Ko se još sjeća znamenitog arhitekte Ranka Radovića, koji je prvo zaveden “višim interesom”, početkom novog stoljeća, pristao da bude ministar uređenja prostora, da bi nakon samo godinu, kada je vidio koliko je Milu i DPS-u stalo do zaštite okoliša, dao ostavku i napustio Vladu. I tada su u DPS-u rekli - da u odlasku ministra Radovića ne vide ništa sporno i da mu žele sreću u daljem aktivizmu i djelovanju.
Kada je katunski tajnovidac u rasporedu zvijezda na nebu vidio Sveta Marovića, između Velikog i Malog medvjeda, sa vrećom para, odlučio je da ga skemba i pošalje u pržun. U DPS-u su spremno dočekali i to iskušenje - kazali su kako institucije rade svoj posao i kako ne vide ništa sporno u hapšenju glavnog političkog stratega. I njemu su poželjeli sreću, da u zatvoru, kao Đilas, napiše bolju i ljepšu Novu klasu. Ništa od toga, međutim, jer je Milu i u Spužu smetao. Iselio ga je zato kod brata Aleksandra, zbog čega godinama Marovića gledamo u Beogradu. A on nas iz Beograda. Sa kanabea pomenutog AV, koji je zaključio da ako Sveto ne valja DPS-u, ne mora da znači da ne valja SNS-u. Ili ZBCG-u. Čudo je veliki ćaci od Vučića - prvo nije isporučivao Sveta da učini Milu, a sada ga drži na sigurnom u Beogradu, jer tako najbolje služi Andriji.
Kada je Duško Marković, kao premijer, počeo da se miješa u svoj posao i pokazuje kako nije ni Igor, a još manje Filip, kada je spriječio “posao stoljeća”, preuzimanje Luke Bar od “sestre visokog zvaničnika” i još jednog velikog brata i prijatelja Crne Gore iz Beograda, Mlađana Dinkića, isti ovaj DPS je Markovića označio kao sumnjivog, spremnog da sa drugim neprijateljima vječne naše, udari na Šefa, što je značilo i na Crnu Goru. Zbog realne moći i uticaja DM, nijesu mogli da krenu na njega, ni Katnić nije imao ništa u fiokama, tako da su stisli zube i strpljivo sačekali trenutak. I da je dobio izbore 2020, Duško ne bi bio premijer, svilen gajtan nepogrešivog Vođe već je bio spreman za njega. Kada je DPS poražen, stranka i počasni su samo pustili da se Marković ugasi. I da na kraju ode. Da bi DPS još jednom pokazao širinu, srećan i što Duško ide, i što mu oni mogu poželjeti sve najbolje u daljem političkom angažmanu.
Slična priča se ponavlja ovih dana. Kada je jedan od najuglednijih prvaka stranke, Nikola Janović, saopštio da napušta zajednički brod, nakon što je zaključio da od višegodišnje drugarske kritike i frakcijskog djelovanja nema vajde, da je DPS nepopravljiv i nepromjenljiv, stranka se oglasila istim saopštenjem - “ne vide ništa sporno” u odluci Nikole Janovića da napusti partiju i žele mu “sreću u daljem političkom djelovanju”.
Dakle, kada DPS ponavlja da ne vidi ništa sporno u odluci nekog od značajnih ljudi da napusti stranku, to znači da su u stvari jedva čekali da dotičnom članu/članici vide leđa. A kada na sve dodaju da odlazećem žele srećnu i uspješnu novu stranku i nastavak političkog djelovanja, to zvuči kao da mu se sprdaju, jer vjeruju da će ga armija botova i doušnika stranke “odrati” na terenu. Što slikovito pokazuje i ispraćaj Janovića, gdje mu u jednoj rečenici saopštenja najavljuju političku sudbinu i marginalan status, nalik onom Duška Markovića. Ili kako bi počasni predsjednik stranke rekao, odnosno zapjevao: ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine.
Ono što važi za čovjeka, da se treba zamisliti kada ga pogrešni ljudi počnu hvaliti iz pogrešnih razloga, važi i za političke organizacije. I obrnuto: da svaki pametan čovjek ili organizacija treba debelo da razmisle ako ih pravi čovjek kritikuje iz pravih razloga. Janović je godinama ukazivao da partija ide u pogrešnom pravcu, da najveći kostur iz DPS ormara prošlosti nije slaba socijalna politika već kriminal i korupcija, da partiji trebaju ne samo nova lica već i nova politika, istinske a ne kozmetičke reforme - niko u vrhu stranke nije ozbiljno shvatio takvu priču ii vapaj jednog svog uglednog člana. Čekali su da prođe ljutnja Janovića, misleći da je njegova kritika neki lični žal za partijskom foteljom ili nekim sličnim namještenjem. Zato su mu umjesto ozbiljnog razgovora nudili mjesto nosioca liste u Kotoru, a ako ne prođe za gradonačelnika, može se eto razgovarati i o Janovićevoj kandidaturi na predsjedničkim izborima 2028. Ima li jasnijeg pokazatelja kako je DPS i dalje isti, Milov i Gvozdov, jer i dalje misli da se svako, kao Sveto ili Filip, može ućutkati ili kupiti tenderom, nekim novim namještenjem ili obećavajućom kandidaturom.
Kako se tek Nikola Janović zamjerio reformisanom rukovodstvu stranke kada je pokušao da ukaže na partijski suicid oličen u predlogu da Đukanović bude izabran za počasnog predsjednika stranke. Jer kao što ni u sportu ne postoji počasni kapiten, tako i u politici nema smisla počasni predsjednik, objašnjavao je Janović. Ali opet uzalud. Njegov apel nije ništa promijenio. Čak nije bio dovoljan da se novi lider DPS-a Živković prestane hvaliti kako ideja za “počasnog” nije došla iz baze i sa terena, već lično od njega. Čime je potvrđena još jedna narodna mudrost: da se pametan čovjek stidi stvari kojima se nepametan ponosi.
Na kraju, ispalo je da Janović više žali zbog odlaska nego DPS. Živkoviću i saborcima sad nema ko više da gunđa kako partija “mora napraviti zaokret u pristupu i razmišljanju”. Poslije Janovića niko ne ostade u DPS redovima da ukaže kako se stranka “nije najbolje snašla u opozicionim klupama, jer je i dalje prisutna percepcija da je DPS nepoželjan za bilo kakvu širu i većinsku koaliciju”. Iako se u javnosti spekulisalo da bi za mjesto šefa DPS-a, nakon odlaska Đukanovića sa čela stranke, mogao da konkuriše i Janović, on se nije kandidovao za tu poziciju. Jer je svima bio očigledan tip Đukanovića na Živkovića. I da su partijski izbori sa navodnim uključivanjem svih članova i online glasanjem - obična farsa. Kao one “ćorave kutije”, iz najbolje zaostavštine komunističkih stranaka koje su preteča današnjeg DPS-a. Zato se Janović nije ni pojavio na Kongresu, što je navodno mnogo naljutilo Živkovića i Đukanovića. Ali su i dalje vjerovali da je on suviše dobar i plemenit čovjek da bi Šefu i stranci zalijepio šamar napuštanjem redova.
Nikad nije objavljeno saopštenje DPS-a o razgovorima sa Janovićem ili o tome kako je novo rukovodstvo prihvatilo upozorenja svog važnog člana da kozmetičke promjene treba prevesti u suštinske, što znači da tih razgovora nije ni bilo?! Ili ako ih je bilo, prošli su u konstatovanju razlika, ili čak u saglasju oko toga da je Janović u pravu, ali da treba sačekati. Da još nije vrijeme za duboke i suštinske reforme. Kao da su Živković, Vuković, Rakočević, Anđušić, čekali da im pomogne SDT Novović i skine im teret s vrata. Kao svojevremeno neki hrvatski tužilac kada je pripomogao HDZ-u da se oslobodi Sanadera. Ali ništa od toga.
Bar zasad. A pitanje je i ako dođe do procesuiranja počasnog predsjednika DPS-a, da li će mlado, lijepo i pametno rukovodstvo pozvati na pušku i šumu, ili će, kao u slučaju Marovića prije desetak godina, saopštiti da institucije rade svoj posao a da je zatvor prava prilika da i Milo nešto napiše i nadmaši Đilasa. Prije se može vjerovati u prvu opciju, jer ako je politički direktor Anđušić onako srčano branio neodbranjivo, Milove skupocjene satove, kako bi on i njegovi saborci tek zalegli za odbranu njegove slobode?!
U pravu je analitičarka Nikoleta Đukanović kada primjećuje da je za DPS važnija “kvalitativna nego kvantitativna šteta”. U prevodu - ne treba Živković i saborci da se, nakon odlaska Janovića, raduju zbog simboličnog broja i odliva članova već treba jako da se zabrinu zbog urušavanja imidža. Pošto, kako zaključuje NĐ, “odlazak jedne od rijetkih figura unutar partije s dosljednim kritičkim tonom pojačava percepciju da DPS ne uspijeva da zadrži ljude koji žele čistije političko djelovanje i odgovornost”.
Briga DPS i Šefa i nakon toga. I Nikoleti žele sreću u daljoj analitici, a oni će po starom. Nikako da izađu iz negativnog drajva koji je partiji nametnuo Šef i njegova privatna klika, kada su nakon referenduma odlučili da grade privatnu a ne demokratsku stranku i privatnu a ne demokratsku državu. Crnu Goru kao jednu kulturnu adresu, rekao bi ex minsitar Đaga. A za takav koncept sve razumno i promišljeno je moralo biti proglašeno za jeres. A sve nakaradno i pogrešno je postalo njihova ideja vodilja. Sve dok DPS bude na tom fonu, ređaće se pirove pobjede stranke i bolni porazi države: slučaj Janović neće biti posljednji primjer koji to ilustruje.
Što se samog Janovića tiče, on ima zavidan personalni i politički kapital. Ali to nije samo po sebi dovoljno za uspjeh. Svi pominju značajan prostor na narednim izborima za listu građanskog centra. Da li Janovićev potez i napuštanje stranačke hladovine može da bude stimulans za neko takvo udruživanje i profilisanje, nemoguće je sada predvidjeti. Ono što je jasnije jeste činjenica da bi bez jedne takve liste na izborima 2027. DPS mnogo lakše zadržao poziciju najjače stranke u opoziciji, a Mandić liderstvo u parlamentarnoj većini.
Bonus video:
