata Rosija i ostao jedini slavni primjerak beogradske secesije.
Još jedna crkva je na mom putu. Bolje rečeno – bivša crkva. Polovinom 19. vijeka, kada je Esen brzo rastao, pojavila se potreba za novom katoličkom crkvom. Tako je podignuta crkva Svete Gertrude Niveljske, koju poštuju od Belgije pa do ovih krajeva. Svetica kraljevske krvi je zaštitnica putnika, hodočasnika, vrtlara, tkalja, siromaha, udovica i – mačaka. Ova katedrala je prošle godine prodata da bi se od nje napravio kulturni centar Trudi u kojem se održavaju predavanja esenske umjetničke akademije.
Grad oko kojeg su se nekada otimali protestanti i katolici, danas ima više od polovine stanovnika koji nisu povezani ni sa jednom od tih hrišćanskih zajednica. Šta li bi na to rekla Gertruda?
VAŠAR I POZORIŠTE
Bez obzira na vjerska pitanja svim stanovnicima Esena očito se dopada da provode vrijeme na božićnom vašarištu, a ono je zauzelo cijelu pješačku zonu i glavne trgove u gradu. Nemam namjeru da se zadržavam, toliko toga valja vidjeti u ovom gradu.
Odlučio sam da večeras ponovo navratim, kada obiđem ono što sam naumio. Nailazim kraj lijepe zgrade koja je skoro u samom gradskom centru. Prilazim i shvatam da je riječ o pozorištu.
Ispred njega je skulptura Urana, visoka četiri metra. Nastala je prije desetak godina, autor je poznati njemački vajar Markus Liperc. Uran je simbol nebeskog. A skulptura bi trebalo da simbolizuje opraštanje grada od vađenja uglja ispod zemlje. Obrazloženje je jednostavno, mada malo nategnuto: Rudari su se posle smene radovali odlasku na površinu zemlje, ponovnom slobodnom pogledu u nebo. A sada više nema silaska pod zemlju, sad je zavladao Uran.
Zgrada pozorišta podignuta je zahvaljujući velikodušnoj finansijkoj pomoći bogate udovice Vilhelmine Grilo. Njen muž Fric bio je jedan od najmoćnijih fabrikanata Rurske oblasti. Obećao je svom rodnom gradu – pozorište. Nije stigao da ispuni obećanje – pola godine poslije sjednice gradske uprave na kojoj je Fric obećao velikodušnu pomoć, umro je. Ali je njegova udovica ispunila njegovo obećanje, pa je 1890. nastala neobarokna građevina bez koje Esen više ne bi bio to što jeste.
Iznad pozornice su urezane Geteove riječi iz Fausta: „Slobodu za život zaslužuje samo onaj, koji mora svaki dan da je osvaja“.
U POTRAZI ZA STARIM ESENOM
Uputio sam se ka željezničkoj stanici.
Položaj Esena u centru industrijske zone, čelik, fabrike oružja, sve je to donijelo zlu kob gradu u Drugom svjetskom ratu. Savezničke bombe su sravnile sa zemljom i gradski centar i industrijske zone. Nešto od toga je obnovljeno poslije rata. Ali uglavnom su podizane nove, moderne, funkcionalne zgrade. Stari Esen je postao avet, koja živi u sjećanju preživjelih.
Jedno gradsko područje, na dvadesetak minuta šinobusom od centra, ostalo je netaknuto. Tamo se možda može naslutiti, šta su neke od gradskih četvrti bile prije rata.
Sjeo sam u gradski voz i poslije kraće vožnje obreo sam se u Ketvigu, bivšoj varoši, a sada južnoj četvrti Esena, na samoj obali Rura.
Pošto je u okolini bila razvijena tekstilna industrija, savezničke bombe su ovdje rijetko padale. Varoš je bila samostalna sve dok je obližnji Esen nije administrativno progutao – tek 1979.
Po svemu se vidi, da je ovdje život tekao sporije. Kuće su po svojoj kombinaciji drvenog kostura i kamenih krovnih pločica slične kućama u varošima pobrđa između Rura i Rajne. Na prvi pogled ovo mjesto me je podsjetilo na Bensberg kod Kelna ili Linc na Rajni.
Pročitao sam u hronikama mjesta da su se građani uzalud referendumom branili od administrativnog priključivanja Esenu. Ovdje je većina stanovnika još od 17. vijeka pristala uz protestantsku crkvu.
Na ulazu u varoš pružio se stari most preko „Mlinarskog kanala“. Sa njega se pruža pogled na kanal pokriven žabokrečinom i živopisne kuće na obali.
Uzbrdo vodi uličica oivičena kućama koje, za razliku od ljudskih lica, doživljavamo kao lijepe jer su – stare. Našminkane, ali pomalo rahitične.
Kasna jesen je puna drage sjete ako, kao sada, sunce izviri iza sivog pokrivača i pomiluje stare ulice. Radni je dan, mještani idu sporog koraka za svojim poslovima. U sokacima su restorani još uvijek zatvoreni. Iza njih je sigurno uspješan vikend, jer ovamo svakako pohrle ljudi iz velegrada na izlet. Poslije šetnje promenadom pored Rura, procunjaju po starom gradu i sjednu negdje da se okrijepe.
Drago mi je što sam vidio i ovo lice Esena. Upravne zgrade i fabrički dimnjaci dugo su stvarali opštu sliku Rurske oblasti. A Ketvig mi kaže da se život mimo glavnih urbanih arterija ponekad razvije kapilarno i – ako ima sreće kao ovo mjesto da ga zaobiđu ratne katastrofe – postane nehotično neka vrsta vremeplova. Ovdje mogu da zamislim vjekove koji su se slagali jedan na drugi kao listovi u herbarijumu.
Vraćam se prema Esenu. Sunčevo svjetlo se već nakosilo. Dani su sve kraći, valja mi požuriti na posljednju stanicu mog današnjeg putovanja.
Tramvajem se vozim kroz predgrađa na sjever. Na stanici Colverajn (Zollverein) – u prevodu je to Carinsko udruženje – izlazim da bih posjetio „Najljepši rudnik crnog uglja na svijetu“. Sada je taj kompleks zaštićen kao izuzetan objekt industrijske kulture i na Uneskovoj je listi svjetske baštine.
To je svojedobno bio najveći rudnik crnog uglja na svijetu. Radio je od 1851. do 1986. Računam. Kada sam ja slavio diplomski u Sarajevu, ovdje su rudari posljednji put prošli kroz ovu kapiju. Škripeći zubima i gutajući knedle. Ne vjerujem da su mislili na Urana, boga neba u grčkoj mitologiji. Ali im je onaj vajar u centru Esena pripisao zadovoljan pogled u nebo – jer nikada više neće morati da siđu pod zemlju.
Kapija sa stražarnicom u kojoj nikoga nema sada vodi u sređeni kompleks sa nekoliko muzeja. Ući ću unutra da bih tamo proveo nekoliko sati.
Kad sam izašao iz ogromnog kompleksa zgrada već je bio mrak. Šta sam unutra vidio ispričaću neki drugi put. Vraćam se prema centru zamišljen. Kroz prozor tramvaja gledam u skoro pa kasarnske nizove dvospratnica. Rudarske spavaonice. Bez rudara. Obećao sam jutros sebi da ću ponovo da prošetam esenskim božićnim vašarom i da ću da probam kobasicu od divlje svinje koju sam vidio na jednom štandu. Kod Vijećnice Izlazim iz podzemne željeznice kao iz okna i uranjam u more svjetla.
Bonus video:
