"BDP broji posebne brave za naša vrata i zatvore za ljude koji ih provaljuju. Broji uništavanje sekvoje i gubitak našeg prirodnog čuda u haotičnom širenju. Broji napalm i nuklearne bojeve glave i oklopna vozila za policiju u borbi protiv nereda u našim gradovima. Broji Whitmanovu pušku i Speckov nož, te televizijske programe koji veličaju nasilje kako bi prodavali igračke našoj djeci. Pa ipak, bruto nacionalni proizvod ne uzima u obzir zdravlje naše djece, kvalitet njihovog obrazovanja ili radost njihove igre. Ne uključuje ljepotu naše poezije ili snagu naših brakova, inteligenciju naše javne debate ili integritet naših javnih službenika. Ne mjeri ni našu duhovitost ni našu hrabrost, ni našu mudrost ni naše učenje, ni naše saosjećanje ni našu odanost zemlji - ukratko, mjeri sve osim onoga što život čini vrijednim.”
Robert F. Kennedy izgovorio je ove riječi daleke 1968. godine. U Crnoj Gori danas, ove riječi zvuče potpuno savremeno, gotovo kao da su pisane za trenutak sadašnjosti. Jer i kod nas BDP mjeri sve što je skupo i sve što je plaćeno iz džepova građana, pa se onda taj račun proglašava “napretkom”.
Kad bi se gledala površina, crnogorska ekonomija je zaista priča o uspjehu. Prema Monstatu, od 2021. do 2024. vrijednost crnogorske ekonomije porasla je za oko 2,7 milijardi eura. To zvuči kao skok od kojeg očekujete nove fabrike, investicije, radna mjesta u privatnom sektoru, razvoj industrije. Ali kada razdvojite šta je realno proizvedeno, a šta je samo poskupljenje zbog inflacije, slika se dramatično mijenja.
Od tih 2,7 milijardi rasta, oko 1,66 milijardi eura otpada na inflaciju ili rast cijena a ne rast proizvodnje i produktivnosti. Svega oko 1,04 milijarda eura predstavlja stvarni, realni rast ekonomije. Preciznije: u ove četiri godine inflacija čini 62% ukupnog rasta BDP-a, dok realni rast iznosi tek 38%.
Drugim riječima, Crna Gora nije postala bogatija za 2,7 milijardi eura; Crna Gora je postala skuplja za 1,6 milijardi eura. Razlika nije ekonomska, već životna. Tu leži i objašnjenje zašto se na televiziji vidi “rekordni rast”, a naši građani svakog dana osjećaju ljutnju, umor i razočarenje.
Navedeno se najbolje objašnjava kroz životne primjere. Godinama pijete istu kafu u istom kafiću. Niti se kafa promijenila, niti veličina i oblik šoljice. Promijenila se samo cijena: od jednog eura, šoljica kafe stigla je do euro i osamdeset. Vidite, statistika u tome vidi snažan rast ugostiteljstva, što utiče na rast BDP-a a građani vide da im svaki mjesec ostaje manje kovanica i papirnih novčanica u džepu.
Isti apsurd vrijedi i za kirije. Podstanar koji je 2021. godine plaćao 300 eura za jednosoban stan u Podgorici danas plaća 600, za potpuno isti stan. Statistika to prikazuje kao “rast tržišta nekretnina” i, naravno, rast BDP-a. Za podstanare, to znači 300 eura manje za hranu, djecu, račune i daleko više brige da se sastavi kraj s krajem.
Turizam najbolje otkriva logiku inflatornog BDP-a. Hotelska soba koja je prije tri ljeta koštala 60 sada košta 120 eura. Za ekonomsku statistiku, prihod je duplo veći. Za turiste, trošak je duplo veći. Marketinški, to je rekordna sezona; ekonomski, to je sezona u kojoj je Crna Gora postala skuplja a ne dvostruko poželjnija destinacija.
Na kraju, u građevini je taj fenomen potpuno ogoljen. Kvadrat stana nedavno je koštao 1.000 a danas do 3.000 eura. BDP vidi investicioni talas. U stvarnosti, nijedna zgrada nije bolja, ljepša ili kvalitetnija. Samo su cement, željezo, rad i zemljište poskupjeli. I sve se to, pogađate već, sabira u “rast” BDP-a.
Zato se i dešava ono što mnogima djeluje kao paradoks: ako smo najbrže rastuća ekonomija u regionu, zašto građani žive sve teže i teže? Odgovor je jednostavan: inflacija “gura” BDP naprijed, a građane unazad. BDP raste jer je život skup a ne zato što smo produktivniji ili inovativniji.
No, tu priča tek počinje. Kada je rast inflatoran, država nije bogatija; samo je skuplja za finansiranje. Zato je potpuno logično ono što se desilo 2025. godine: dok se slavi rast BDP-a, država se morala zadužiti 1,5 milijardi eura samo u jednoj godini, a od početka rada 44. Vlade ukupno oko 2,5 milijardi eura. To je posljedica modela ekonomskog razvoja koji je zasnovan na inflaciji i većim cijenama, a ne na proizvodnji i inovacijama.
Ekonomija mahom raste kroz inflaciju, dok se dug države i građana povećava.
Veće cijene znače veći PDV, veće akcize i veće nominalne prihode budžeta, ali podižu i sve troškove države: zdravstvo, socijalne programe, javne nabavke. Inflacija jede budžet kao što jede plate; iz tog razloga se rupa pokriva novim, skupljim dugom.
Istovremeno, zbog nedostatka novca, državne investicije su na manjem nivou nego 2019. godine.
Ista logika važi za domaćinstva. Kada cijene rastu brže od plata, ljudi ne uzimaju kredite da bi živjeli bolje već ih uzimaju da bi živjeli isto tj. da bi preživjeli. Kredit postaje instrument održavanja standarda a ne njegovog poboljšanja.
Najdublja posljedica ovakvog modela ekonomskog razvoja nije samo dug, već nejednakost. Inflacija ne djeluje isto na sve: ko već posjeduje imovinu, profitira a ko živi od plate, gubi. Zato Monstatovi podaci pokazuju da je nejednakost u Crnoj Gori porasla u 2024. godini, iako su plate i penzije nominalno povećane. To je savršena ilustracija inflatornog BDP-a: država je naplatila više, ljudi su dobili manje a investicije stagniraju.
Kada nominalne plate rastu, a realna kupovna moć građana pada, složićete se da je to ekonomska iluzija. Jer inflacija pretvara “povećanje” u trku sa cijenama koju radnici uvijek gube.
Apsurdno je i to što se naš rast BDP-a upoređuje sa rastom BDP-a Francuske, Španije ili Italije, kao da su to uopšte uporedive veličine. Francuska ekonomija vrijedi preko 2.800 milijardi eura, španska oko 1.500 milijardi, italijanska preko 2.000 milijardi. Crnogorska - nešto više od 7 milijardi. Kada ekonomija od 7 milijardi eura poraste 4%, to je 280 miliona. Kada francuska ekonomija poraste 1%, to je 28 milijardi ili stotinu puta više od crnogorske. Porediti te stope rasta kao da su ekvivalentne isto je kao porediti brzinu čamca i tankera. Čamac može biti brži u procentima, ali tanker prevozi robu. Crna Gora ima procenat, velike ekonomije imaju supstancu. A supstanca se ne mjeri stopom rasta, već time koliko ljudi može da živi pristojno od svog rada. Zato su u velikim ekonomijama veće plate i penzije, bolje obrazovanje i zdravstvo, a cijene manje nego u Crnoj Gori.
Kennedy je rekao da BDP mjeri sve, osim onoga što život čini vrijednim. Danas možemo dodati: inflatorno pumpanje BDP-a stvara privid napretka, a u realnosti sve veće nejednakosti i veći dug. Ako se ekonomski model države ne promijeni, nije pitanje da li ćemo se opet zadužiti 1,5 milijardi eura; pitanje je kada, po kojoj cijeni i ko će to otplaćivati.
Da zaključim: rast ekonomije nije kada je kafa skuplja, stan skuplji, kredit veći, a na kraju briga za plaćanje računa dublja. Rast ekonomije je kada ljudi mogu pristojno da žive od svog rada, a penzioneri od svojih penzija.
BDP će uvijek registrovati veće cijene i inflaciju; no, BDP neće registrovati zdravije ljude, bolje obrazovanje, povjerenje u institucije i ljudsko dostojanstvo. Tek kada rast počne da mjeri te stvari, znaćemo da smo zaista krenuli naprijed.
Do tada, inflatorno tapkamo u mjestu.
Autor je izvršni direktor Fidelity consulting
Bonus video:
